Objavljeno:
18. 06. 2021. 08:45

Prazninu uzrokovanu gubitkom Boga, vjere, duhovnoga i milosnoga života ne može popuniti ništa što nije Bog ni od Boga. Takvo siromaštvo je najopasnije siromaštvo jer ga mnogi njime inficirani ne znaju dijagnosticirati ni imenovati niti mu naći uzroke pa prema tome ni lijek.

fra Vjeko Eduard Tomić

Svet se postaje boraveći sa Svetim i svetima. Jedino u Božjoj prisutnosti čovjek može istinski napredovati kao čovjek. Ovo su samo neki zanimljivi odgovori naše sugovornice u ovom broju revije, časne sestre M. Pije (Darije) Herman (43), članice redovničke družbe Kćeri Božje ljubavi. Već petu godinu na službi je u Križevcima gdje radi kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Ljudevita Modeca. Prije toga je 14 godina u družbi djelovala kao vjeroučiteljica u osnovnim školama i gimnazijama u Sesvetskom Kraljevcu, Sarajevu, Zadru i Tuzli. Rođena je u Glini, a odrasla na „zagrebačkom asfaltu”, u kvartu Malešnica, u župi Bezgrješnoga začeća BDM. Koncem prošle godine doktoratom iz dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu okrunila je svoje višegodišnje znanstveno proučavanje djela svetog Augustina. Uvrstila se tako u još uvijek mali broj redovnica i žena u Crkvi hrvatskoga govornog područja koje su postigle ovaj znanstveni stupanj u teologiji. Jedna je od mlađih žena i redovnica u Crkvi čije vrijeme, nadamo se, tek dolazi i koje svojim angažmanom itekako mogu pomoći suvremenim izazovima pred kojima se nalaze Crkva i hrvatsko društvo. S novopečenom doktoricom porazgovarali smo o više različitih crkvenih i društvenih pitanja, ali i o konzumerizmu, temi ovoga broja revije te suvremenim putovima svetosti na koje nas Crkva u studenom snažno poziva.

Poštovana doktorice, najprije nam recite kako to da ste se znanstveno „zakačili” baš za svetog Augustina i koje su to njegove poruke za Crkvu i ljude danas koje se mogu iščitati iz Vašega rada i koje biste podijelili s čitateljima Svjetla riječi?

Odnos milosti i ljudske slobode zaintrigirao me već za vrijeme studija teologije na KBF-u u Zagrebu te sam sve do doktorske teze ostala na tome području istraživanja. Riječ je o iznimno zahtjevnom teološkom području i pitanjima na koja nam nije moguće dati konačne i zaokružene odgovore. Božje djelovanje u čovjeku, način na koji Bog djeluje na našu slobodnu volju i slobodu, a da ih ne dokida, ostaju nam otajstvo unatoč stoljeća teoloških nastojanja i rasprava. Rasprava s početka 5. stoljeća između sv. Augustina i pelagijanaca i tzv. polupelagijanaca najzahtjevnija je teološka rasprava zapadne teologije. Augustin je zastupao stav da je ljudska narav istočnim i osobnim grijesima ozbiljno ranjena te bez Božje pomoći čovjek ne može sam niti krenuti niti ustrajati na putu dobra. Njegovi su protivnici, htijući obraniti slobodu i samostalnost slobodne ljudske volje, držali da čovjek nije nemoćan pred vlastitim zlom te da sam može činiti dobro ili barem donijeti početnu odluku za dobro, a onda mu – tek nakon početnoga čovjekova opredjeljenja za dobro – Bog pomaže milošću.

Augustin je ispravnije od njih shvatio krutu realnost našega paloga stanja – zaista smo po sebi nemoćni nadvladati vlastito zlo i snagu grijeha koja djeluje u nama. Tko se ikad pokušao osloboditi nekoga grijeha, zna da to nikada neće i nije uspio svojom snagom nego jedino uz stalnu pomoć milosti. No, i danas se kao vrhunske vrijednosti promovira krivi, pelagijanski pogled na čovjeka: neistinito se naglašava čovjekovu snagu, samodostatnost, samostalnost, samoodređenje, neovisnost, slobodu i slobode, raznorazna novopečena prava, samospasenje i slično, a zaboravlja se na našu nemoć, iskrivljenu spoznaju dobra i zla (vidimo je danas na svakom koraku u onih koji se bore za pravo na pobačaj, pravo na istospolne brakove i slično, uvjereni da se bore za dobro), ranjenost grijehom, tuđim i vlastitim zlom te na nemoć da sami nadvladamo išta od toga.

