U svim većim religijama svijeta, a osobito u kršćanskoj tradiciji, postoje brojne sličnosti/paralele između čovjekova odnosa prema Bogu i bračne ljubavi. Najzornija slika takva odnosa jest ona o ljubavi Krista prema svojoj Crkvi. Jedna od središnjih odrednica čovjekova života je svakako religiozna ili vertikalna dimenzija njegove egzistencije, pomoću koje nastoji dati dublji smisao i smjestiti svoju opstojnost u širi, kozmički kontekst. Upravo monoteističke religije poimlju Boga kao osobu, koja želi stupiti u osobni kontakt sa svakim ljudskim bićem. U tome smislu jedno od glavnih obilježja Božje nazočnosti na i u svijetu jest načelo uzajamnosti, na kojem se temelje svi daljnji međuljudski odnosi. Pojednostavljeno rečeno: Bog nije neko daleko, vanzemaljsko, samodostatno, za nas ljude nedostupno biće, nego Bog koji se očituje po ljudima i u ljudima, napose onima koji se ljube. Poznati mislilac i veliki teolog Martin Buber izrazio je to ovako:
Da ti Boga trebaš, to znaš oduvijek u svome srcu;
ali, znaš li da i Bog tebe treba?
Zar bi uopće bilo čovjeka kad ga Bog ne bi trebao?
Tebi je Bog potreban da postojiš;
a Bog tebe treba za ono što je smisao tvoga života,
kao biće Boga koji jest.
Svijet nije Božja igra,
on je Božja sudbina;
to, da ti postojiš,
ima božanstvena smisla!
Sličnosti između Božje i partnerske ljubavi
Glavna odrednica kršćanskoga pojma i naravi Boga jest ljubav. Ljubav je po svojoj naravi uzajamna, dvosmjerna, nikad usmjerena prvenstveno na samu sebe, nego na ljubljenu osobu u kojoj nalazi svoj smisao i svoje ispunjenje. Kao što se čovjek putem ljubavi približuje drugom, voljenom čovjeku, tako se pomoću te iste ljubavi približuje Bogu. Svjesni način uspostavljanja kontakta s Bogom jest molitva. U njoj dolazi do izražaja čovjekova ograničenost, nepotpunost, nemir i čežnja za apsolutnim, savršenim i postojanim. Temeljna pretpostavka za objavljenje i prihvaćanje ljubavi Božje nalazi se u vjeri. Vjerovati pak znači imati pouzdanja u Boga da će On pronaći putove tamo gdje običan čovjek puta ne vidi, nego samo mrak. Na taj način vjera i ljubav prema Bogu pomažu partnerima da prihvate ljudsku nesavršenu ljubav, osobne mane i slabosti, jer znaju da ih samo s pomoću Božjom mogu prevladati. Dodatna važna spoznaja partnera-vjernika odnosi se na činjenicu kako mi ne raspolažemo drugom osobom, kako nemamo pravo biti voljeni, nego se jedino možemo nadati da će druga osoba uzvratiti na naš poziv ljubavi. Učinak Božje ljubavi kod životnoga partnera vidljiv je onda i tamo gdje uopće ne bismo očekivali. Naime, neke promjene u načinu reagiranja, ponašanja i odlučivanja objašnjive su jedino utjecajem odozgo, što u svakodnevnome životu nazivamo Duhom Božjim. Pa ipak, ljubav prema Bogu očituje se i mjeri prema ljubavi prema bližnjemu, odnosno voljenoj osobi.
Brak kao sakrament
Prema uvjerenju i naučavanju Crkve brak je sakrament ili mjesto posvećenja na komu je Bog na poseban način nazočan. On je, ujedno, i zadnji svjedok sakramenta ženidbe, shvaćena kao saveza ljubavi i darivanja između muškarca i žene. Konkretni simbol pripadnosti, zajedništva i vjernosti jest prsten. Zazivajući Boga da blagoslovi njihovu životnu zajednicu, dvoje supružnika naglašava transcendentalnu dimenziju braka, koja njihovu životu daje novi smisao i otvara horizonte univerzalnosti. Živeći zajedno, svatko nastoji ostvariti sebe kao osobu i ispuniti vlastito poslanje u životnoj sredini. Sakrament ženidbe nalazi svoje uporište u ljubavi Krista prema svojoj Crkvi. A to znači da Bog ne počiva negdje daleko u kozmosu, nije izvan ljudske povijesti, nego se u liku Krista-čovjeka očitovao nama ljudima i pozvao nas da ga – kao članovi putujuće Crkve – slijedimo i nastavimo njegovo otkupiteljsko poslanje. Vršeći svoje bračne dužnosti, ljubeći sebe i druge oko sebe, brčani partneri postaju instrumentima spasenja.
