Objavljeno:
28. 04. 2020. 09:15

Sama formulacija druge crkvene zapovijedi sadrži zapravo dvije zapovijedi, a to su zapovijedi o postu i nemrsu. No obje ove zapovijedi su u stvari izrazi božanskog zakona da su svi vjernici, svatko na svoj način, dužni činiti pokoru (kan 1249; SC 5). Zato, da bi se svi kršćani međusobno povezali jedinstvenom praksom pokore, propisuju se neki oblici, vremena i dani zajedničke pokore.

Piše fra Benedikt Vujica

No ta unutarnja pokora kršćana može poprimiti različite oblike. Sveto pismo i crkvena predaja ističu više takvih oblika. To su: post, nemrs, obilnija molitva, razne pobožnosti, hodočašća, djela dobrotvornosti, vjernije izvršavanje obiteljskih, društvenih i vjerskih obveza, te moralna spremnost i rast u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Isto tako u tijeku liturgijske godine korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen Isusove smrti – jesu jaki trenuci pokorničke prakse Crkve. Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja i hodočašća te za post, molitvu i djela milosrđa, to jest za karitativna i misionarska djela. U tom smislu i Drugi vatikanski sabor ističe dvostruki značaj korizmenog vremena, odnosno kao pripravu za proslavu Uskrsa i sjećanje na krštenje. To se pak postiže gorljivijim slušanjem Božje riječi, molitvom i pokorom. Glede pokore određuje se da pokora korizmenog vremena ne bude samo unutrašnja i pojedinačna nego također vanjska i društvena. „Neka svakako bude svetinjom preduskrsni post na Veliki petak muke i smrti Gospodnje; ako je prikladno, neka se post protegne i na Veliku subotu da se tako uzdignuta i otvorena srca prispije k radosti uskrsne nedjelje” (SC 109-110). Zato u skladu s ovim naukom koncila Zakonik crkvenoga prava određuje: „Pokornički su dani i vremena u općoj Crkvi svaki petak u godini i korizmeno vrijeme” (kan 1250; SC 110).

Katekizam Katoličke Crkve, u skladu sa Svetim pismom i crkvenom predajom, ističe tri oblika zajedničke pokore kršćana: post, molitvu i djela milosrđa, jer izražavaju obraćenje u odnosu prema Bogu, prema samome sebi i u odnosu prema drugima (br. 1434). Osim, dakle, korjenitog očišćenja koje biva krštenjem ili mučeništvom, ovi oblici su sredstva za postizanje oproštenja grijeha te naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja s Bogom i bližnjima, kao i osjetljivu brigu za ljude i ustanove koji su u stvarnim potrebama. Jer kako veli Sveti Petar apostol, „ljubav pokriva mnoštvo grijeha” (1 Pt 4,8). S tim u vezi sjetimo se i pouke koju je anđeo Rafael uputio Tobiji kada mu se otkrio. Rekao mu je: „Dobra je molitva s postom, s milostinjom i s pravednošću. Bolje je dijeliti milostinju nego sabirati u hrpe zlato. Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha. Koji dijele milostinju i čine pravednost napunit će se života, a koji griješe bit će dušmani životu” (Tob 12,8-10).

Ova tri oblika zajedničke pokore kršćana obdržavali su i vjernici u Starom zavjetu. No kako su ih mnogi obavljali s krivom motivacijom, to jest sa željom da budu viđeni i da ih ljudi hvale kao velikane vjere, Isus, osuđujući njihovu ljudsku taštinu iz težnje za važenjem, usmjerava sva tri ova oblika pokore prema „Ocu koji vidi u tajnosti”. Zato Isus upozorava na ispravno vršenje vjerničkih čina pokore posta, milostinje i molitve te veli: „A ti, kad postiš, namaži svoju glavu i umij lice. Da te ne vide ljudi gdje postiš, nego Otac tvoj, koji je u tajnosti. I Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti” (Mt 6,16-18). Nešto ranije Matej evanđelist prenosi Isusove riječi: „A ti kada daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti” (Mt 6,2-4). Nadalje: „A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata, te se pomoli Ocu svojemu u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti” (Mt 6,5-6).

