Objavljeno:
01. 12. 2022. 12:30

Iako pripovijesti o rođenju Isusa nisu izvještaji jednog povjesničara, one su na svoj način istinite, objavljuju jednu istinu koja je više od činjenične povijesne istine. To se može izvesti slikovitije i dojmljivije u obliku jedne u pojedinostima legendarne pripovijesti o djetetu u jaslicama u Betlehemu, negoli po jednom savršeno točno datirajućem i lokalizirajućem rodnom listu. Potrebno je samo nanovo promisliti izvorne biblijske tekstove o Isusovu rođenju u povijesnom kontekstu, kako bi se razumjelo, zašto se u Credu govori o Isusu Kristu kao „našem Gospodinu”: „Dominus noster”.

Hans Küng

Naime, ovdje se s obzirom na religiozno-političku vlast i vlastodršce očituje nešto kao jezgra teologije oslobođenja, koja predstavlja suprotan pol suvremenoj psihoteologiji. Dovoljno je samo pažljivo pročitati božićnu pripovijest i pri tome svratiti pozornost na ovo:

- Nigdje nema govora o „tihoj noći” i „ljupkom djetešcu s kovrčavom kosicom”; jaslice, pelene, to su konkretni signali iz svijeta bijede i siromaštva.

- Spasitelj siromašnih, koji se rodio u štali, sasvim jasno očituje zauzimanje za one koji nemaju imena i one koji nemaju vlasti („pastiri”), protiv onih vlastodržaca koji su poimence spomenuti (car August, carski namjesnik Kvirinije).

- Marijin Magnifikat (Veliča), pjesma pomilostivljene „službenice Gospodnje” o poniženju moćnih i uzvišenju neznatnih, o nahranjivanju gladnih i zanemarivanju bogatih, borbeno najavljuje prevrednovanje hijerarhijskog poretka.

- Blažena i ljupka noć novorođenčeta ne dopušta previdjeti njegovo djelovanje i sudbinu tri desetljeća kasnije; djetešce u jaslicama nosi takoreći već na čelu znak križa.

- Već u prizorima naviještenja (pred Marijom i pastirima), koji čine središte božićne pripovijesti, dolazi do izražaja (slično kao kasnije u procesu pred židovskim tribunalom) dovršena ispovijest vjere u zajednici, izrečena s više počasnih naslova postavljenih jedan pored drugoga – Božji Sin, Spasitelj, Mesija, Kralj, štoviše Gospodin – i to tako da se gospodstvo ne pripisuje caru Augustu nego ovom djetetu!

- I konačno umjesto lažnog Rimskog mira (Pax Romana), kupljenog povišenim porezima, oružanom eskalacijom, pritiskom na manjine te pesimizmom u blagostanju, ovdje se s „velikom radošću” najavljuje novi Kristov mir (Pax Christi), a on se temelji na novom poretku međuljudskih odnosa u znaku Božje naklonosti prema čovjeku i u znaku mira među ljudima.

Tako se dakle političkom spasitelju i političkoj teologiji Imperiuma Romanuma, koja je ideološki podupirala carsku mirovnu politiku, suprotstavlja istinski mir. A njega se ne može očekivati ondje gdje se jednom čovjeku, jednom aristokrati ili teokrati podaje čast, nego samo gdje se Bog „koji je na visini” časti i gdje njegova ljubav počiva na ljudima. Unutarnji (terapeutski) mir duše i (politički) kraj ratova, oslobođenje od straha i odnosi vrijedni življenja, zajednička sreća, kratko rečeno sveobuhvatno dobro, „spas” ljudi i svijeta, u biti sad se više ne očekuje od nadmoćnih rimskih careva, nego od ovog nemoćnog, nenasilnog djeteta.

Ovo je razumljivo i suvremenicima: pripovijest o Božiću, točno uzevši, jest sve drugo samo ne bezazlena blagotvorna ili psihički rafinirana priča o dragom djetetu Isusu. Sve su ove biblijske pripovijesti teološki visoko reflektirane pripovijesti o Kristu u službi jednog snažno svrhovito određenog naviještanja koje žele umjetnički, plastično i radikalno društvenokritički predočiti istinsko Isusovo značenje kao Mesije koji spasava sve narode na zemaljskoj kugli. Ove dakle pripovijesti o djetinjstvu nisu nikakva, recimo tako, prva faza Isusove biografije ili ljupke obiteljske priče; one nisu ni psihoterapeutske upute koje bi se samo neznatno razlikovale od onih egipatskih. One su više jedna moćna uvertira za velika evanđelja Mateja i Luke, uvertire koje (kao poneke dobre uvertire) daju u jezgri naslutiti poruku koja se potom narativno razvija. One su ulaz u Evanđelje: u Isusu, Božjem izabraniku, ispunila su se obećanja dana „ocima” iz Prvoga saveza.

Onda je jasno: Središte evanđelja ne čine događaji oko Isusova rođenja. Središte je on sam, Isus Krist u svom sasvim osobnom govoru, djelovanju i patnji. U središtu je on kao živa, u duhu i nakon smrti živuća i vladajuća osoba. On je najviše konkretno mjerilo na kojem se ljudi mogu orijentirati, on sa svojom porukom, sa svojim ponašanjem i sa svojom sudbinom. A ovaj Isus nije preko snova ili u snovima djelovao, nego na svijetlom povijesnom danu. Iako on sam nije napisao nijedne riječi i makar posjedujemo samo tekstove koji su njega naviještali – ustvari, imamo samo indirektno povijesna izvješća – ipak je nedvojbeno ovo: Isus iz Nazareta povijesni je lik, i kao takav razlikuje se ne samo od drugih mitskih i legendarnih likova, likova iz drugih pripovijesti i bajki, nego i od drugih važnih figura iz povijesti religije.

(Iz knjige „Uvod u kršćansku vjeru”)

Naručite odmah svoj primjerak knjige:
https://knjizara.svjetlorijeci.ba/product/uvod-u-krscansku-vjeru/

Izvor:
Svjetlo riječi