Konkretni simbol pripadnosti, zajedništva i vjernosti jest prsten. Zazivajući Boga da blagoslovi njihovu životnu zajednicu, dvoje supružnika naglašava transcendentalnu dimenziju braka, koja njihovu životu daje novi smisao i otvara horizonte univerzalnosti. Živeći zajedno, svatko nastoji ostvariti sebe kao osobu i ispuniti vlastito poslanje u životnoj sredini
Značenje religiozne dimenzije braka
Važnost i uloga religiozne dimenzije braka je mnogostruka. Ona ponajprije upozorava bračne drugove da sakramentu vjenčanja pristupaju promišljeno, (samo)odgovorno i zrelo. To pak konkretno znači da se bračni drugovi ne smiju poigravati tuđim osjećajima, dobrim namjerama, povjerenjem i poštenjem. Nadalje, religiozna dimenzija braka upućuje na ljudsku ograničenost, prolaznost, nepostojanost i slabost. Pomoću vertikalne dimenzije ljudski život poprima bitno drugačije razmjere, smisao i značenje.
Današnji trend ide u dvije krajnosti: prva se kreće u smjeru vanjskog obilježavanja čina vjenčanja, u što se koristi (nerijetko manipulira) crkveno ruho. Pravu pozornicu za takvu predstavu čine vrlo konzervativna pučka tradicija, tobože nedodirljivi mjesni običaji, natjecateljski duh koji graniči s neukusom, kičem i primitivnošću; zatim, ograničeni mentalitet ljudi kojima vanjština i folklor sve znače, upitni stav pojedinih crkvenih službenika koji pate od formalizma i protagonizma, krajnja površnost i posvemašnji religiozni analfabetizam.
Druga krajnost ide u smjeru totalne profanacije, zaziranja, odbijanja, pa čak i javnoga prezira naspram svega što ima sakralni karakter. U tome kontekstu brak je odavna izgubio obilježja prvenstva i nerazrješivosti. Dapače, bračne obveze smatraju se suvišnim i neprihvatljivim kategorijama koje onemogućuju osobnu slobodu i neovisnost, kao vrhovno načelo individualnoga poimanja i načina života. Vjerojatno je suvišna primjedba kako individualizam zapravo niječe bitnu odrednicu ljubavi – reciprocitet (uzajamnost), što graniči s egoizmom. Tko još nije mogao ili htio upoznati Božju ljubav, samim time je dovoljno kažnjen!
Ako doista svjesno i duboko razmotrimo svu važnost i težinu religiozne dimenzije bračnoga suživota, spoznat ćemo kako trebamo biti neizmjerno zahvalni Bogu za taj sakramentalni dar milosti. Pritom mislimo na Božju ljubav koja nam je podarila život i koja nas poziva da ljubimo jedni druge; na smisao i vrijednost ljudskoga života; na Božju nazočnost u ljudskoj povijesti i njegovu prisutnost u i po ljudima koji nas vole. Zanijekati religioznu dimenziju života je kao zemlji oduzeti nebo…
Molitva
Bože, hvala Ti što imamo jedno drugo!
Naše uzajamno obećanje, dano iz ljubavi,
pretvorilo se u vjernost, zajedništvo i darivanje.
Očuvaj našu ljubav, da se i nadalje uzmognemo
paziti, poštovati i istinski voljeti.
Kada smo preblizu jedno drugome,
pomozi nam da si ne stojimo na putu
i ne zaklanjamo sunce;
kada se udaljimo, zbliži nas;
kada smo jedno drugome zagonetka,
daj nam pouzdanja u Te
da si uz nas u svakome trenutku našega života.
Bože, čuvaj naše bračne zajednice i naše obitelji.
Podari nam snage, razboritosti i Tvoga Duha,
koji će bdjeti nad nama.
Nek‘ naša sreća bude znakom Tvoje nazočnosti među nama
i putokaz onima koji dolaze iza nas –
da se isplati vjerovati i graditi na ljubavi.
