Objavljeno:
09. 04. 2020. 12:15

Nema ništa običnije od smrti. Nju obrađuje biologija, proučava medicina, analizira demografija, regulira pravo, evidentira administracija. Stara je kao svijet. Tema je umjetnosti i religije.

Piše: Boris Beck

Vladimir Jankélevitch, čija je šest stotina stranica opsežna knjiga Smrt objavljena u hrvatskom prijevodu 2011. godine, želi smrt učiniti novom, želi da je doživimo kao fenomen, bez racionalističkoga bagateliziranja, u izvornoj tragičnosti. Smrt je prirodno nužna, ali Jankélevitch smatra da je moguće promisliti njezino metafizičko značenje, njezin misterij i sablazan, njezinu iracionalnost. No poteškoće se čine nepremostivima jer smrt je izvan svakoga našeg iskustva: nitko od ljudi ne može reći „umro sam”. Smrt, kako kaže francuski filozof, iako je dobro poznata činjenica, pripada posve drukčijem iskustvu od bilo čega drugoga; iako pripada poretku stvari, ona je izvanredna kategorija – nevidljiva, a tako bliska.

U prvom, drugom i trećem licu

Jankélevitch kaže da kada odjednom spoznamo da ćemo umrijeti, postajemo neopozivo smućeni. Smrt možemo, doduše, tijekom života svoditi na primisao i puku zabrinutost, ali kad se pojavi, otklanja bitak iz bića, stoga zahtijeva da je ozbiljno shvatimo. No ne shvaćamo je ozbiljno jer je na nepoznatoj udaljenosti pa zato o njoj mislimo apstraktno. Sve su to paradoksi našega odnosa prema smrti koje Jankélevitch oštroumno uočava i opsežno analizira: sve se bolesti mogu izliječiti, ali smrt ne može; ne mislimo o njoj, nego o tisuću drugih stvari, iako će ona okončati sve naše mišljenje; ma koliko se spremali na nju, uvijek nas zatječe nespremne; smrt je za nas katastrofa, svršetak svega, poništenje postojanja, ali za svijet nevažan incident; umrijet ćemo za druge, a ne za sebe.

Jankélevitchev je izvorni doprinos taj da razlikuje tri lica smrti: prvo, drugo i treće. Smrt u trećem licu je smrt općenito, apstraktna i bezimena. Ona je predmet medicine, biologije ili demografije, problematična je, ali nije misteriološka. Ona je izvan nas, vijest iz medija, lagani podsjetnik da ćemo i sami jednoga dana umrijeti – ali zbog nečega mislimo da taj dan neće nikad doći. A kad dođe, to je smrt u prvom licu. To nije smrt tamo nekoga, ona remeti svijet jer je neponovljiva i jedinstvena – „Umrijet ćemo sami”, kaže Pascal. Između anonimnosti trećega lica i tragične subjektivnosti prvoga, postoji smrt bližnjega, smrt u drugom licu. Smrt bliskoga bića nije nam otkrila ništa novo, jer ljudi su umirali i prije, ali otkad smo ožalošćeni otkrili smo pojavu nepoznate dubine. Čovjek pogođen smrću bližnjih počinje smrt shvaćati ozbiljno kao nešto stvarno, neizbježno i osobno. Tek nas smrt u drugom licu počinje voditi prema smrti u prvom licu. Žalovanju za pokojnicima prethodila je tuga oproštaja – no sada dolazi vrijeme kada ćemo i samo morati sastaviti vlastiti oproštaj, a on je elegičan i liričan. Nitko nam ne može vratiti neponovljivu nazočnost voljenih, i to je dovoljno loše, ali još je gore što smo nakon njih mi na redu. Opći zakon doživjeli smo konačno kao osobnu tragediju.