Danas se na zapadu zastupa posve krivu sliku čovjeka koja zaboravlja na čovjekovu grešnost i palo stanje, ali i na Božje djelo spasenja. Kada bi čovjek mogao sebe spasiti – što neistinito zastupaju i mnoge svjetske religije – ne bi nam bio potreban Spasitelj. Zašto bi Otac žrtvovao vlastitoga Sina kako bi spasio one kojima spasenje nije potrebno i koji ga mogu postići svojom snagom? Sama činjenica da je svima potreban Spasitelj pokazuje da nitko ne može sebe spasiti.

 

Situacija u Crkvi

Imamo li dovoljno redovnica i općenito žena na fakultetima i drugim upravljačkim položajima u našoj Crkvi? Koliko je to pitanje uopće važno danas, odnosno ako jest je li ono prisutno u našoj domovinskoj Crkvi?

Položaj žena i potom i redovnica u Crkvi daleko je od onoga kakav bi trebao biti. Nejednakost je veoma velika. Žene na teološkim učilištima još su malobrojne, no stanje se i kod nas postupno popravlja. Jako ih je malo na upravljačkim položajima u Crkvi. Ako jesu, to je većinom u Katehetskim uredima i slično. No, svratila bih pozornost na nešto o čemu se jako malo govori i zna jer ne ide na ruku muškoj strukturi Crkve: na veliku financijsku nejednakost između muških i ženskih redova i na iznimno nepravedan odnos biskupijskih institucija, župa i muških redovničkih poglavara prema naknadama za rad redovnica koje rade na župama, crkvenim institucijama i u muškim samostanima. Ugovori koji se odnose na rad i plaću sestara na župama i u muškim samostanima redovito su sastavljeni na znatnu štetu sestara te se mi sestre znademo šaliti – ne bez doze gorčine i svijesti da iza takvoga stanja stoji iznimno nepravedan i iskorištavajući stav prema sestrama – da ondje ustvari volontiramo, radimo za džabe. To je samo jedan pokazatelj kako se vladajući muški dio Crkve odnosi prema ženama u Crkvi. Nažalost, često ni laicima situacija nije puno bolja.

Osim toga, ljudi često, uglavnom u dobroj vjeri, misle da ono što vjernici daju svećenicima za Crkvu i župu dijelom ide i časnim sestrama i da svećenici rado i od srca to barem u nekom dijelu podijele sa sestrama (zato mnogi, a neki i zlonamjerno, misle da i mi sestre obilujemo). Ne bi to bilo nelogično, jer ako je jedan radnik u istoj njivi vrijedan svoje plaće, bilo bi logično da je svoje plaće vrijedan i drugi radnik. No nije tako. Nažalost svećenici, a nerijetko i sami redovnici, još uvijek obescjenjuju i slabo vrednuju rad redovnica te ih i svojom škrtošću koja je čak ozakonjena ugovorima omalovažavaju.

Zašto je po Vašem mišljenju tomu tako i kako bi se tomu trebalo doskočiti? Naime, molitvena nakana pape Franje u listopadu je da se laicima, a naročito ženama, u ustanovama Katoličke Crkve dodjele odgovorne uloge.

Prvo bi trebalo laike i redovnice početi uzimati ozbiljno, kao sposobne i odgovorne osobe koje rade za dobrobit Crkve, a ne kao nužno zlo ili kao besplatnu radnu snagu. Ništa od toga nije moguće bez promjene mentaliteta biskupa, svećenika i redovničkih poglavara, ali i samih redovnica i laika. Bilo bi nužno temeljito revidirati ugovore kojima se na razini biskupija i redovničkih konferencija određuju prava, položaj i naknada za rad sestara te isto napraviti i za laike. Potrebno je shvatiti da su laici, osobito žene, stvaran i glavni dio Crkve i njezina velika snaga, a ne tek pasivni promatrači.

U tom svjetlu, kako biste kao teolog dogmatičar ocijenili sve glasnije zahtjeve unutar Crkve u Njemačkoj na primjer za ređenjem žena te općenito za izmjenom i barem prilagodbom katoličkoga nauka suvremenim okolnostima, tobože novim znanstvenim spoznajama itd. na pitanju braka, obitelji, spolnosti? Zahtjevi nisu novi, a pojavili su se tijekom i nakon zasjedanja Sinode Crkve u Njemačkoj (Sinodalni put) na kojoj sudjeluju i laici. Neobično – ove zahtjeve zastupaju ne samo laici nego i brojni njemački biskupi.

