Početna stranica » Prosvjetna djelatnost franjevaca

Prosvjetna djelatnost franjevaca

238 pregleda

Škola nije samo mjesto gdje se stječe znanje nego je to i odgojna ustanova od čijega programa i rada ovisi i nacionalno-politička orijentacija. Stoga je austrougarska vlada željela imati potpunu kontrolu nad školama

Jedna od važnih zadaća franjevaca u Bosni bila je i ostala širenje prosvjete, tj. organiziranoga posredovanja znanja i kulture. Kao vodeći ljudi s visokom naobrazbom u BiH tijekom nekoliko stoljeća osjećali su potrebu i dužnost za prosvjetno-kulturnim uzdizanjem sredine u kojoj su živjeli i djelovali. Za bosanske samostalnosti franjevci su bili savjetnici na banskim i kraljevskim dvorima. Njihovi su samostani u to doba kao i u osmanlijskoj Bosni bili jedina središta za prosvjećivanje katoličkoga puka. U samostanima su držali pučke škole jer je narodu trebalo dati osnovna znanja ne samo o vjeri nego i o drugim važnim spoznajama potrebnim za normalan ljudski život.

Za bosanske samostalnosti

Dolaskom u Bosnu franjevci su zatekli veliku nepismenost stanovništva. Stoga su uz vjersko poučavanje organizirali i škole opismenjavanja.

Franjevački misionari dolazili su u Bosnu uglavnom iz onih zemalja u kojima su bile razvijene tri vrste škola: osnovne, humaniorne i visoke. Takvo školstvo nastojali su uvesti i u Bosni. U osnovnim školama učilo se čitanje, pisanje, vjeronauk, računanje i pjevanje, a u humaniornim: gramatika, retorika, dijalektika, aritmetika, geometrija, muzika i zvjezdoznanstvo.

U osmanlijskoj Bosni

Padom Bosne pod Osmanlije 1463. godine zavladala je opća kulturna i duhovna zaostalost. Franjevci su osjetili potrebu da trebaju nastaviti s držanjem škola po svojim samostanima, pa čak da ih trebaju i umnožiti. Da su to zaista i radili svjedoči nam bosanski biskup fra Franjo Baličević koji 1591. godine izvješćuje Svetu stolicu „da bosansko kraljevstvo broji 13 samostana, a u samostanima da braća drže i škole, te da poučavaju: čitati, pisati, i malo slovnice, te kršćanski nauk u latinskom i slavenskome jeziku”. Bosanski je paša 1593. godine dopustio franjevcima da mogu poučavati djecu ne samo u samostanima nego i po selima, u privatnim kućama. Uspjeh nije izostao.

Vidljivo je to iz pisma provincijala fra Ante Gabeljaka upućenoga Propagandi u Rim 1685. godine protiv prigovora zadarskoga nadbiskupa. Provincijal piše „da u Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati, što će se jedva naći u zadarskoj nadbiskupiji”. I generalni vizitator Provincije fra Ivan Krstitelj de Vietri u svom izvješću 1708. godine kaže da redovnici bosanske provincije ne nastoje samo propovijedati i obraćati nego da u Slavoniji, Ugarskoj, Dalmaciji i Bosni „drže po svim župama i samostanima gramatičke škole”. Poslije odvajanja Dalmacije 1735. i Prekosavlja 1757. godine, Bosna Srebrena ostaje samo s tri samostana. Budući da u samostanima odgaja i školuje sve svoje kandidate, nije bilo, nažalost, mjesta za drugu djecu. Međutim, franjevački pitomci koji napuste franjevačke škole, u svojim mjestima prenose stečena znanja na druge. Poučna djela fra Matije Divkovića i drugih franjevaca čitala su se na večernjim sijelima. I to je bio poticaj za opismenjavanje.

            Za opismenjavanje puka posebice je zaslužan biskup fra Augustin Miletić. U Splitu je 1815. godine tiskao knjigu Početak slovstva, namijenjenu školama i individualnom opismenjavanju. Učenici vjeronauka trebaju ponajprije naučiti čitati da bi se i sami mogli poučavati u vjeri. Stoga na početku donosi abecedarku, a potom izlaže vjeronauk. Tražio je lančano podučavanje: „Tko nauči, neka neumitnim kazuje.”

