Objavljeno:
24. 11. 2022. 08:45
Ivo Pranjković

Među starijim bosanskim franjevcima koji su se bavili stihotvorstvom i, posebno, glazbenom umjetnošću najviše se u 18. stoljeću isticao fra Vice Vicić (Gjevrić). Rođen je Fojnici 1734., a umro također u Fojnici 1796. godine. Temeljnu naobrazbu stekao je u fojničkom samostanu, a zatim studij filozofije i teologije završio u Italiji. Osim filozofije i teologije tamo je studirao i glazbu, u kojoj je pokazao iznimnu darovitost. Nakon povratka u domovinu oko deset godina ravnao je fojničkim korom. Poslije je bio i učitelj novaka (1766.) te župnik u Dobretićima (1768. – 1769.) i u Bihaću (1774. – 1777.). Pod starost se opet vratio u Fojnicu, spjevao veći broj pjesama, uglazbio ih i pjevao zajedno s pukom, i to na orguljama koje je sam nabavio. Za fra Vicu je osobito važno naglasiti da je bio prvi franjevac koji je na bosanskohercegovačkom području uveo praksu pjevanja pučkih pjesama na hrvatskom jeziku u vrijeme bogoslužja.

Fra Vice Vicić glazbeni stvaratelj

Zanimljivo će biti citirati što je o fra Vici Viciću zabilježio najpoznatiji povjesničar Bosne Srebrene fra Julijan Jelenić u drugom dijelu svoga znamenitog djela Kultura i bosanski franjevci (Sarajevo, 1915.). On naime piše: „Na umoru osamnaestoga stoljeća zamiru i zadnji glasovi religijozne i domoljubne vile fra Vice Vicića (1734. – 1796.), pisca 'Pisama razlikih', što ih je fra I. Franjo Jukić objelodanio u Spljetu 1844. Religijozno-patriotski plodovi, što mu ih je ona diktirala, a bogougodni ih pjesnik povio u stihove posvećena zaštitnicima bosanskoga kraljestva, s. Jurju i s. Iliji, te zaštitniku rodnog pjesnikova grada Fojnice s. Antunu Pustinjaku, najbolji su prijelaz u novu epohu: epohu čisto narodne umjetne poezije.”

Zbirku pjesama o kojoj govori Jelenić Ivan fra Frano Jukić dao je tiskati u Splitu 1844. godine pod naslovom Pisme razlike na poštenje Božje B. D. Marie i sviu svetih sastavljene od O. F. Vice Vicića godine 1785. Sad pako na svitlost dane po I. F. Jukiću. Zbirka je dakle tiskana punih 59 godina nakon što je u Vicićevu rukopisu datirana. Vrlo je zanimljiv podatak da je Vicićeva pjesmarica bila prva knjiga u Dalmaciji koja je objavljena Gajevim pravopisom (ili, točnije, slovopisom, grafijom).

U Pridgovoru fra Vicinoj pjesmarici, koji je kao i cijela zbirka pisan ikavicom, Jukić između ostaloga piše: „Pisme ove ja sam, bez ikakve samovoljne promine točno prepisao iz rukopisa njegovom vlastitom rukom pisanog, izvan prve na Božić, i poslidnjih 6 koje sam u istom rukopisu našao, ali tuđom rukom pisane.” Osim toga Jukić ističe kako Vicićevu zbirku tiska novim ilirskim pravopisom o kojem su se pohvalno izrazili najumniji jezikoslovci onoga vremena i koji se već proširio na područje Štajerske, Kranjske, Koruške i Ugarske, a uveden je kao službeni u učionice Horvatske i Slavonije. Na kraju izražava nadu da će se taj pravopis proširiti i u Dalmaciji.

Osim zbirke Pisme razlike fra Vice Vicić autor je i djelā Veliki kantual i Mali kantual, koja se danas čuvaju u arhivu franjevačkoga samostana u Fojnici.

Specifičnosti Vicićeva jezika

Kad je riječ o jeziku fra Vicine zbirke, treba reći da su za nj uglavnom karakteristične one osobitosti koje su i inače svojstvene književnosti bosanskih franjevaca u 18. stoljeću, primjerice jeziku u djelima fra Filipa Lastrića, fra Nikole Lašvanina, fra Bone Benića ili fra Marka Dobretića. Neke posebnosti fra Vicina jezika i stila u prvom su redu vezane za činjenicu da se on izražava u stihovima. Međutim ni u tom se pogledu njegov jezik ne udaljuje bitno od prethodeće franjevačke tradicije, koja doduše ne obiluje stihovanim djelima, a kojoj osobit pečat daju Pisna od pakla fra Lovre Šitovića Ljubušaka (1727.) te „verši i pisme duhovne” fra Tome Babića iz drugoga dijela njegova vrlo popularnoga djela Cvit razlika mirisa duhovnoga, u narodnu poznatoga pod imenom Babuša (1726.), s tim da su Vicićeve pjesme izrazito pučkoga karaktera, pisane posve jednostavnim ikavskim izričajem kakav je u to vrijeme bio najbliži bosanskome i hercegovačkome puku diljem Provincije. Osim toga neke se posebnosti ogledaju i u tome što su sve pjesme namijenjene pjevanju, i to pjevanju pod misom. Zato su i naslovi odnosno nadnaslovi tih pjesama najčešće ujedno i upute o tome kad se te pjesme imaju pjevati, npr. Na prvi dan Uskrsa, Na drugi dan Duhovah, Na prvi dan godine, Na veliku Gospoinu aliti Uznešenje B. D. Marie, Na s. Franceška od Asiža, Na s. Antuna od Padue itd. 