Ono što se izravno kosi sa zdravom tradicijom Crkve ne može biti ispravan put. Ozbiljnije uzeti u obzir i upotrijebiti snagu koju nude redovnice i laici, osobito žene, može se i bez nasilnoga zadiranja u pitanja crkvene discipline i moralnoga nauka Crkve. Nažalost, ne čudi da se u zapadnome svijetu u kojemu se čovjeka, a ne Boga stavlja na prvo mjesto hoće na prvo mjesto staviti „prava i slobode” pojedinaca i raznih interesnih skupina, sve pod krinkom iskrivljeno shvaćenih ljudskih prava. Ovdje bi nam odlično došao sv. Augustin sa svojim naglašavanjem Božjega prvenstva i njegove milosti, a ne lažne ljudske slobode podilazeći kojoj se čovjeku ni Crkvi nikada ne čini korist nego samo štetu.

Kölnski kardinal Rainer Maria Woelki izjavio je da se Sinodalni put pretvorio u „Protestantski parlamentˮ te je upozorio na „dramatične posljediceˮ koje bi se mogle dogoditi za jedinstvo Crkve u Njemačkoj nastavi li se dosadašnjim putom. Zar se može poklad  vjere, Sveto pismo, dvije tisuće godina tradicije izglasavati i prekrajati po želji jedne mjesne Crkve? Što se događa? Kamo sve ovo vodi?

Situacija u Katoličkoj Crkvi, osobito onoj u zapadnoj Europi, nije nimalo dobra. Ispravni su zahtjevi da se laicima i ženama da veću odgovornost unutar Crkve, da se uzme u obzir situaciju sakramentalno oženjenih, a potom civilno rastavljenih i ponovo vjenčanih, da se svakom čovjeku i slučaju pristupa osobno i ne osuđujući ga zbog njegove situacije, njegove spolne orijentacije i slično. No, to ne znači da se ono što je loše, grešno i po Božjoj riječi i nauku Crkve nedvojbeno za čovjeka zlo i po pitanju spasenja pogubno, može proglasiti dobrim i prihvatljivim samo zato što sada u svijetu pušu takvi vjetrovi i zato što se na Crkvu izvana i iznutra vrše veliki pritisci da Crkva prekroji vjeru i moral po nekim novim, a posve bezbožnim i lažno humanističkim, a za vječni život smrtonosnim shvaćanjima čovjeka. Crkva i pod cijenu pobune pa i raskola mora ostati vjerna Kristovu nauku. Ne može se odreći istine i evanđeoskih vrijednosti kako bi se primirilo one koji bi htjeli opravdati svoja ili tuđa kriva životna usmjerenja i promašaje.

Ne možemo zaobići niti korona krizu kojom nas mediji i vlasti zlostavljaju već mjesecima sužavajući nam pravo na rad, školovanje, liječenje i slobodu kretanja, okupljanja i govora pa i savjesti, naređujući zdravim ljudima nošenje maske, razdvajanje i slično. Nismo epidemiolozi doduše, ali me zanima kako biste komentirali Izjavu Komisije HBK Iustitia et Pax o pandemiji Covida-19 iz rujna mjeseca kojom se ova pokazala kao produžena ruka Vlade?

Korona je dobro skrivena zagonetka i, čini mi se, pomno isplaniran i dirigiran zlokobni globalni projekt. Bolest postoji, no koliko možemo vidjeti nije osobito ugrožavajuća za velik dio stanovništva. Iznimka su osobe koje su već otprije teško i ozbiljno bolesne, no ni oni, suprotno od lažnih medijskih izvješća, ne umiru od korone nego od svojih bolesti, a s koronom. Upravo sam danas pričala s osobom koja ima simptome korone (gubitak njuha i okusa) i iako još nije testirana već sada kaže: ako je ovo ta strašna korona, to je jedna ogromna farsa. Zbog takve bolesti napraviti ovakav kaos po čitavom svijetu je apsurdno. Ili pomno pripremljeno. No, pokazalo nam je posve jasno da svijetom i našim vladama vlada netko drugi. Da je opća i naša mjesna Crkva tako lako popustila i prepustila da joj strani i vrlo često otvoreno protucrkveni elementi – države – određuju što se zbiva unutar Crkve i što se smije, a što se ne smije, tragično je i zastrašujuće. Kada se zemaljski život i zdravlje postavi za apsolutnu vrijednost koja je važnija nego život duše i vječni život kojih nema bez sakramenata – a Crkva je svojim postupcima i onemogućavanjem pristupu sakramentima nažalost pristala tako sagledavati čovjeka – onda smo bez ikakve sumnje na krivome putu.

