Objavljeno:
13. 10. 2018. 14:45
Piše: fra Zvjezdan Linić

Sjetimo se onog trenutka kad je Isus uvečer istoga dana, prvog po suboti, kao uskrsnuli Gospodin, pristupio svojim učenicima pokazujući im na svojem uskrsnulom tijelu rane, znak neizrecive ljubavi. To je dan uskrsnuća. Isus dolazi k učenicima i podjeljuje im Duha Svetoga. To je životvorni Duh koji ih ispunja novim životom. To je Treća božanska osoba, Duh Sveti, koji ih uvodi u svu istinu. To je dar ljubavi koji ih ispunja radošću i mirom. To je obećani Branitelj koji ih oslobađa od svakoga straha. To je Duh koji u njihovim srcima čini sve novo.

Taj isti Duh neprestano se i dalje izlijeva na svoju Crkvu. Dar Duha Svetoga nije samo čin časovite Božje dobrote, nego trajni dar njegove ljubavi. njime Bog i danas iznenađuje svoju Crkvu. On se događa u svakom sakramentu krštenja, u svakom sakramentu potvrde, u svakom polaganju ruku nad brojnim kandidatima koji primaju njegov pečat.

Silno nam je potreban Duh Božji! Toliko ima različitih utjecaja i navika u ljudskom životu, a tako malo Božje ljubavi i Duha! Često se predajemo duhu ovoga svijeta, duhu sebičnosti i uskogrudne zatvorenosti i kao da živimo po zakonu tijela i slabe ljudske naravi, a ne po Duhu. Napetost između duha i tijela nikako da nađe istinsku ravnotežu u novom životu onih koji su preporođeni vodom i Duhom. Još uvijek smo u opasnosti da dopustimo da u svakodnevnom životu pretegne ono slabo i grešno. Još smo skloniji da oko sebe širimo nemir umjesto mira, da drugima život učinimo težim umjesto da ga obasjavamo radošću. Ne znamo istinski ljubiti, jer se i u naše shvaćanje ljubavi utkala sebična želja za posjedovanjem, a ne velikodušno i neprestano darivanje.

Treba nam Duh Sveti. „Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega“, govori stara duhovska pjesma i molitva. Potrebno je da Bog silom i snagom svojega Duha produhovi naša nastojanja, naše misli, naša djela, naš život. Isus nam ga je svima obećao. Jednom je u jeruzalemskom hramu uskliknuo: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni i neka pije, i iz njegove će utrobe poteći potoci žive vode!“ (Iv 7,37-38). Evanđelist dodaje da je to rekao o Duhu kojega su imali primiti oni koji su povjerovali u njega.

Čovjek i čovječanstvo danas su žedni pravoga duha. Čovjek je duhovno biće i nije stvoren da robuje sebičnim nagonima svoje tjelesne naravi, da slijedi svoje interese, nego je stvoren da se u ljubavi dariva. Stvoren je na sliku Božju, Bogu sličan. Žedni smo Duha Božjega da prodre u sve što živimo. Kako bi divno bilo kada bismo, prožeti duhom ljubavi, mogli radosno služiti, nasmijani ostati u požrtvovnom radu za druge, strpljivo prihvaćati poteškoće, iskreno praštati, biti puni razumijevanja! Kako bi bilo divno kada bismo se susretali u iskrenosti, kada bismo se znali jedni drugima radovati, kada bismo ispunili svoj život djelima ljubavi! Jer, gdje god ima i iskra ljubavi, tu je i Duh Božji na djelu. Kad god ljubimo, djelujemo kao „pomazanici“ Gospodnji. Duhom obdareni, po primjeru života i djelovanja jedinstvenoga Pomazanika, Krista.

Primili smo prvine Duha. Bog je u nas udahnuo besmrtnu dušu. To je prvi doticaj Božje ljubavi. Po krštenju Bog je svojim Duhom u svakoga od nas udahnuo svoju milost, neizrecivi sakramentalni znak svoje osobne očinske ljubavi. Postadosmo djeca Božja. Pečatom Duha Svetoga, Božja nam je ljubav darovana kao neopozivi i neizbrisivi dar njegove vjernosti i nježnosti. Sakrament potvrde (krizme), u kojem se taj pečat podjeljuje, spada na redovitu kransku inicijaciju. Bez sakramenta svete potvrde nismo kompletni krani. Njegovo primanje je čin naše kranske zrelosti, našeg svjesnog opredjeljenja za Boga i za život po Duhu. To je sakrament duhovskih darova kojima nam Bog iskazuje neizrecivo povjerenje: daje nam svoje darove da po nama drugim ljudima oko nas otkriva i dalje razdaje svoju ljubav. Duhom prožeti, svjedočimo Božju ljubav u prijateljstvu i u susretima, u bračnoj vjernosti i ljubavi, u odgoju djece i požrtvovnosti roditeljstva, u služenju drugima bez sebičnih naknada.

Izvor:
Svjetlo riječi