Priprava za proslavu

U početku je post kršćana bio strog i dozvoljavao je samo jedan obrok, i to navečer. Bilo je zabranjeno jedenje ribe i mesa, a ponegdje i mliječnih proizvoda. Međutim u 9. stoljeću post je ublažen: dozvoljena su jaja i riba, a obrok je pomaknut u podnevno vrijeme. U zadnjih nekoliko stoljeća dozvoljavalo se i meso, osim petkom. I ne samo to. Drugi vatikanski sabor pomakao je naglasak na duhovnu pripravu za slavljenje Uskrsa te proširio post na druge oblike pokore te istakao potrebu intenzivnije molitve i djela milosrđa. No treba imati u vidu da ova tri vida preduskrsne pokore – posta, molitve i djela milosrđa – nisu ciljevi sami sebi, već sredstva da se vjernici što bolje pripreme na slavlje Kristova uskrsnuća osobnom duhovnom obnovom i radosnim pomaganjem ljudi i ustanova koji su potrebni kršćanske solidarnosti.

Zajednička vremena pokore povezana su dakle sa slavljenjem godišnje svetkovine Uskrsa, a svetkovina Uskrsa sa nedjeljom. Nedjelja je naime prvotni blagdan, temelj i jezgra, klica i sinteza čitave liturgijske godine. Tako je naziva Drugi vatikanski koncil u svojoj Konstituciji o svetoj Liturgiji (SC 106). To je Dan Gospodnji, prvi i glavni kršćanski blagdan. Ukratko rečeno, nedjelja je tjedno slavljenje Kristova uskrsnuća ili tjedni Uskrs. No već krajem prvoga stoljeća uvedena je i godišnja proslava Kristova uskrsnuća te je, prema tome, Uskrs – u godišnjem vremenskom krugu – najstarija i najvažnija svetkovina kršćana i posve ispravno nazvana svetkovinom nad svetkovinama. To je razlog što je i priprava za slavljenje Uskrsa imala od početka naglašenu pokorničku praksu, a sastojala se od molitve, posta i djela milosrđa.

Trajanje preduskrsnog posta se tijekom vremena mijenjalo. U prva tri stoljeća post je trajao najprije samo jedan dan, zatim tri dana, a ubrzo zatim cijeli preduskrsni tjedan. No već krajem 4. stoljeća obdržavao se post kroz četrdeset dana po uzoru na Isusov četrdesetodnevni post u pustinji (Lk 4,2). Bila je to opća praksa kršćana kako na Istoku tako i na Zapadu, uz male razlike glede brojanja četrdeset dana. Na Istoku se naime postilo sedam tjedana, ispuštajući nedjelje i subote, osim Velike subote, a Zapad je obdržavao šest tjedana posta, ispuštajući samo nedjelje, a da bi dopunilo četrdeset dana posta, dodana su četiri dana od sedmog preduskrsnog tjedna, to jest od Pepelnice ili Čiste srijede. Tako je nastala četrdesetdnevna pokornička priprava za Uskrs ili korizma. Bila je to zapravo najprije pokornička praksa katekumena, to jest odraslih pripravnika za krštenje koje se u prvim stoljećima kršćanstva podjeljivalo redovito samo u noći uskrsnoga bdijenja. No u isto vrijeme Crkva je pozivala i sve vjernike da pomognu katekumenima u toj njihovoj zahtjevnoj pripravi te da bi ujedno, provjerom osobne vjernosti svojoj krsnoj posveti, i sami obnovili svoje krštenje i posvijestili svoj kršćanski identitet. A kada je dokinuta praksa drevnoga katekumenata i javne pokore, 40-dnevna priprava za Uskrs bila je već duboko zaživjela u svijesti vjernika te je protegnuta na sve kršćane.

Zapovijedi i preporuke

Što je post? Prema novom Zakoniku crkvenog prava post je uzdržavanje od mesne i druge hrane tako da se na dan posta može najesti samo jednom, a za ostala dva obroka, ujutro i navečer, uzimamo samo nešto od uobičajene količine; također se traži da se ne jede ništa između obroka (kan 1251). A što je nemrs? Sama riječ nemrs, prema istom Zakoniku crkvenog prava, znači redovito jesti uobičajena tri obroka dnevno, ali da se toga dana ne jede meso i mesni proizvodi.