Humanizam i briga za čovjeka koji čovjeku uskraćuju primjerice ispovijed koja je istinski povratak iz mrtvih u život nije humanizam, nego gubitak vjere u Boga i temeljnoga kršćanskog shvaćanja da vrhunska vrijednost nije ljudsko zdravlje niti zemaljski život nego spasenje i vječni život. Nisam sigurna hoće li Crkva ikada više uspjeti povratiti autonomiju koju je tijekom povijesti i u mnogo težim i opakijim situacijama uspijevala sačuvati, a koju je sada bez ikakva stvarna razloga i bez ikakve borbe predala i prodala. Neizmjerno je za žaliti što su nam pastiri ostavili stado da bez Krista vrluda po televizijskim programima tražeći virtualne mise i imaginarne pričesti i što su napravili nesagledivu štetu duhovnom životu vjernika. Nije teško uočiti da su crkve nakon što su nam civilne vlasti „velikodušno” dozvolile (!) opet slaviti sakramente ostale poluprazne.

Klizimo li mi zapravo u globalni totalitarizam s mjerama koje nam se nameću kod nas i planetarno? Vidite li Vi kakve proturječnosti u cijeloj covidomaniji? Kako Vi gledate na sve to?

Izgleda da klizimo, i to velikom brzinom. Ekonomije bogatih zemalja mogu lako doživjeti krah, o siromašnima da ni ne govorimo. Zaduživanja država vode do lako mogućega konačnog gubitka njihova ionako krhka suvereniteta i autonomije te je pitanje kako će izgledati svijet u godinama koje su ispred nas. Da se takvoj ne osobito opasnoj bolesti daje toliki medijski i politički prostor i da zbog nje političari zaustavljaju život, nameću protuzakonite mjere i krše stvarna i temeljna ljudska prava dok se u isto vrijeme ti isti političari bore za lažna prava ovih i onih na ovakvu ili onakvu besmislicu poprilično je proturječno. Da se u nekim državama tijekom strogoga lockdowna smjelo izići prošetati psa, a nije se smjelo izaći prošetati sebe ili svoje dijete pokazuje puno toga. Na primjer, da je pas važniji i da ima veća prava od čovjeka, da je pasja dobrobit prioritetnija od djetetove i slično. Zanimljiv je taj zapadnjački bezbožni humanizam koji štiti i ozakonjuje sve osim ono što je istinski dobro za čovjeka.

 

Poziv na svetost

Tema ovoga broja revije je konzumerizam, dakle način života u kojemu se priklanjamo nepotrebnoj i prekomjernoj potrošnji iznad naših stvarnih potreba pa i financijskih mogućnosti radi ostvarivanja zadovoljstva i sreće (K. Pavličić) i da se bude u potrošačkom trendu koji nam nameću mediji. Kako na ovaj suvremeni društveni fenomen može i treba odgovoriti jedan vjernik?

Nije se lako oduprijeti potrošačkom mentalitetu na koji nas se sa svih strana pokušava navesti. Neke od praktičnih uputa su prebaciti kanal kada su na TV-u reklame, kupovati isključivo ono što se kod kuće stavilo na popis kao nužno i potrebno, a ne ono što se u trgovini vidjelo na popustu, akciji ili rasprodaji te ne plaćati karticom nego isključivo gotovinom. Svaka sreća koju se kupuje u prodavaonici ili online traje tek toliko koliko nam treba da shvatiš da smo opet kupili mnoštvo stvari koje nam ne trebaju, da je mjesta u hladnjaku, želucu, hlačama i ormaru sve manje, da je minus na računu sve veći i da su nas opet navukli na iste nerazumne postupke sniženjima i reklamama.

Sv. Pavao u Prvoj poslanici Timoteju 6,8 piše: ,,Imamo li dakle za hranu i odjeću, zadovoljimo se time!ˮ Jesu li kršćani onda protiv materijalnoga, protiv stjecanja, obilja, potrošnje, „osuđeniˮ da imaju minimalno kako bi bili slobodni od ovisnosti i napasti trošenja, kako bi bili pravi vjernici, kojima je duhovno važnije od materijalnoga?

Ovo što je Pavao napisao trebalo bi pametnom biti dosta. Za život – za posve zadovoljavajuće kvalitetan život po pitanju tjelesne egzistencije – čovjeku ne treba puno. To ne znači biti protiv materijalnoga, nego biti svjestan njegove ograničene vrijednosti. Kada bismo se na tom području znali držati prave mjere, svakako bismo bili duhom slobodniji za vrijednosti koje se ne da mjeriti ni kupiti novcem. Novac nas snažno zarobljuje ako mu damo vlast nad nama. No, ako se njime razborito služimo u slobodi i umjerenosti, novcem koji imamo može biti nama i drugima izvor blagoslova.

