Objavljeno:
27. 03. 2022. 09:00

Bog je radnik, a čovjek je njegova slika. Ono što je Bog stvorio čovjek  mora radom održavati i usavršavati, jer je sustvaratelj Božji na zemlji.

prof. Božo Odobašić

Pod utjecajem davnih Darwinovih (1809-1882) učenja o evoluciji bili smo u komunističkom sustavu navikli slušati tvrdnju – "rad je stvorio čovjeka". Tako su u školama odgajane mnogobrojne generacije mladih kako bi ih se udaljilo od religioznih i vjerskih učenja. Crkva je 1955. godine odredila slavljenje spomendana sv. Josipa Radnika na 1. svibnja. Bio je to odgovor pape Pija XII. na profanizirano tumačenje čovjekova rada. Spomendan sv. Josipa Radnika poruka je svakom čovjeku kako se čovjek proslavlja i sviđa Bogu i svojim radom.

Čovjek je radom sličan Bogu

Učenje o čovjeku i važnosti čovjekova rada Crkva crpe iz same Biblije i uči kako je rad svojstven čovjeku od njegova stvaranja.

U opisu čovjekova stvaranja u drugoj glavi knjige Postanka upravo je istaknuto kako je i Bog radio i kao arhitekt, radnik, izveo svoj savršeni projekt, i oblikovao čovjeka iz gliba zemaljskog i u tu formu udahnuo svoj božanski život kao dar. I "tako postade čovjek živa duša" (Post 2,7).

Takva čovjeka, sebi slična, Bog je smjestio u "raj zemaljski" /eden/ - na zemlju (ovdje shvaćenu kao prostor) da je "obrađuje i čuva" (Post 2,15). U židovskom izvornom tekstu za riječ "obrađivati" rabi se glagol ãbad  /iz toga se pojma izvodi imenica 'ebed' = sluga koji radi kod svoga gospodara/ koji jasno pokazuje na orijentalno shvaćanje da je vlasnik zemlje jedino Bog koji je sve stvorio, a čovjek je radnik u Božjem vrtu /edenu/.

No, "Ebed"- sluga, radnik, u izvornom tekstu ne znači ono što mi razumijevamo  pod tim pojmom - 'čovjek rob'. Naprotiv, to je to naslov časti. Čovjek je sluga - časnik Božji. On živi i uživa sve što je Bog stvorio. Njemu Bog sve povjerava, njegovom razumnom upravljanju, gospodstvu, njegovoj slobodi i djelovanju. Zato je čovjek odgovoran za Božji vrt. Sve što je Bog stvorio čovjek će savjesno, odgovorno obrađivati i čuvati. Čuvat će Božju i svoju imovinu jer je to i njegov dom. Obrađivanjem zemlje čovjek će svojim radom proizvoditi, stvarati, uljepšavati Božji vrt, svoju zemlju. Čovjek je stvoren da radom bude sustvaratelj Božji na zemlji. To je prva Božja zapovijed čovjeku.

Ali i druga zapovijed je od golemog značenja. Čovjek mora "čuvati" raj zemaljski. Izraz 'šãmar' = čuvati, promatrati nadgledati, izražava Božju zapovijed čovjeku da ono što je Bog stvorio bude očuvano, održano u redu kako je Bog zamislio i stvorio. Čovjeku je sve podloženo, ali on ne smije izvrtati red stvari, ne smije zlorabiti Božji projekt usađen u bit stvorenja, kao i u sama čovjeka, u njegovu narav. Čovjek je odgovoran za stvoreni red stvari. U ovoj zapovijedi nalaze uporište današnji ekologisti. Očuvati prirodni red stvari, od Boga određen, omogućuje i čovjekov opstanak u raju zemaljskom, u njegovu domu, na zemlji.

Što je Bog započeo svojim stvaranjem, to čovjek treba nastaviti svojim radom. Rad nije, kako su poneki tumačili te tekstove, posljedica grijeha. Čovjek je radio i prije pada u grijeh. Ali grijehom će se izmijeniti čovjekov odnos prema Bogu pa tako i shvaćanje rada kao muke u kojoj se čovjek iscrpljuje. No unatoč tomu iz biblijskih tekstova proizlazi da se čovjek radom oplemenjuje, izgrađuje, da se može radovati uspjehu svoga rada. Tako ga rad iznova vraća prvotnom Božjem projektu zacrtanom u svijetu. On radi, ali Bog i po njegovu radu trajno stvara ono što novo nastaje.

Rad i ljudsko dostojanstvo

Padom čovjeka u grijeh nije izmijenjena Božja zamisao da čovjek radom surađuje u Božjem djelu trajnoga stvaranja. Čovjek i dalje radi i stvara, ali rad mu je postao naporan i težak. On ga umara i iscrpljuje. Čovjekov rad je od rođenja do smrti napor i muka. "U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dok se u zemlju ne vratiš" (Post 3,19). Rad je postao čovjeku trud da preživi, zaradi i održi se na životu. To je 'mučni rad' – ãmël.

U Septuaginti (prvom prijevodu Biblije na grčki jezik) ãmël se prevodi riječju 'kopos' što označava čovjekov napor i svaki manualni rad. Zato je Bog čovjeku odredio i šabat (subotu) - dan počinka. U Novom zavjetu, međutim, riječ ãmël/kopos označava napor pravednika da radom ispuni volju Božju. "Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud (kopos) vaš nije neplodan u Gospodinu" (1 Kor 15,58).

Iako je čovjekova narav ranjena grijehom pa je čovjeku i rad postao trud i muka, ipak je na čovjeku ostao Božji blagoslov i zapovijed da radi, zemlju obrađuje i čuva je. Tako se radom obnavlja i čovjekovo dostojanstvo. Pavao je, po uzoru na stare predaje, vrlo strog prema neradnicima i veli: "Tko neće raditi, neka i ne jede" (2 Sol 3,10). Lijenost je oduvijek smatrana pravim prokletstvom. "Lijenčina je sličan uprljanu kamenu; svatko zviždi zbog gnusobe njegove. Lijenčina je sličan hrpi balege: tko ga dirne otresa ruku" (Sir. 22,1-2).

Rad je, naprotiv, uvijek smatran blagoslovom. Ali kao i Bog, "šest dana rádi, a sedmoga dana od poslova odustani, sve ako je u doba oranja ili u vrijeme žetve" (Izl 43,21). Tako Bog sam čovjeka štiti od prekomjernoga rada, od izrabljivanja, od nasilja, od robovanja. Sedmi dan je posvećen odmoru. To je dan Gospodnji. U taj se dan treba sjetiti djela Božjih, svega što je Bog učinio za čovjeka.

U enciklici pape Ivana Pavla II. 'Laborem exercens' - 'o ljudskom radu' biblijsko određenje čovjeka radom protumačeno je da se čovjek kao subjekt rada trajno ostvaruje kao slobodna osoba koja radom odlučuje o sebi. To znači da je prvi temelj vrednovanja rada sam čovjek. Odatle i njegova etička narav rada, što znači da je čovjek određen stvarateljskim promislom, određen i pozvan raditi, ali s jasnim načelom da rad postoji "radi čovjeka" a ne čovjek "radi rada". Cilj rada, bilo kojega što ga ljudi obavljaju, ostaje uvijek sam čovjek. Treba raditi, ali radom sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo.

Izvor:
Svjetlo riječi