Objavljeno:
16. 11. 2020. 09:15

Poljski nobelovac Henryk Sienkiewicz (1846. – 1916.) u romanu Quo vadis (1895.) opisuje kako apostol Petar, bježeći pred Neronovim progonima kršćana, susreće Isusa koji ide prema Rimu i pita ga: Quo vadis, Domine (Kamo ideš, Gospodine)? Isus mu odgovara: Venio Romam iterum crucifigi (Idem u Rim da ponovno budem razapet).

Piše: fra Janko Ćuro

Nakon ovih riječi Petar se posramljeno vraća u Rim gdje je uhićen i osuđen na smrt na križu. Kako se Petar nije smatrao dostojnim umrijeti kao Isus, zamolio je krvnike da križ okrenu naopako. Tako je umro prvi rimski biskup (papa) koji je prošao put od običnoga ribara, apostola Isusa Krista, strašljivca (Krista je tri puta zatajio), ratnika (odsjekao uho sluzi Velikoga svećenika), pa sve do apostolskoga prvaka i neustrašivoga svjedoka i navjestitelja Kristove Radosne vijesti spasenja.

Već iz ovoga šturoga životopisa može se zaključiti kako je Petar prošao dug i krivudav zemaljski put prije nego što je Božjom milošću, strpljivošću i ljubavlju, za sva vremena postao Kristov vikar. U Petrovu životu ogleda se i povijest Katoličke Crkve koja je također imala svojih uspona i padova, ali koja je uvijek na koncu ostajala dosljedna Kristovu nauku i naviještanju Njegove spasenjske poruke bez obzira na ljudske slabosti i složene povijesne okolnosti. Jer, Crkvu nisu utemeljili ljudi nego Bog pa je kao takva sveta. On njezino zemaljsko vodstvo povjerava izabranim pastirima koji ovoj uzvišenoj i odgovornoj zadaći savršeno odgovore samo onda dok im je pogled uprt na Krista kao što je bio Petrov pa je mogao hodati i po vodi (Mt 14,22-33). Tek kada je sklonio pogled s Krista i pogledao u sebe i ispod sebe, istoga je trenutka počeo tonuti. A pogled u sebe (sebeljublje) najčešće iniciraju na jednoj strani strah, a na drugoj želja za moći, dok su u sredini strah od nemoći i nemoć u strahu. Svi su oni ne samo destruktivni nego i opasni kako za vjernike tako i za pastire u Crkvi. Jer, Crkvu ne sačinjavaju supermeni, nego slabi i nesavršeni ljudi koji su usmjereni prema savršenom Bogu. Ne treba se, stoga, čuditi što se na tom putu događaju povremeni zastoji pa i padovi svaki put kada pojedince u Crkvi nadvlada želja za moći ili ih svlada strah.

Najopasnija kušnja

Moć, ali i sama želja za njom je najprimamljivija i najopasnija kušnja svakoj religiji, a pogotovo kršćanstvu kojemu su u temelju postojanja i poslanja ljubav, milosrđe, opraštanje i služenje. Puno govori sama za sebe činjenica da ju je đavao ponudio Isusu kao treću kušnju u pustinji kada Ga je poveo „na goru vrlo visoku i pokazao mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu rekao: 'Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.'” (Mt 4,7-10). Dakle, slava i moć svijeta dolaze samo uz posebnu i visoku cijenu: treba se đavlu pokloniti. A kako ljudi rijetko ili gotovo nikad ne čitaju sitna slova koja dolaze uz svaku ponudu pa tako i uz ovu, prekasno shvate da su im životi puni tragedije i nesreće umjesto obećane sreće, zadovoljstva i mira, jer se moć i slava svijeta isključivo hrane tako što im se danonoćno služi i klanja.