Kako onda živjeti poziv na svetost usred potrošačkoga društva i prevladavajućega mentaliteta, pritiska ponuda kojima nam se, kako to reče papa Franjo, želi prodati stvari koje nas pretvaraju u nezadovoljne siromahe koji žele imati i probati sve?

Što ljudi žive u ekonomski bogatijoj zemlji i što su više podlegli potrošačkom mentalitetu to su duhom prazniji i u nutrini siromašniji. Rastrošnost je loš i neučinkovit pokušaj da tu prazninu ublažimo. Prazninu uzrokovanu gubitkom Boga, vjere, duhovnoga i milosnoga života ne može popuniti ništa što nije Bog ni od Boga. Takvo siromaštvo je najopasnije siromaštvo jer ga mnogi njime inficirani ne znaju dijagnosticirati ni imenovati niti mu naći uzroke pa prema tome ni lijek. Nije uzalud da se svjesno življenu skromnost i jednostavnost potrebâ naziva sveto siromaštvo. Takvo svjesno izabrano siromaštvo zaista čuva našu svetost jer nas čuva od opasne zarobljenosti novcem, posjedovanjem i lažnom mišlju da je život vrjedniji i ljepši što se više ima.

U čemu se po Vašem mišljenju svetost danas treba ogledati? Kako se to postaje svet? Je li živjeti evanđelje moguće i danas, pod maskama čak?

Svet se postaje boraveći sa Svetim i svetima. Jedino u Božjoj prisutnosti čovjek može istinski napredovati kao čovjek. Svetosti je suprotan grijeh. Želi li tko napredovati u svetosti, valja mu se osloboditi i odreći svojih grijeha jer je grijeh jedino što stoji između čovjeka i Boga. Uklonimo li iz svojega života grijeh, put prema Bogu (p)ostaje nam otvoren. U svakome je vremenu moguće živjeti sveto. Ne postoji vrijeme ni situacije u kojemu ne bi bilo moguće živjeti po evanđelju.

Jesmo li uslijed covidomanije i poriva za trošenjem i uživanjem u materijalnim stvarima, zaboravili na naše posljednje stvari (smrt, sud, raj, pakao, čistilište), na duhovnu bit koju imamo i na nadnaravno određenje cijeloga našeg bića koje je pozvano na slobodu ovdje te na blaženi život s Bogom u vječnosti?

Situacija s koronom stavila nas je kao Crkvu i pojedince pred izbor: je li nam/mi važniji ovozemaljski život i njegovo trajanje ili vječni život. Nažalost, izgleda da je mnogima važniji ovaj život i zdravlje tijela. Zaboravljamo da je Isus ostavio i zdravlje i dug život radi našega spasenja. I da će onaj tko poradi Isusa, a ovdje dodajmo radi života s Isusom po sakramentima, izgubi svoj život, zadobiti vječni život, a da će onaj tko želi sačuvati ovaj život, ovdje dodajmo odričući se primanja sakramenata radi očuvanja tjelesnoga zdravlja, izgubiti život. Sami biramo što smatramo pravim životom, ciljem i smislom zemaljskoga života te kolika je i kakva naša vjera u to da je naša domovina na nebesima i da je istinski život onaj vječni koji je sada skriven s Kristom u Bogu.

Nije pametno ni preporučljivo radi ovoga života koji će za manje ili više godina ionako proći zanemariti ili se čak odreći onoga koji neće proći nikada. Korona nas stavlja pred krajnje ozbiljan izbor koji može imati vječne posljedice. Vjerujem da se nitko od vaših čitatelja ma u kojoj dobi i rizičnoj skupini bio neće dati zastrašiti ovim virusom toliko da će zbog njega sebi uskratiti sakramentalni život i riskirati svoj vječni život. Rizik gubitka spasenja puno je ozbiljniji od rizika zaraze jednim virusom, ma u što nas god uvjeravali mediji i stožeri i kakvu nam god lažnu krivnju nabijali da smo mi odgovorni ako se netko drugi zarazi. Kada bi se toliku paniku stvaralo oko istinske zaraze i jedine zaista smrtonosne bolesti čovječanstva koja se zove grijeh i kada bismo imali takav strah da svojim grešnim ponašanjem ne navedemo na grijeh drugoga, čovječanstvo bi brzo ozdravilo od te i mnogih drugih bolesti tijela, duše i duha kojima je istinski izvor vrlo često upravo grijeh.

Izvor:
Svjetlo riječi