Od fra Vicinih posebnosti na pravopisnoj razini može se spomenuti velik broj primjera u kojima izostaje tzv. intervokalizacija (tj. pisanja glasa j među samoglasnicima), npr. Maria, sakriu, prinagliem, po čaršia, sa sviem, Troica, Ilia, teciaše, neboiš itd.

Još je uočljivija specifičnost izrazito velik broj apostrofa koji se pišu ne samo iz metričkih razloga nego i tamo gdje im nema nikakva opravdanja, gor', seb', s' križem, molitvam' tvojim', tad' ćemo, groznim' suzam', k' idolom itd. Ima čak cijelih stihova u kojima je svaka riječ pisana s apostrofom, npr. S' svojim' pravim' naslidnicim' / S' ocim' papam', s' kardinalim'.

I napokon kao specifičnost fra Vicina jezika može se spomenuti povelik broj neobičnih ili posve rijetko (pogotovo u suvremenom jeziku) rabljenih riječi, od kojih je neke sam fra Vice sačinio, npr. izdvoriti (izmoliti), npr. da raj izdvoriš, imanjstvo (imanje, imetak), npr. diliš sva imanjstva svoja, vojstvo (vojska), npr. Tebi se klanja sve nebesko vojstvo, priljubodan (sklon preljubu, bludan), npr. Erodiade žena priljubodna, stražanin (stražar, čuvar), npr. I vas molimo, Angjeli stražani, ostudeniti (ohladiti se) npr. ali je ljubav sad' ostudenila, četveroredak (katren), npr. Ovi četveroredak, posli svakoga četveroredka ponavlja se, osin (sjena), npr. Oj Mario sačuvana / Od osina griha tamna itd.

Svakako je važno napomenuti i to da se neke od fra Vicinih pjesama pjevaju i danas, barem u Bosni i Hercegovini. Takve su npr. pjesme Pisma pastirska (koja se pjeva na Božić) i pjesma Poklon, kojom zbirka završava. Citirat ću zato po tri strofe iz tih dviju pjesama:

 

NA BOŽIĆ O PRVOJ MISI

PISMA PASTIRSKA

Klanjam ti se, kraljiću,

Božanstveni ditiću,

S' pridubokim poklonom:

Dušom, srcem kolinom.

 

Spavaj, spavaj, ditiću,

O nebeski kraljiću!

Ja ću tebe čuvati,

Mojim srcem griati.

 

Srce mi se rastapa,

Duša mi se natapa,

Od ljubavi goreći

Teb' u jaslah motreći.

 

 

POKLON

Ponizno se teb' klanjamo,

Lice Zemlji prigibamo,

O Nebeski živi kruše!

Slatka hrano naše duše.

 

Brez pristanka mi falimo,

Ime sveto svi slavimo,

Isukrsta Božjeg Sina

Uputjena iz visinah.

 

I Divice okrunjene,

U Začetju neoskvrnjene,

Kojano je Božja Mati.

Da nam bude pomoć dati.

 

Navest ću sada i prve tri strofe pjesme posvećene zaštitniku Bosne svetome Jurju:

 

NA SVETOGA JURJA ODVITNIKA BOSANSKOGA

Bosno slavna, ti se raduj

Svetog Jurja tvoga poštuj,

jer je on tvoj zaštititelj

i kod Boga obranitelj.

 

On je junak jer j' ubio

i aždaju pogubio,

kralja s pukom obratio,

virom svetom utvrdio.

 

Juraj, vitez Isukrstov,

Božji bi u njem' blagosov,

jer pridobi on cesara,

svega svita gospodara.

 

Najveći broj pjesama fra Vice je napisao prilično tečnim, iako estetski ne baš osobito uvjerljivim osmercima, kako je razvidno iz dosad citiranih pjesama. Stoga ću za kraj citirati i prve tri strofe iz pjesme u čast zaštitnika Fojnice svetog Antuna Pustinjaka, koje su spjevane u ponešto netipičnim desetercima:

 

NA SV. ANTUNA OPATA

Blago tebi, o, Fojnico naša,

jer dragi kamen po srići si našla

Antuna Svetog seb' zaštitelja

                                                                    obranitelja.

 

Antune, dakle, ti Fojnicu brani

i nas sve tužne svakog zla obrani,

jer molbe tvoje jake su kod Boga

                                                                                milostivoga.

 

Ti rad' poštenja Boga velikoga

baci raskošja svita nesrićnoga,

od malo godin' u pustinju bižiš

                                                                                ter Boga slidiš.

Izvor:
Svjetlo riječi