Moć se, veća ili manja, najčešće začinje u ideološkim, a realizirala u vladajućim političkim strukturama koje uvijek, radi ostvarivanja vlastitih ciljeva, imaju za cilj zahvatiti i kontrolirati svaku poru društva, a napose religijske institucije koje bi im na tom putu mogle biti najveća zapreka. Ako ih zahvate, uvijek je na štetu religije, jer će politika lako ispolitizirati religiju, a religija će rijetko ili nikad posvetiti politiku. To nas uči povijest koja jasno pokazuje kako svaki put kada se vodeći pojedinci iz Crkve poistovjete sa svjetovnom vlašću i/ili (ne)svjesno provode njezine ideologije, nastaju raskoli, podjele i sukobi koji Crkvu duhovno oslabe. Isusove riječi Bogu Božje, a caru carevo (Mt 22,17-21) nikad ne smiju postati opcionalna smjernica crkvenim pastirima, ali i svakom kršćaninu, nego jedna od temeljnih odrednica prepoznavanja Kristovih učenika. Iz tih, ali i iz mnogih drugih razloga, trebali bi se na svim razinama u Crkvi češće i iskrenije propitivati Kamo idemo (Quo vadimus), a pogotovo danas kada su u bogatim zapadnim društvima religijske institucije na državnim proračunima koje određuju i raspoređuju političke stranke čiji ciljevi mogu, ali ne moraju biti identični vjerskim. Za primjer možemo navesti Katoličku Crkvu u Njemačkoj iz koje je, prema pisanju Slobodne Dalmacije, samo prošle godine izišao 272 771 katolik (ukupno od 1991. godine izašlo je 2,6 milijuna ljudi) dok je ona u isto vrijeme drugi najveći poslodavac u zemlji, odmah nakon njemačke vlade. Istina, Katolička Crkva u Njemačkoj je itekako darežljiva i financijski pomaže siromašne diljem svijeta, ali što to vrijedi ako su joj crkve svake godine praznije? Stoga je na mjestu pitanje koliko je i je li uopće danas Crkva neovisna od vladajućih političkih struktura?

Moć služenja

Kad su u pitanju naši prostori, već smo odavno naviknuli gledati pokretne i nepokretne fotografije religijskih vođa koje razgovaraju s državnim dužnosnicima o širokoj lepezi društveno-političkih i gospodarskih pitanja svojih naroda, umjesto da to čine njihovi izabrani i preplaćeni politički predstavnici kojima bi to trebao biti jedini posao. Ne čudi, stoga, što takva slika ne ulijeva povjerenje ni u religiju niti u politiku, ali je opet kao prezentacija itekako korisna politici i političarima. A ako su već na to prisiljeni zato što izabrani politički lideri ne rade dobro ili uopće svoj posao, onda bi bilo puno svrsishodnije da to jasno i glasno artikuliraju kako bi se odškrinula vrata povjerenju i promjenama što bi moglo voditi izgradnji boljeg i prosperitetnijeg društva. A ovako, u svakoj je slici teško razaznati tko je tko, jer se Božje pomiješalo s carevim a carevo s Božjim. No, kako su političari nedodirljive superzvijezde i najpopularniji influenceri na ovim našim napaćenim i preprodavanim prostorima, zaista nije lako odoljeti blještavoj svjetlosti njihovih reflektora moći. Ovakvoj bi moći, zapravo, religijske vođe trebale suprotstavljati jedino svjetlo istinske moći, a to je moć služenja koja se kao takva može koristiti do krajnjih granica. Međutim, i tada moraju odoljeti napasti senzacionalističkoga prezentiranja takve moći za čim današnji mediji žeđaju. Moć služenja je autentična samo onda kada se samozatajno zauzima za slabe, obespravljene i siromašne. Isus je rekao da nije došao da bude služen nego da služi (usp. Mt 20,28) i oprao noge učenicima što će ostati zapamćeno kao primjer i pravilo do kraja vremena premda je učinjeno bez posredovanja reflektora, kamera, lajkova, pregleda i društvenih mreža.

Moć, ali i sama želja za njom je najprimamljivija i najopasnija kušnja svakoj religiji, a pogotovo kršćanstvu kojemu su u temelju postojanja i poslanja ljubav, milosrđe, opraštanje i služenje

Nasuprot želji za moći nalazi se paralizirajući strah koji se uvijek nađe na prvoj crti ondje gdje su krize, nevolje, nesigurnosti, bolesti i smrt. Petar se preplašio za svoj život pa je bježao iz Rima. Kristovi su se učenici od straha razbježali kada je Isus uhićen i kada je na križ razapet. Međutim, od straha ne bježe svi nego samo oni koji su sami sebi u tom trenutku najvažniji. Jer, teško će tko vidjeti majku da bježi ako joj je dijete u opasnosti. U tom trenutku ona samoj sebi uopće nije važna. Slično se dogodilo i pod Kristovim križem pod kojim su ostali oni kojima je od njih samih Krist bio važniji pa se nisu imali čega plašiti, a to su Isusova majka, Marija Kleofina, Marija Magdalena i apostol Ivan. Isus je imao razumijevanja za ljudsku krhkost i plašljivost pa je često ponavljao: Ne boj se! Ne bojte se! U Bibliji se ova poruka ponavlja čak 365 puta što je dovoljno za svaki dan u godini. Koliko smo usprkos tome ostali plašljivi jasno nam je pokazala pandemija koronavirusa. U prvom valu pandemije crkve su promptno zatvorene, a pastirske poruke ohrabrenja i praktičnih smjernica u tim teškim vremenima bile su poprilično neartikulirane i neujednačene. Nakon prvoga šoka paralizirajućega straha, buknule su različite pastoralne egzibicije po ulicama i krovovima crkava, Facebooku i YouTubeu, uporaba nevjerojatnih i gotovo svetogrdnih tehničkih pomagala u pričešćivanju i podjeljivanju svetih sakramenata ako je vjerovati fotografijama koje su se pojavljivale na internetu. Čak je i sam papa Franjo, smrtno ozbiljnoga, umornoga i zabrinutoga lica, putem televizijskih kamera i odašiljača molio i udjeljivao posebni blagoslov. Razumljivo je da se to većinom činilo u najboljoj namjeri, ali zar smo se baš morali toliko preplašiti?

