Početna stranica » Poredak vrijednosti

Poredak vrijednosti

174 pregleda

U nedjelju na đačkoj misi molilo se za novi početak školske godine. Bilo je puno djece i svi su se svojski trudili odraditi svoj dio programa koji je sestra pripremala s njima za ovaj dan.

Zaziv Duha Svetoga bio je vrhunac susreta i svi su smjerno pognuli glave i izgovarali molitvu nadajući se boljem ishodu u školi i boljem susretu jednih s drugima u ovo vrijeme pošasti i nesigurnosti. Djeca uhvaćena u zamku kao i njihovi roditelji okreću glave i tragaju za svjetlošću, nadajući se da će osvanuti jutro kad će sve biti kao nekad i nestat će straha i stalnih opomena da će virus ugrabiti još jedno dijete ili nekoga iz bliže ili dalje obitelji. Virus je postao ona Baba Roga iz priča, onaj vuk iz Crvenkapice, ona zla vještica koja se prikrada noću kad dijete sanja zvijezde pod kojima sretno hodi ususret svojoj sudbini.

Tako se radi

U ovu nedjelju župnik je pozvao djecu i roditelje da dođu na razgovor i pripremu oko nastave vjeronauka kako bi zajedno dogovorili proces i nastavak obuke koja će ih dovesti do pričesti ili krizme sljedeće godine. Djeca već sada govore o tim proslavama, tim događajima koje će očekivati i za koje će se nadati da će brzo doći. Ne, nije to zbog sakramenta kao takvoga nego zbog svega što ove susrete okružuje. Već pregledavaju stranice i online naručuju odijela i haljine i sve što misle da treba ići uz to. Dali su se u reklamnu kampanju jedni drugima i dijele informacije kad god nešto novo saznaju. Roditelji skupa s njima pretražuju stranice i odlučuju što i kako će se organizirati. Vjeronauk se slabo spominje. Bit će to nastava koju će pregurati kao i svaku drugu i onda će konačno doći taj dan kada će zablistati i uživati otvarajući darove. A bit će ih, o bit će ih, jer to tako treba, to se tako radi.

U neka ranija vremena mlađu djecu bi roditelji uputili kamo ići i koga slušati i više ne bi s njima odlazili u školu ili na vjeronauk koji se održavao pri crkvi. Starija djeca bi se sama registrirala i išla pješice i više kilometara do crkve i susreta na vjeronauku. Bili su sretni što jedan dio puta mogu biti skupa i zajedno provoditi trenutke jer ih kod kuće nije čekao internet i nerad već, naprotiv, svi su imali svoja zaduženja, u skladu sa svojim godinama. Bili su odgovorni i znali što ih čeka ako se ne pridržavaju pravila koja su im zadana. O nekim osobitim darovima u vrijeme pričesti i krizme nije bilo ni govora. Odjeća skromna, kako je tko mogao priuštiti. Nije se o tome puno vodilo računa. Važno je bilo sresti jedni druge i smijati se svečanijoj odjeći koja im nije bila udobna niti su je željeli. Ali roditelji su tako odlučili i tako je moralo biti. Krizmanici bi otišli svako kod svoga kuma na ručak, dobili skroman dar i to je to. Dječaci su obično dobivali satove a djevojčice zlatni lančić ili prsten ili narukvicu, neki ni to. Ovisilo je sve o kumovima i njihovoj platežnoj moći koja je kod svih uglavnom bila skromnije naravi. Bilo je to vrijeme kad demokracija nije uvela materijalizam i razdvojila ljude, napravila jaz između njih i učinila da njihove slobode budu prisutne na papiru, ali u stvarnosti, nestalo je snova, iščekivanja, nadanja i sreće. I vjera je postala prostor za manipuliranje i sve se svelo na potrošački kod i razmjenu dobara. Licemjeri, dobro prorokava o vama Izaija: Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. (Mk, 7,6-7)

