Objavljeno:
29. 09. 2022. 12:45
Stjepan Lice

Stojim uz grob Ivana i Julijane Duh, roditelja mog djeda. Njihova se imena, nekad duboko uklesana, tek s naporom mogu iščitati. Stari nadgrobni kamen posred omanjeg groblja uz crkvicu u središtu sela Lipa govori mi o povijesti mog života, o povijesti moje duše. I uopće, o povijesti života. O povijesti duša.

Govoriti danas o životu, o dušama, o povijesti… nije jednostavno. Danas se – s nelagodom to govorim – o životu, duši, povijesti… kao temeljnim ljudskim pravima govori tek na razini riječi. Pa i na toj razini, a osobito na razini stvarnosti, taj je govor na mnoge načine ograničen i uvjetovan. Samozvani procjenitelji života, duša i povijesti uzeli su si za pravo utvrđivati uvjete i granice njihove vrijednosti. U okolnostima u kojima su duša i povijest u znatnoj mjeri prezreni, mnogi ne znaju ni što bi sa životom.

Danas se osobito važnim ljudskim pravima smatraju pravo na odustanak od vlastitog ljudskog dostojanstva i pravo da se pogazi ljudsko dostojanstvo drugog. I sve to u ime slobode, samosvijesti, civilizacijskih postignuća i niza drugih obezvrijeđenih riječi.

Budući da je u suvremenom svijetu sve više onih koji su na različite načine lišeni obitelji i njezine povijesti, sve više onih koji su istrgnuti iz slijeda naraštaja, čini mi se potrebnim – i ne samo slikovito – kao o temeljnim ljudskim pravima govoriti o pravu na obiteljske grobove, o pravu na otkrivanje i upoznavanje prostora u kojima su se naši pretci rađali, u kojima su odrastali, živjeli, starjeli, umirali.

Ima ih – istina, sve manje ih ima – koji se rađaju, odrastaju, žive i umiru u istim prostorima u kojima je protekao životni vijek njihovih roditelja, baka i djedova, pa i naraštaja koji su im prethodili. Sve više je onih čiji pretci potječu iz različitih zavičaja – bližih ili daljnjih, sve do nepoznatih, sve više onih čiji su obiteljski grobovi rasuti širom svijeta.

Naći se u prostoru njihovog prvog udaha, u prostoru posljednjeg izdaha, može biti silno blagoslovno iskustvo. Kad se čovjek u već poodmakloj životnoj dobi nađe u prostoru gdje se prvim koracima učio, primjerice, djed njegovog djeda, u prostoru koji pamte njegove djetinje igre, njegov rad i njegovo školovanje…, sve što mu je život bio, čovjek se zatekne pred jednim prostranijim ogledalom u kojem se može jasnije ogledati, u kojem može bolje sagledati život, sve što je njegovu životu prethodilo. Pred tim prostranijim ogledalom čovjek nužno osjeti potrebu i za snažnije izraženim smislom, za prostranijom zahvalnošću.

Što li se sve u svijetu, u slijedu mnogih naraštaja zbilo, da bismo se mi rodili, da bismo mi bili ovdje?! Da bismo bili ovi i ovakvi ljudi?! Da bismo se susreli?! Da bi otklonili osjećaj odgovornosti, mnogi – premda svjesni neuvjerljivosti svog pristupa – govore o slučaju, o slijedu slučajeva i o sebi kao njihovoj posljedici. Bog, pak, u svojoj skrbnosti naš govor o slučajnostima prati svojim strpljivim osmijehom. Ta sva čovjekova povijest ujedno je i povijest zauzetosti njegove ljubavi.

Već sutra – ili ne odviše potom – i mi ćemo se na svoj način pribrojiti slijedu naraštaja koji su prethodili nečijem životu. Zbog toga je već danas do nas potruditi se da i oni imaju gdje udomiti svoj život, svoje duše. Da mogu iskusiti smisao povijesti. I kao što su u naše živote uključeni i neki djetinji koraci tko zna kad u tko zna kojem dvorištu, da i naši dječji koraci, naše odrastanje i naša volja za život, naša životna radost, budu upisani u živote onih koji će se tek tko zna kad i tko zna gdje roditi. Bilo bi divno da i oni, u svoje vrijeme, mogu u svom prostranijem ogledalu ugledati i naš srdačan osmijeh.

Izvor:
Svjetlo riječi