Strah Božji

„Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa. Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio”, ponavljao je s vjerom pisac Psalma 77 kad se našao u središtu nevolja i životnih oluja. Nije dopustio da ga strah zahvati i paralizira („Ovo što mi se događa je kraj svijeta!”), nego se pobožno sjećao kako je Bog od početka stvaranja svijeta i čovjeka uvijek bio prisutan i djelatan, a pogotovo u teškim vremenima. Tako i mi trebamo činiti, a ne izmišljati toplu vodu pokušavajući nešto pametnije poručiti. Sjetimo se samo kroz koliko je nevolja, bolesti i progonstava prošla Crkva kada je čitava tri stoljeća živjela doslovno pod zemljom u katakombama pa je opet rasla i širila se bez ikakve potrebe za egzibicijama bilo koje vrste.

Jedini strah koji nas sve u Crkvi treba danonoćno prožimati jest strah Božji što je ustvari iskreno štovanje Boga, plemeniti i ponizni osjećaj strahopoštovanja pred svemogućim Bogom. Jer, bez straha Božjega nemoguće je oduprijeti se bilo kojim kušnjama, a posebno želji za moći i strahu koji su sinonimi za teror, tiraniju i užas. Zato je nužno da se kao Crkva uvijek obraćamo (Ecclesia semper reformanda) i tako čistimo od svega što Crkvi ne pripada kao što je Isus očistio hram od svega što u njemu nije imalo nikakvoga smisla  (Iv 2,13-17). Ne radi se ovdje samo o materijalnim stvarima nego još više o idejama i ideologijama suvremenih trendova koji imaju za cilj svesti Crkvu i sveto na svoju mjeru relativizirajući biblijsku poruku i kršćansku tradiciju. Još prije osam stoljeća sv. Franjo Asiški je upozoravao na takvu opasnost pa je svakodnevno pozivao na obraćenje: „Počnimo, braćo, ispočetka jer evo do sada nismo ništa učinili!” Isto to i nama danas poručuje kako ne bismo dopustili da nas svijet zahvati i uspava u vjeri, nego da budni svaki dan tražimo i prepoznajemo Isusa u svakom čovjeku i u svemu stvorenom. No, ako se zaokupimo stvarima u kojima ustvari tražimo sebe i svoju „plaću”, onda Ga nećemo prepoznati jer Ga tamo ne možemo ni sresti. Sva pitanja današnjega svijeta kao što su pitanja globalističkih politika, amazonskih prašuma, isplaniranih migracija stanovništva, sveopćega bratstva i jedinstva jesu važna, ali je najvažnije da nas toliko ne zaokupe pa da propustimo upitati Gospodina ako Ga sretnemo kako ide u Rim: Quo vadis, Domine? Isto tako, Krist nam je jasno podvukao da Ga tražimo i prepoznajemo u malenima i odbačenima, tj. u onima s druge strane ograde i da nas to nikad ne smije umoriti. Moglo bi se dogoditi da nas iz gomile povuče za ruku kako bi privukao našu pažnju koju su zaokupile i izmorile politički korektne ideje. Hoćemo li Ga tada prepoznati ili ćemo istrgnuti svoju ruku iz Njegove? Bilo tko od nas da to učini, tiče se svih nas. Jer, jedno smo Tijelo Kristovo.

„Stvarna kriza s kojom se suočava Crkva u zapadnom svijetu kriza je vjere. Ako ne nađemo način iskrene obnove naše vjere, sve će strukturne reforme ostati neučinkovite”, proročki je poručio još 2011. tadašnji papa Benedikt XVI.

Izvor:
Svjetlo riječi