Objavljeno:
29. 01. 2021. 10:45

Psalam 3 tužaljka je pred Bogom zbog brojnih tlačitelja, a može se podijeliti u tri strofe. Prva strofa sadrži opis nevolje (Ps 3,2-3). Navedena je opasnost od neprijatelja zbog čije brojnosti svi govore da ni Bog u tim okolnostima ne može donijeti spas. Situacija je, dakle, beznadna. Čini se kao da se i Bog udaljio i digao ruke od psalmista.

Piše: fra Darko Tepert

Druga strofa opisuje psalmistovo pouzdanje iz kojega proizlazi i njegova molitva (Ps 3,4-7). On, naime, zna da je Gospodin uvijek njegov štit i zaštita. Još je Abrahamu Bog bio rekao: „Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita” (Post 15,1), pri čemu se koristi ista hebrejska riječ koja je ovdje prevedena kao „štit”. Psalmist, dakle, živi iz svoje Biblijom hranjene vjere. Zato se i obraća Gospodinu, vapijući iz svega glasa i znajući da ga on čuje i uslišava. „Sveta gora Gospodnja” povezuje ovaj Psalam s prethodnim (usp. Ps 2,6). Zato bi vjerojatno i ovdje valjalo pretpostaviti da je molitelj kralj u Jeruzalemu. On zna da ga Gospodin „drži” jer je već u prethodnom Psalmu rečeno da ga je Gospodin postavio za kralja (usp. Ps 2,6). Odatle njegovo pouzdanje i njegov mir i spokojan san. Ni neprijatelji za koje se čini da brojnošću i snagom daleko nadmašuju mogućnosti obrane ne mogu ništa protiv Božjega djelovanja, pa ne mogu ni kod psalmista potaknuti strah.

Bog kao jedini zaštitnik

Treća strofa donosi sadržaj psalmistove molitve Gospodinu (Ps 3,8-9). Na početku Psalma molitelj govori o brojnim neprijateljima koji se „podižu” na njega (3,2). Nasuprot njima, on moli Gospodina da „ustane”. To je slika Boga koji ustaje u obranu svoga štićenika. Nasuprot situaciji u kojoj molitelju svi govore da mu „nema spasenja u Bogu” (3,3), on mu ipak vapi: „Spasi me, Bože moj!” (3,8). Psalmist se zapravo oslanja na svoj saveznički odnos s Bogom, pa zato i promatra Boga kao moćnoga neprijatelja svih onih koji su i njemu, psalmistu, neprijatelji.

Židovska predaja zamišlja pakao kao mjesto gdje će oni koji se nađu na strani zla trpjeti različite oblike mučenja. Između ostaloga, navode i riječi Psalma 3 o tome kako Bog razbija zube opakima, pa zamišljaju kako će zli biti hranjeni pijeskom zbog kojega će ostati bez zubi

Prilikom sklapanja sinajskoga Saveza Bog je rekao izraelskom narodu: „Ako mi se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima” (Izl 23,22). Psalam završava konačnim izričajem pouzdanja u kojem molitelj još jednom ispovijeda svoju vjeru da je u Gospodinu spasenje. Time ponovno poriče početnu misao da mu ni Bog ne može udijeliti spasenje. Iz toga pouzdanja on moli i za Božji blagoslov nad svim narodom, koji je Božji narod, što je također povezano s idejom Saveza. Doista, prilikom sklapanja Saveza Bog je od Izraelaca načinio „svoj narod” (usp. Pnz 29,12).

U židovskoj predaji

Židovska talmudska predaja promatra Psalam 3 kao psalam koji govori o mesijanskoj bitki posljednjih vremena (Berakhot 7b:11). Riječ je o velikom boju Mesije protiv vlasti Goga i Magoga, mitskih likova koji se u istom kontekstu pojavljuju i u Knjizi Otkrivenja. Ondje se kaže: „Sotona će iz svoga zatvora biti pušten: izići će zavesti narode s četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, i skupiti ih u boj. Bit će ih kao pijeska morskoga. Skupiše se na prostrano polje zemlje i opkoliše tabor svetih i ljubljeni grad. Ali oganj siđe s neba te ih proguta. A njihov zavodnik  Đavao, bačen bi u jezero ognjeno i sumporno, gdje se nalaze i Zvijer i Lažni prorok: ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vjekova” (Otk 20,7-10). Židovska predaja drži da ovaj Psalam opisuje onu istu borbu koja je opisana i u Psalmu 2. Mnoštvo neprijatelja koje je opisano u Otkrivenju zamišljeno je i u židovskim tekstovima o mesijanskom boju posljednjih vremena.

Konačna Mesijina pobjeda podrazumijeva i konačno uništenje Sotone i svih zloduha. Židovska predaja zamišlja pakao kao mjesto gdje će oni koji se nađu na strani zla trpjeti različite oblike mučenja. Između ostaloga, navode i riječi Psalma 3 o tome kako Bog razbija zube opakima, pa zamišljaju kako će zli biti hranjeni pijeskom zbog kojega će ostati bez zubi (Otzar midrašim, Knjiga Gehinnom 5).