            U 19. stoljeću u europskim zemljama osjeća se snažniji polet školstva. Franjevci kad se vrate sa studija iz tih zemalja nastoje taj zamah pokrenuti i u Bosni. Ponajprije u pograničnim krajevima, Tolisi i Livnu, osnivaju prve pučke škole, a potom i u drugim krajevima. Prvu pučku osnovnu školu u BiH, po svim elementima koji sačinjavaju pravu školu: školska zgrada, kvalificirani učitelj, udžbenici, nastavni plan i program, raspored trajanja dnevne nastave, podigao je i otvorio 1823. u Tolisi župnik fra Ilija Starčević. U školu je doveo kvalificiranoga učitelja iz Slavonije. Starčević je 1835. godine otvorio i drugu pučku školu u Donjoj Mahali. Po uzoru na njega, franjevci počinju i u drugim mjestima BiH podizati pučke škole.

            Po okončanju Barišićeve afere 1846. godine nastao je novi zamah školstva u Bosni. Franjevci poučavaju besplatno mušku i žensku, katoličku i pravoslavnu djecu, pišu i priručnike za škole. Na provincijskom kapitulu 1854. godine donose u 11 točaka odredbe o školama. To je u povijesti bosanskohercegovačkoga školstva prvi dokument koji obuhvaća problematiku o svim bitnim pitanjima organizacije i rada škola i njihovih glavnih veza s javnošću. Franjevci su za sebe zadržali škole gdje roditelji učitelja nisu mogli plaćati, a u druge su dovodili i kvalificirane plaćene učitelje civile. Glavni nadzornik škola bio je provincijal. On je nabavljao i knjige, a siromašnoj djeci i odjeću. Godine 1869. proklamiran je Školski zakon po kojemu država preuzima brigu o školama. Iako zakon u praksi nije zaživio, ipak se osjećala veća sloboda rada konfesionalnih škola. Za otvaranje škola po Bosni, za obrazovanje i kulturu hrvatskoga naroda u 19. stoljeću posebice su zaslužni Ivan fra Franjo Jukić i fra Grgo Martić.

            Pravoslavci su u Sarajevu 1855. godine imali jednu višu građansku školu koja je nosila strogo pravoslavni i srpski karakter, nazivana je realkom. Muslimani su imali svoje ruždije. Razumljivo je da su i Hrvati željeli imati srednju školu s predznakom katolička i hrvatska. Za to se pobrinuo fra Grgo Martić. On je u Sarajevu 1865. podigao novu zgradu za školu koju naziva škola realna. Sastavio je i Pravilnik škole u 17 točaka. Školu su pohađala muška i ženska djeca besplatno, bez razlike vjeroispovijesti. Predviđeno je da se uči hrvatski, talijanski, njemački i francuski jezik, zemljopis, povijest i račun. Kad je Martićeva realka u Sarajevu počela slabiti, u Fojnici franjevačka pučka škola prerasta u malu realku. U Fojnici je sagrađena 1871. godine i nova školska zgrada. Nastavnici su bili franjevci.

Za austrougarske vladavine

Škola nije samo mjesto gdje se stječe znanje nego je to i odgojna ustanova od čijega programa i rada ovisi i nacionalno-politička orijentacija. Stoga je austrougarska vlada željela imati potpunu kontrolu nad školama. Radila je na dokidanju konfesionalnih, a uspostavi državnih škola. Vlada je davala plan i program i vršila kontrolu i u konfesionalnim školama. Godine 1904. donijela je odredbu da ni u konfesionalnim školama ne može raditi nitko tko nema dopuštenje Zemaljske vlade. Posebna su im meta bile franjevačke škole. Do dolaska Austro-Ugarske u BiH bile su otvorene 54 katoličke škole, od kojih su šest vodile milosrdnice, a ostale franjevci. Franjevci i dalje nastavljaju držati škole, iako su svjesni činjenice da ih vlada ne gleda blagonaklono. Vlada je pred franjevačkim davala prednost katoličkim školama časnih sestara. Godine 1880. obustavila je subvencije za franjevačke škole. Time je praktično umanjila mogućnost njihova postojanja. Franjevačke su se škole postupno gasile. Posljednja franjevačka pučka škola završila je s radom 1905. godine u Vitezu.

            U monarhijskoj Jugoslaviji katoličke škole, iako su bile najbolje, bile su u stalnoj opasnosti da budu dokinute. A u socijalističkoj su Jugoslaviji zabranjene sve pučke konfesionalne škole. Ostale su jedino državne s marksističkim pogledom na svijet i život.