Objavljeno:
31. 10. 2022. 08:30
Prosvjedi protiv konkordata ispred Narodne skupštine u Beogradu 1937. godine. Izvor: Wikimedia

Pokušaj rješavanja nagomilanih problema unutar države predstavlja konkordat s Vatikanom, koji su 1935. potpisali ministar pravosuđa Ljudevit Auer i kardinal Eugenio Pacelli, u nadi da će on donijeti smanjenje napetosti među hrvatskim stanovništvom

Fra Petar Jeleč

Kraljeva diktatura s vremenom uopće nije popuštala, a policijska brutalnost koja ju je pratila bila je najočigledniji pokazatelj represivnosti beogradskoga režima. Godine 1932. brutalno su ugušene studentske demonstracije, a vlast nije prezala ni od ubojstava. U Zagrebu je tako ubijen ugledni član HSP-a dr. Milan Šufflay, a Mile Budak, kasniji ministar prosvjete NDH, jedva je izvukao živu glavu. To je izazvalo ujedinjeni protest svih hrvatskih političara različitih opcija protiv beogradskoga centralizma i unitarizma. Čak su i neki režimu odani ljudi u beogradskoj skupštini govorili da se ne smije nijekati postojanje „hrvatskog pitanja” i da ne treba poput nojeva zabijati glavu u pijesak. Seljačko-demokratska koalicija je u studenom 1932. održala sastanak s predstavnicima drugih političkih stranaka u Hrvatskoj te su izdali rezoluciju pod nazivom „Punktacije Seljačko-demokratske koalicije” ili „Zagrebačke punktacije” u kojima su u šest točaka oštro osudili kraljevski apsolutizam i srbijansku hegemoniju koja je djelovala destruktivno po čitavu državu i društvo, te je zatraženo uređenje državne zajednice bez prevlasti jednoga ili više njihovih dijelova nad ostalima.

Ova je rezolucija potaknula i niz drugih reakcija i osuda beogradskoga centralizma i unitarizma pokazujući da je krug nezadovoljnika vrlo širok, pa čak i u redovima srbijanske opozicije. Sve veće nezadovoljstvo je osim terora nad političkim protivnicima izazivala i velika prevaga srpskih kadrova u državnim institucijama. Usporedno s ideološkom koncepcijom unitarizacije režim je provodio teror nad političkim protivnicima. To je bio glavni zadatak policijskih snaga i državnih institucija koje su se sve više popunjavale iz redova srpskoga naroda. Tako npr. 1932. iako su Srbi s Crnogorcima činili oko 39 % stanovništva, bili su zastupljeni u Ministarstvu vanjskih poslova s 83 %, u Ministarstvu pravde s 85 %, u Ministarstvu građevine s 88 %, u Ministarstvu unutarnjih poslova s 89 %, u Ministarstvu socijalne politike i narodnoga zdravlja s 90 %, u Narodnoj banci s 94 %, u Ministarstvu prosvjete s 96 %. Pokazalo se da je negiranje nacionalnih posebnosti jugoslavenskih naroda i nametanje integralnoga jugoslavenstva (zapravo velikosrpstva) promašen pothvat koji nije imao uporišta u stvarnosti, no kralj Aleksandar nije bio spreman priznati poraz, te je i dalje išao tom linijom sve do svoje smrti u Marseillesu.

Pogoršanje situacije

Naime, ustaše su 1934. zajedno s makedonskim nacionalistima organiziranima u VMRO, uspjeli organizirati i izvršiti atentat u Marseillesu i ubiti jugoslavenskoga kralja Aleksandra Karađorđevića i francuskoga ministra vanjskih poslova Jean-Louisa Barthoua. Taj je atentat izazvao dodatno pogoršanje situacije u Jugoslaviji. Naime, oba atentata (u Beogradu i Marseillesu) dodatno su antagonizirali Srbe i Hrvate čiji su odnosi bili na najnižoj mogućoj razini. Na čelo države koju su razdirala sve veća neslaganja i nepovjerenje i koja se nalazila u ekonomskoj krizi, postavljen je princ namjesnik Pavle Karađorđević, dok zakonski nasljednik prijestolja Petar ne postane punoljetan. S Pavlom Karađorđevićem došlo je do blagoga popuštanja diktature. Tako su nakon šest godina diktature u svibnju 1935. sazvani novi izbori, no ponovno je izostala prilika za liberalizaciju zemlje. Izbornu kampanju obilježila su zastrašivanja i preventivna uhićenja mnogih opozicijskih vođa koji su tek bili oslobođeni. Lažiranja glasova na izborima bila su takva da je rezultat toliko očito bio u korist vlade, da ih je ona na kraju morala ispravljati na vlastitu štetu da ne kompromitira potpuno svoju sliku u inozemstvu. Sve je to pogoršavalo političku situaciju u državi. Ponovno su opozicijske stranke odbile doći u parlament i tek nakon dugih pregovora neki su pristali doći i tako su omogućili Milanu Stojadinoviću da formira novu vladu. Ni on nije pokazivao volju za decentralizaciju i poštivanje regionalne autonomije. Politički život u Jugoslaviji nastavio se okretati oko vječnoga problema odnosa Srba i Hrvata oko pitanja centralizirane ili federativne države.

Konkordat s Vatikanom

Pokušaj rješavanja nagomilanih problema unutar države predstavlja konkordat s Vatikanom, koji su 1935. potpisali ministar pravosuđa Ljudevit Auer i kardinal Eugenio Pacelli, u nadi da će on donijeti smanjenje napetosti među hrvatskim stanovništvom. No stvari su se dodatno samo zakomplicirale kad je konkordat trebalo ratificirati. Naime, ovaj sporazum je izazvao žestoko protivljenje Srpske pravoslavne Crkve koja je odlučila ekskomunicirati sve ministre i srpske zastupnike koji budu glasali za njegovu ratifikaciju. Srpski patrijarh Varnava Rosić zaprijetio je predsjedniku jugoslavenske vlade M. Stojadinoviću da će se Srpska pravoslavna Crkva sa svojim svećenicima i vjernicima svim sredstvima boriti protiv takvoga sporazuma.

Kad je konkordat 23. srpnja 1937. prihvaćen sa 166 glasova za i 128 protiv (od 294 prisutna zastupnika) Srpska pravoslavna Crkva reagirala je uskrativši crkvene obrede srpskim zastupnicima koji su glasali za njega i gotovo ih ekskomunicirajući. Taj je njihov postupak bio uspješan jer je vlada Srpskoj pravoslavnoj Crkvi obećala da neće ratificirati konkordat ukoliko ona povuče sankcije protiv srpskih zastupnika. Tako je i bilo pa je Sveta Stolica 15. veljače 1938. poslala službenu prosvjednu notu jugoslavenskoj vladi protiv takve odluke. No prosvjedna nota nije postigla nikakav učinak, kao ni nota koju je poslao katolički biskupski skup s Biskupske konferencije u Zagrebu 4. svibnja 1938. g. Kriza koja je nastala zbog konkordata produbila je ionako velike podjele unutar države i dodatno udaljila katolički kler i hrvatski narod od jugoslavenske vlade i države. Neki katolički prelati bili su u početku oduševljeni uspostavom Jugoslavije nadajući se da će Katolička Crkva u novoj državi biti slobodnija nego što je bila u Austro-Ugarskoj, ali su s vremenom doživljavali sve veća razočarenja zbog mnogih razloga, a posebno zbog neskrivenoga favoriziranja Srpske pravoslavne Crkve koja je naprimjer samo 1931. g. od države dobila 79,3 % više novca nego Katolička Crkva.

Izvor:
Svjetlo riječi