U kršćanskom čitanju

Isus u evanđeljima jasno govori da posljednja vremena počinju njegovom mukom, smrću i uskrsnućem. To je osobito vidljivo iz njegova Govora o posljednjim vremenima u Matejevu evanđelju (usp. Mt 24 – 25). To su nevolje koje kršćani trebaju izdržati, znajući da je Bog na njihovoj strani i da će Gospodin ponovno doći na kraju vremena kao pobjednik (usp. Mt 24,26-31).

U kršćanskom čitanju, stoga, ovaj Psalam postaje molitva u duhovnom boju. Molitelj prepoznaje da ga napadaju brojni neprijatelji. To, međutim, nisu ljudi, nego su duhovne sile i napasti koje ga žele udaljiti od spasenja što mu ga Gospodin nudi. Katkad ove napasti govore čovjeku da ga Bog ne može spasiti. Tako treba prepoznati kao napast misao koju netko može imati kad si kaže da zbog svojih teških grijeha ne može dobiti oproštenje ili da mu Bog ne može oprostiti. Tada on zapravo čuje one riječi koje psalmistu mnogi govore: „Nema mu spasenja u Bogu!” Slično je i u slučaju kad čovjeka više ne zadovoljava odanost i vjernost Bogu, nego počinje tražiti ispunjenje svojih traženja u drugim osobama ili stvarima. I tada on pomišlja da mu nema spasenja u Bogu. To su napasti i tu se događa duhovni boj. Sotona i sile zla protive se čovjekovu spasenju, pa i na taj način da ga pokušaju uvjeriti da ne može biti spašen. U prvom dijelu Psalma kršćanski molitelj može imati na umu i sve ostale svoje napasti kojima se teško odupire. Tu se događa čovjekova bitka posljednjih vremena. Tu su njegovi Gog i Magog.

Psalmist živi iz svoje Biblijom hranjene vjere. Zato se i obraća Gospodinu, vapijući iz svega glasa i znajući da ga on čuje i uslišava

U toj bitki jedina je prava zaštita Gospodin. On je poput štita koji se širi nad onima koji su njegovi da ih obrani od svih strelica Zloga. Časoslov rimskoga obreda prije ovoga Psalma donosi riječi sv. Ireneja: „Isus usnu i probudi se iza sna smrti, jer Gospodin bijaše zaklon njegov”, pa tako postavlja Krista kao uzor pouzdanja u Boga.

Prema mišljenju židovskoga midraša Bog je podigao glavu Davidu kad mu je oprostio grijeh (Midraš Tanchuma, Ki Tisa 4:2). Božja zaštita i njegova slava očituje se u opraštanju. Zato je u duhovnom boju izuzetno važna vjera u Božje milosrđe. Ako kršćanin na to zaboravi, postaje podložan napastima i tone sve dublje. Pouzdanje u Boga kaže vjerniku da, premda okolnosti mogu biti protiv njega, Bog nikada nije protiv njega. Bog je uvijek na njegovoj strani. U nevoljama i teškoćama ne smije se optuživati Boga, nego ga valja tražiti. Najprije valja znati da je on uvijek na strani čovjeka i on mu glavu podiže, pa i svojim praštanjem, a onda se valja molitvom obratiti njemu. Psalmist vapi Gospodinu iz svega glasa i Gospodin ga čuje i uslišava. Pritom Bog nije daleko. Kad Izraelac kaže da je Bog na „svetoj gori svojoj”, to označava jeruzalemski Hram, a to znači da je Bog usred svoga naroda. Kršćanin znade i više. Bogu se valja klanjati „u duhu i istini”, pa nije važno mjesto gdje će mu se klanjati i gdje će mu iznositi svoje molitve (Iv 4,23-24). Nema toga mjesta i nema toga trenutka u kojem se čovjek ne bi mogao molitvom obratiti Bogu.

To molitelju daje spokoj, pa i u najmračnijim situacijama može strah nadići pouzdanjem u Boga i molitvom. Gospodin je taj koji ga drži poput kapi kiše na svome dlanu. Tu je siguran i može imati miran san. Kad čovjeka more različite brige, treba si posvijestiti da se nema smisla brinuti oko stvari koje ne može promijeniti. Uvijek sve to može molitvom predati Bogu. Molitva može biti put prema mirnom snu, a svakako je put kojim se uništava svaki strah.

Stoga kršćanin može u potpunosti moliti sa Psalmom: „Ustani, Gospodine! Spasi me, o Bože moj!” To je ona ista molitva koju je izgovorio Petar kad je počeo tonuti u valovito more: „Gospodine, spasi me!” (Mt 14,30).

U borbi između dobra i zla, Bog je uvijek nadmoćniji i on pobjeđuje, a Sotona gubi. S tom sviješću lakše se boriti.

Izvor:
Svjetlo riječi