Odgovorna zrelost

U naše vrijeme doživljavamo neobične pojave i ljudske reakcije na njih koje nismo mogli predvidjeti. Naime, pojedini ljudi s upravo fanatičnim oduševljenjem zastupaju neko uvjerenje koje je suprotno i zdravom ljudskom razumu i razboritoj spoznaji stvarnosti. Opravdano je i za život potrebno čvrsto zalaganje da se suzbiju nevolje i opasnosti u našoj sredini. Ta individualna volja i spremnost za zalaganje značajke su odgovorne zrelosti. Međutim, ako ona dovodi do fanatizma i krutoga odnosa prema pojedinim pojavama, onda se ne radi o dobroj odluci. Zreo čovjek reagira i postupa nakon temeljitoga, nepristranoga i objektivnoga promatranja i realnoga iskustva, stečenoga razboritim razmišljanjem i svjesnom odgovornosti. Čini se da smo danas sve više svjedoci nedostatka osobnih promišljanja i prepuštamo bujici da nas nosi. Nesposobnost da se to spozna, da se od stvarnosti uči, te tu i tamo s osjećajem za zdravu mjeru promijeni smjer, potiče sumnju da se društvom upravlja u ideološkoj opsjednutosti i bez smisla za stvarnost, ističe Christa Meves u svojoj knjizi Sudbina djece u našim rukama.

Meves također tvrdi Društvo se oduvijek moglo lagano napasti, jer je ono u načelu nesavršeno i tako puno grešaka kao i mi sami. Diktatura ne predstavlja napredak, nego sputava čovjeka jer ga nastoji spriječiti u njegovu razvoju na koji je pozvan, kako bi održala svoju moć. Diktatura sprječava čovjekovu potrebu u razvoju prema individualnoj zrelosti, slobodi odlučivanja i osobnoj mogućnosti rasuđivanja, potičući stvaranje viška agresivnih energija koje koristi u svrhu osvajanja i porobljavanja. Stoga si ne bismo trebali željeti takvu budućnost koja ne donosi napredak čovjeku. U povijesti se uvijek događalo da su oni koji su bili u poziciji da donose odluke svjesno zloupotrebljavali svoje slobode i moć, iskoristivši ih za sebe na uštrb drugih. Kakva nesreća za naše vrijeme koje tako besciljno traga za Ocem, Stvoriteljem neba i zemlje, koji mu je tako nužno potreban! Kako su nam nužno potrebni čuvari i učitelji vjere! uzvikuje Meves.

 A što se u stvarnosti događa s čuvarima i učiteljima vjere i kakvim su oni izazovima i pojavama izloženi svjedoči nevjerojatna vijest da je prestižno američko sveučilište Harvard izabralo novoga glavnog kapelana, ateista! Sveučilište koje su prije 400 godina osnovali puritanski doseljenici imenuje kapelana koji ne vjeruje u Boga. Još je neobičnije da ovo sveučilište, osnovano 1636. godine za školovanje protestantskih svećenika, koje je ujedno i najstarija visokoobrazovna institucija u SAD-u, dopusti ovakvo što. Predstavljajući preteču nove ‘vjere’, novoga doba, saznajemo da je izabrani kapelan izdao knjigu Dobro bez Boga: U što vjeruje milijarda nevjernika. Sebe naziva humanistički kapelan i bavi se informiranjem i savjetovanjem o egzistencijalnim pitanjima na temelju humanističkih načela.

Ovaj kapelan će biti na čelu više od 40 kapelana koji dolaze iz različitih religija i vjerovanja, uključujući kršćanstvo i judaizam. Iz teksta dalje saznajemo da je ovaj humanistički kapelan imenovan zbog vremena u kojemu žive mladi Amerikanci koji sebe smatraju duhovnima, ali ne pripadaju ni jednoj religiji. Stoga oni žele razgovarati sa svojim kapelanom o tome što znači biti dobar čovjek i živjeti etički, ističući Mi ne tražimo odgovore u Bogu. Mi smo jedni drugima odgovori!

U svjetlu blagdana Svi sveti mislimo na vjerne mrtve i molimo za njihove duše, jer Mnogo može žarka molitva pravednikova (Jak 5,16). Postajemo nijemi pred malenošću čovjeka i njegovih sitnih stremljenja, spoznajući koliko smo potrebni jedni drugima i ovdje i na onom svijetu. Fulton J. Sheen u svojoj knjizi Stvoreni za sreću tumači: „Baš kao što čovjeka koji umre u dugovima kletve vjerovnika prate do groba, ali mu njegov sin može vratiti dobar glas i osvjetlati obraz svojim radom tako da otplati njegov dug do zadnjega novčića, tako i duša prijatelja koji je otišao u smrt dugujući pokoru Bogu može njezino izvršenje prepustiti nama koji smo ostali i koji zlato svojega svakodnevnog djelovanja možemo iskovati u duhovni novac kojim se vrši otkup.”