Objavljeno:
04. 06. 2022. 09:15
s. Danijela Brekalo O. S. C.

Povjesničari, teolozi, filozofi, umjetnici oduvijek su pokušavali stvoriti sliku o Franji Asiškom; svatko na svome području nastojao je što vjernije predstaviti njegovu narav i osobnost. Osam stoljeća cijeli ga svijet časti, štuje, divi mu se, pokazuje na njega, opisuje ga, pjeva o njemu. Ali kao da osjeća da više od toga ne može učiniti; potpuno približavanje Siromašku kao da uvijek iznova izmiče. I čini se da stoljeća ponavljaju pitanje koje je brat Maseo postavio Franji: „Zašto za tobom? Zašto za tobom? Zašto za tobom?”, odnosno: „Zašto za tobom idu svi ljudi, zašto te svugdje prate, zašto te svatko želi vidjeti, čuti i tebi se podvrgavati?”

Klara, Franjina sljedbenica

Svaki ljudski život definiran je onim što ga oduševljava, onim što ga pokreće. U konačnici, otvaranje ljudskoga srca ovisi o veličini onoga što ga pokreće.

Franjo je pustio u svijet jedinstven i nov ideal koji ništa nije moglo zaustaviti. Onâ koja je odmah u njemu prepoznala sebe bila je Klara Asiška.

Imala je otprilike osamnaest godina kada je pobjegla iz očinskoga doma, nošena dubokom željom da poput Franje nasljeduje Krista. Bez pridržaja se predala njegovu vodstvu, uvjerena da Franjo ima vodiča koji mu prethodi i usmjerava ga: samoga Krista.

U svojim spisima Klara jasno izriče odlučujuću ulogu koju je Franjo imao u njezinu životu. U Oporuci tako kaže da je po Franjinu primjeru i riječima prepoznala svoj poziv i poslanje (r. 16); Franjo je tijekom svoga života bio njezin stup, nakon Boga jedina utjeha i uporište (r. 38); on je bio utemeljitelj, saditelj i njezin pomagač u služenju Kristu (r. 48). I još na mnogo drugih mjesta podcrtava utjecaj koji je Franjo imao na nju i na njezine sestre. No Klarin životni hod zbog svega toga nije izgubio svoju vlastitost; upravo suprotno, postajao je osobniji, puniji, životniji, spontaniji.

Zapisane Klarine riječi na poseban način obiluju jednim pojmom – siromaštvo. Gledajući Klarin život moglo bi se reći da su te riječi samo pokušaj da se uokviri iskustvo jednoga života koji se u krajnjoj oskudici i odricanju potpuno istrošio. Mogla je uživati raskoš i časti svoje plemićke obitelji, no Klara je još od djetinjstva težila skromnom i jednostavnom načinu života, pokazujući se osjetljivom na potrebe siromaha. A onda, u susretu s Franjom pojam siromaštva objavio joj se na nov i potpuniji način: siromaštvo prije svega znači slijediti stope siromašnoga i poniznoga Krista.

Među poticajima koje je Franjo davao Klari i sestrama jedan im je bio na poseban način dragocjen, i po svom sadržaju i po trenutku u kojem je pisan. Klara ga je unijela u svoje Pravilo: „A da nikad ne odustanemo od presvetoga siromaštva koje smo prihvatile, a ni one koje će doći nakon nas, kratko pred svoju smrt ponovno nam napisa svoju posljednju volju ovim riječima: Ja mali brat Franjo hoću nasljedovati život i siromaštvo Svevišnjega Gospodina našega Isusa Krista i presvete Majke Njegove i u njemu ustrajati do svršetka. Molim i vas, svoje gospođe, i savjetujem vam da uvijek živite u tom presvetom životu i siromaštvu. I veoma se čuvajte da po čijoj pouci ili savjetu od njega nikad ne odstupite” (PrKl 6,6-9). Franjo, već sasvim blizu smrti, upire pogled svoga srca prema cilju koji još nije dohvaćen, siromaštvu koje još nije postignuto. Još jednom iskazuje želju da se tim putom ide do kraja, do posljednjega trenutka života, do posljednjega daha.

Franjo i Klara vječni uzori

Što je za Klaru značila Franjina smrt to zna samo njezino srce. U godinama koje su slijedile uvijek iznova će se pozivati na njegov primjer i riječi: „Ja Klara (…) razmišljala sam s ostalim svojim sestrama o našem uzvišenom pozivu, o zapovijedi tolikoga oca i krhkosti ostalih koje smo se bojale u sebi nakon smrti svetoga našeg oca Franje, koji bijaše naš stup, nakon Boga jedina naša utjeha i uporište. Stoga smo se uvijek iznova dragovoljno obvezivale na svoju gospođu presvetu siromaštinu, da sadašnje i buduće sestre nakon moje smrti ne mognu od nje nipošto odstupiti” (OporKl 37-39). Franjin odlazak nije vodio u prazninu, nego u jedan novi i dublji osjećaj prisutnosti. Sjećanje na njega bilo je pitanje vjernosti primljenom pozivu ili, bolje rečeno, mogućnosti da to zvanje dođe do svoga ispunjenja.

Na početku Klarine životne povijesti zbio se jedan neobičan događaj. Kada je njezina majka bila blizu poroda, stajala je pod križem moleći da joj Gospodin pritekne u pomoć u opasnosti poroda. Začula je tada glas koji joj je rekao da će poroditi veliko svjetlo koje će uvelike obasjati svijet.

Kada se djevojčica rodila, majka ju je nazvala Klara (svijetla, sjajna), nadajući se da će se sjaj obećanoga svjetla ispuniti.

Na kraju Klarina životnoga puta čuju se riječi: „O divna li sjaja blažene Klare! (…) Zasjala je u svijetu, a u redovništvu silno zablistala: u svojoj kući svjetlucala je poput zrake, a u klaustru bljesnula poput munje. Sjala je za života, a nakon smrti prosipa zrake; svijetlila na zemlji, a u nebu odsijeva!” (BulKl 3). Sadašnjost, budućnost, prošlost, život, sav Klarin život, skupljeni su u jednom pogledu, pogledu na Onoga koji se nazvao Svjetlo svijeta. Dopustila je da je On osvijetli i sva se pretvorila u svjetlost…

Ima osoba koje svojim postojanjem otvore rijeku života i potom pokrenu tisuće, milijune ljudi, stoljećima i stoljećima. Zasigurno to ovisi o dubini njihova iskustva koje tada određuje postojanost njihove karizme tijekom vremena; poput stabla kojemu, kako bi se vinulo prema nebu, trebaju vrlo duboki korijeni.

Izvor:
Svjetlo riječi