Svojim odricanjem petkom sa zahvalnošću se sjećamo Kristove žrtve na križu za naše spasenje. Tako i mi na skromni način uvećavamo dobrotu u svome krugu: snažimo svoju volju, a dobrim djelima pomažemo bližnjima

Kada je propisan post? U istom se kanonu crkvenog Zakonika navodi da post treba obdržavati svakoga petka u godini, osim ako se podudaraju sa nekim danom ubrojenim među svetkovine. Dakle, ako petkom pada neka svetkovina, tada se petkom ne mora postiti. No u toj istoj odredbi kanona 1251. zakon posta se stavlja u nadležnost Biskupskih konferencija. A u odredbi kanona 1253. istoga Zakonika precizira se da Biskupske konferencije mogu „pobliže odrediti obdržavanje posta i nemrsa, kao i zamijeniti nemrs i post, u cijelosti ili djelomično, drugim oblicima pokore, osobito djelima dobrotvornosti i vježbama pobožnosti”. Tako su u skladu s tom odredbom crkvenog Zakonika naši biskupi odredili da se u obične petke kroz godinu obdržava samo nemrs, a ne post, ali i da se petkom izvan korizme i nemrs može zamijeniti drugim dobrim djelima, kao što je molitva, čitanje Svetoga pisma, vršenje dobrih djela kršćanske ljubavi, zatim odricanje od pića, pušenja, slatkih jela, zabave i slično. Jedino u petke korizmenog vremena treba obdržavati nemrs u svom izvornom značenju. Očito, Crkva od svih traži ono što uglavnom svi mogu obdržavati, ali nam ne priječi da sami odlučimo i učinimo i više nego što se od nas traži.

A petak nije odabran slučajno. To je dan Kristove muke i smrti na križu te je tako svaki petak u nekom smislu „mali Veliki petak”; zato se svojim odricanjem sa zahvalnošću sjećamo Kristove žrtve na križu za naše spasenje. Tako i mi na skromni način uvećavamo dobrotu u svome krugu: snažimo svoju volju, a dobrim djelima pomažemo bližnjima. Imajući na umu da to svakoga petka stoljećima čini cijela Crkva, onda je to toplotni udar dobrote na cijelome svijetu u koji se i sami svojim odricanjem uključujemo.

I ne samo to. Crkva za neke dane propisuje i post i nemrs, a za neke samo post ili samo nemrs. Po sadašnjoj crkvenoj zapovijedi imamo dva dana strogoga posta i nemrsa. To su Čista srijeda ili Pepelnica i Veliki petak Isusove muke i smrti. Uočiti treba ovo: u ova dva dana, na Čistu srijedu i Veliki petak, nije samo post, nego zajedno i post i nemrs! Znači vjernik toga dana, jer je post, jede samo jedan puni obrok („do sitosti”), a budući da je nemrs toga dana, vjernik ne jede meso ni mesne proizvode (kan 1251). Više od toga nije zapovjeđeno, ali je vrijedno i mnogi doista poste i više i češće i strože („o kruhu i vodi”): na Veliku subotu, na Badnjak, te uoči Velike Gospe, Ivandana, Petrovdana i drugih svetkovina i svetaca zaštitnika vlastite župe. Iako je dakle zakon posta i nemrsa ublažen, ostaje preporuka da se ta pokornička djela ipak dobrovoljno vrše i češće negoli je zapovjeđeno. Kao pokorničko djelo post je način solidarnosti s gladnima i onima koji se nalaze u oskudici. Svrha je posta, po uzoru na Isusov post u pustinji, da nas učini svjesnima Božje prisutnosti te nas jača u oslanjanju na Boga i u poslušnosti Bogu. U konačnoj crti post se povezuje s vjernošću.

Koga obvezuje post i nemrs?

Po sadašnjoj crkvenoj disciplini post je općenito obvezatan za katolike od navršene 18. godine života do započete 60. godine života, a zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili 14. godinu života. No, Zakonik crkvenoga prava određuje da se pastiri duša i roditelji ipak brinu da one koji zbog maloljetnosti nisu obvezni na post i nemrs pouče o pravomu smislu pokore (kan 1252). Dakako, dobrovoljno mogu obdržavati post i nemrs i mlađi i stariji od ovih dobnih granica.

I ne samo to. Postoji i euharistijski post. Novi Zakonik kanonskog prava određuje da se onaj tko prima euharistiju mora uzdržavati od svake hrane i pića, osim vode i potrebnih lijekova, barem jedan sat prije stvarnog primanja svete pričesti. Svrha te odredbe jest poštovanje prema otajstvu Krista kao onoga koji krijepi vjernike svojim Tijelom i Krvlju (kan 919,1). A osobe poodmakle dobi i oni koji boluju od neke bolesti, kao i oni koji ih dvore, mogu primiti presvetu euharistiju iako su prošlog sata uzeli nešto hrane” (kan 919,3).

Dakle crkvene zapovijedi o postu i nemrsu osiguravaju razdoblje pokore koja nas pripravlja za liturgijske blagdane i pomažu nam potrebiti rast u kršćanskoj duhovnosti kristolikoga života.

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2019.)