Objavljeno:
05. 05. 2021. 14:00

Biskupi se u Crkvi postavljaju za pastire duša: da vrše službu posvećivanja, poučavanja i upravljanja.

Piše: fra Velimir Blažević

A da bi netko bio prikladan za biskupsku službu, o čemu konačan sud pripada Apostolskoj Stolici (ZKP, k. 378, § 2), traži se, kako stoji u Zakoniku kanonskoga prava, da se odlikuje čvrstom vjerom, dobrim ponašanjem, pobožnošću, revnošću za duše, mudrošću, razboritošću i ljudskim vrlinama i da je obdaren drugim sposobnostima koje ga čine prikladnim, da uživa dobar glas, ima barem trideset pet godina života, barem pet godina da je prezbiter (svećenik) te da ima doktorat ili barem magisterij iz Svetoga pisma, teologije ili kanonskoga prava, ili da je u tim znanostima stručan (ZKP, k. 378, § 1). Ima li kandidat za biskupstvo navedene osobine, utvrđuje se u proceduri koju ovdje ukratko predstavljamo.

Lista potencijalnih kandidata za biskupe

Biskupi crkvene pokrajine (metropolije) ili cijele biskupske konferencije trebaju zajednički sastaviti listu ili popis svećenika, bilo svjetovnih bilo redovničkih, koji su prikladni za biskupstvo ili vođenje biskupije i dostaviti ga Apostolskoj Stolici. Tu listu trebaju sastavljati barem jednom u svake tri godine, tako da uvijek bude svježa i ažurirana za korištenje. Uz to i svaki pojedini biskup može zasebno iznijeti popis svećenika svoje biskupije koje smatra dostojnima i prikladnima za biskupsku službu (ZKP, k. 377, § 2).

Predlaganje „trojke” za određenu biskupiju

Kada treba imenovati biskupa za neku biskupiju, papinski predstavnik, nuncij ili apostolski delegat se o kandidatima za novoga biskupa treba konzultirati s nadbiskupom metropolitom i drugim biskupima crkvene pokrajine, s predsjednikom biskupske konferencije i barem s nekim članovima konzultorskoga zbora i katedralnoga kaptola dotične biskupije, a ako smatra korisnim može zatražiti, pojedinačno i tajno, mišljenje i drugih osoba, kako članova svjetovnoga tako i redovničkoga klera, kao i laika koji se odlikuju mudrošću (ZKP, k. 377, § 3).

Pošto provede potrebne konzultacije, nuncij sastavlja listu s imenima i podatcima trojice kandidata, poznatu kao „trojka” (terna), i upućuje ju Apostolskoj Stolici. Kongregacija Rimske kurije na koju spada da papi predlaže kandidate za biskupe, a to su: Kongregacija za biskupe, Kongregacija za evangelizaciju naroda, Kongregacija za istočne Crkve, zavisno o kojem se području u Crkvi radi, proučava dokumentaciju primljenu od nuncija. Kod odabira kandidata za biskupa vodi se računa o nuncijevu mišljenju i prijedlogu, ali ga dotična Kongregacija ne mora nužno prihvatiti. Može odbiti sve kandidate koje nuncij predloži i zatražiti drugu listu ili da se o predloženim kandidatima dostavi više informacija. Kada se uvjeri o prikladnosti određenoga kandidata, Kongregacija predlaže papi da ga imenuje.

Ako je u nekoj biskupiji po sudu dijecezanskoga biskupa potreban pomoćni biskup, za tu službu on predlaže Apostolskoj Stolici tri svećenika, između kojih mjerodavna Kongregacija može izabrati jednoga i predložiti za imenovanje ili zatražiti da se predloži drugi popis kandidata (ZKP, k. 377, § 4).

Imenovanje biskupa i preuzimanje službe u posjed

Ako je papa suglasan s prijedlogom Kongregacije da se nekoga imenuje biskupom, to se priopćava nunciju u dotičnoj zemlji i od njega zatraži da provjeru pristaje li svećenik o kojem se radi na imenovanje i da se odredi datum za obznanjivanje imenovanja.

Tko bude imenovan biskupom, a imenovanje vrši Vrhovni svećenik (ZKP, k. 377, § 1), treba u roku od tri mjeseca od primitka papinske bule imenovanja primiti biskupsko posvećenje, poslije čega preuzima svoju službu u posjed (ZKP, k. 379).

Biskupskim posvećenjem biskupi primaju sa službom posvećivanja i službe naučavanja i upravljanja (ZKP, k. 375, § 2). Kada se radi o imenovanju dijecezanskoga biskupa, on ako još nije posvećen za biskupa, u roku od četiri mjeseca pošto primi apostolsko pismo mora kanonski preuzeti svoju biskupiju u posjed, a ako je već posvećen za biskupa, mora je preuzeti u roku od dva mjeseca poslije primitka toga pisma (ZKP, k. 382, § 2).

Kanonskim preuzimanjem biskupije u posjed biskup stječe u njoj svu redovitu, vlastitu i neposrednu vlast potrebnu za vršenje pastirske službe, izuzevši slučajeve koji su pravom ili odlukom rimskoga prvosvećenika pridržani vrhovnoj ili nekoj drugoj vlasti u Crkvi (ZKP, k. 381, § 1).

Za provedbu i dovršenje procedure imenovanja biskupa potrebno je dosta vremena, obično barem devet mjeseci, a u nekim slučajevima i dvije godine. Osim imenovanjem, što su redoviti slučajevi, biskupom se može postati i izborom kada netko – civilna vlast ili neko zborno tijelo – ima povlasticu biranja ili predlaganja, i potvrđivanjem zakonito izabranoga od strane Vrhovnoga svećenika (k 377, § 1). To su, međutim, iznimni slučajevi predviđeni sporazumima Svete Stolice i određenih država na koje se ovdje ne osvrćemo.

Izvor:
Svjetlo riječi