Objavljeno:
20. 11. 2022. 09:15
Grob s paljevinskim ukopom i grobnim prilozima (prema: M. Dizdar, Zvonimirovo-Veliko polje. Groblje latenske kulture, Zagreb 2013, str. 430, sl. 157)

Pored uobičajenih osobnih stvari koje je pokojnik posjedovao, u pojedinim kulturama i u različitim vremenskim razdobljima postojao je i običaj polaganja predmeta za koje se smatralo da bi pokojniku mogli trebati na drugom svijetu.

Ana Marić, Zemaljski muzej BiH

Arheologija i antropologija između ostalog proučavaju i pogrebne običaje, kult, duhovnost i razna vjerovanja vezana uz smrt, koja zauzimaju bitan segment svakodnevnoga života. Smrt je oduvijek fascinirala čovjeka, primarno zbog svoje misterioznosti i straha koji ona donosi, a samo poimanje i shvaćanje zagrobnog života različito je u vremenu i prostoru. Neke kulture smatraju smrt početkom vječnoga života, druge pak vjeruju u to da će se čovjek ponovno roditi, ali u drugom obliku. Velikom broju kultura zajednička je činjenica da su se uz pokojnika stavljali i određeni predmeti za koje se smatralo da će mu zatrebati ili prilikom samoga putovanja na drugi svijet ili nakon dolaska na odredište. To su predmeti koji se nazivaju grobnim prilozima ili popudbinom te se na taj način razlikuju od grobne opreme ili opreme pokojnika, tj. dijelova nošnje i nakita koji se nalaze uz pokojnika. I jedna i druga grupa predmeta arheolozima služe za determinaciju groba i pokojnika, tj. njegovu kronološku i kulturnu pripadnost, kao i potencijalne importe i veze sa drugim kulturama.

Od voća do bisera

Grobni prilozi mogu biti raznoliki. Vrlo često su to voće ili neka druga hrana, za koju se smatralo da će pokojniku trebati na putu ka drugom svijetu. Jedan od najpoznatijih primjera jest pronalazak košara s voćem koje su stavljene u grobnicu poznatog egipatskog faraona Tutankamona. Košare su bile napunjene dobro sačuvanim plodovima stabla palme, koji se i danas koriste u nekim dijelovima Egipta. Osim voća, stavljalo se još i meso, primjerice kosti svinje koje su otkrivene u avarskim grobovima ili pak žitarice ili mahunarke. Također, relativno često se može naći i jaje, koje možda ima i dvojako značenje – osim elementarnog (hrane za put), jaje je možda moglo označavati i novi početak na drugom svijetu. Pritom su se često održavale i gozbe tijekom same ceremonije pokapanja, pri čemu su se keramičke posude razbijale iznad groba i prolijevalo se piće.

Pored raznovrsne hrane i pića, novac je bio iznimno cijenjen kao popudbina, jer se smatralo da pokojnik treba platiti prijevoz na drugi svijet. U antičkoj Grčkoj, pokojniku bi se stavljali novci u usta (Haronov obol), da bi mogao platiti prijevoz veslaču Haronu preko rijeke Aheront koja vodi u podzemni svijet Had. Taj se običaj ponegdje zadržao sve do srednjeg vijeka ili čak i kasnije, posebice izvan granica Europe, s tim da se novac mogao stavljati i na druge dijelove tijela pokojnika ili u sami grob. Umjesto novca mogle su poslužiti i neke druge vrijednosti, poput bisera, zlata ili pak imitacije novca.

Novac ili odjeća

I drugi su predmeti služili kao grobni prilog. Najstariji poznati grobni prilozi nalaze se još kod neandertalaca u srednjem paleolitiku, gdje su kao stavljane kamene ili koštane alatke. U egipatskim grobnicama otkriveni su mali glineni modeli kuća i namještaja ili razne figurice. U grobnici prvog kineskog cara otkriveno je čak 7000 figura vojnika od terakote, koje su bile pokopane zajedno s njim, jer se vjerovalo da će i na drugom svijetu zapovijedati vojskom. Figure su izvedene u prirodnoj veličini i s portretnim karakteristikama, što znači da ne postoje dvije identične, a bile su postavljene u borbenu formaciju.

U bogatim keltskim grobovima često su prilagani konji s kompletnom konjskom opremom, ili pak bojna kola. U antičkom Rimu prilagale su se i male staklene bočice naziva lakrimarij (lacrima, lat. suze), za koje se smatralo da su služile za sakupljanje suza. U grobovima ispod stećaka u srednjovjekovnoj Bosni ponekad su pronalažene cjelovito sačuvane staklene čaše. Kompleti za ispijanje pića, keramičke i metalne posude, raznovrsna oruđa, svjetiljke uljanice, kadionice, glineni pršljenci ili drugi dijelovi opreme za tkanje i predenje – samo su neki od ostalih raznovrsnih predmeta koji su služili kao grobni prilozi, ovisno i kulturi i vremenu.

S pojavom kršćanstva i širenjem kršćanstva gubi se običaj prilaganja darova, barem hrane i pića, iako se ponegdje ta tradicija zadržava u nešto izmijenjenom obliku. Mnogobrojna etnološka istraživanja pokazala su kako se i dalje zadržava običaj prilaganja novca u grob ili u odjeću pokojnika (da se mrtvi ne bi svađali), kao i hrane ili posebice pića (rakija ili vino).

Izvor:
Svjetlo riječi