Srž našega života

Međutim, naša vlastita smrt još nam je uvijek beskrajno daleko. Naša je smrt uvijek u futuru: umrijet ću. Jankélevitch na početku svojega djela konstatira očito – da smrt nije misliva ni prije smrti, ni u trenutku kad nastupi, a ni poslije – no to ga ne zaustavlja od nastojanja da rasvijetli sva ta tri vremena i oko njih je organizira svoju Smrt. „Nema ništa što bi se moglo znati o smrti”, kaže Platon; „smrt je ništa koje ništi mišljenje”, kaže Schelling; „mišljenje o ništa jest ne-mišljenje”, kaže Jankélevitch, ali podsjeća na to da smrt nije teže misliva od Boga, vremena, slobode ili glazbe pa ipak o njima razmišljamo iz jednostavna razloga što su to određeni vremeniti sadržaji koji bivaju u vremenu.

Ma koliko se spremali na smrt, uvijek nas zatječe nespremne; smrt je za nas katastrofa, svršetak svega, poništenje postojanja, ali za svijet nevažan incident; umrijet ćemo za druge, a ne za sebe

Sve je u vezi sa smrću oksimoronsko. Smrt je nemisliva u punom smislu riječi, njezina je tajna duboko zakopana, ali to ne znači da se ne treba pogledati u taj ponor; treba se pogledati u taj ponor, ali čovjek radije izmiče vrtoglavici i nezadovoljstvu; zato što ćemo prestati postojati prekrivamo lice i bavimo se ispraznostima ovoga svijeta – no to je uzaludan posao jer crv uvijek ruje i melankolija truje blaženo cvjetanje života. Ništa ne može odagnati zloslutnu temu smrti, a i ne treba jer mi se skrbimo za svoju budućnost upravo zato što je smrt krajnja budućnost. Carpe diem bilo bi besmisleno reći ako bi dana bilo beskonačno mnogo. Smrt je motor koji sve pokreće iako o njoj ništa ne znamo. Ona je najdublje skrivena tajna i srž našega života, ona je bolest koja konstituira naše zdravlje. Posvemašnja odsutnost smrti identična je sveprisutnosti, baš kao i kada govorimo o Bogu – kao što sve stvoreno svjedoči o odsutnom i nevidljivom Bogu, tako i život u svojoj ljepoti i blještavilu svjedoči o neumitnoj smrti.

Užas nad užasima

Ono što Jankélevitch promišlja kao filozof, vrlo je korisno, čak i spasonosno za vjernika. Smrt valja shvatiti u svoj njezinoj ozbiljnosti i ne je prepustiti slučaju – što je sadržaj kršćanske tradicije koja opetovano i uvijek iznova podsjeća da će svatko od nas Bogu položiti račun. Život u zaboravu smrti velika je ispraznost današnjice i nespojiva s kršćanskim životom. No posebno je izazovno za vjernika Jankélevitchevo razmatranje o smrti u drugom licu – o smrti nama bliske osobe. Kristova žrtva za nas upravo je takva smrt – smrt u drugom licu, smrt nama najbliže osobe – ali je istovremeno i smrt koja nama daje život. Dubina filozofove misli ide najdalje koliko čovjek može doprijeti, ponire u bezdan smrti koja je užas nad užasima. Njegov pogled može iskoristiti vjernik da bolje spozna kolika je Kristova žrtva i koliko mu ona može i mora značiti.

Ništa ne može odagnati zloslutnu temu smrti, a i ne treba jer mi se skrbimo za svoju budućnost upravo zato što je smrt krajnja budućnost. Carpe diem bilo bi besmisleno reći ako bi dana bilo beskonačno mnogo

Jer, govoreći jezikom francuskoga filozofa, Krist premošćuje naše nepoznavanje smrti, on je dovodi u naše iskustvo, on je jedini koji je ikada mogao reći: „Umro sam”. Krist je stoga nama najbliži, kako i sam za sebe kaže u evanđelju, njegova nam Muka otkriva pojavu nepoznate dubine. Samo s njim možemo smrt shvatiti sasvim ozbiljno, samo s njim smrt je posve stvarna, neizbježna i osobna – nakon čega nepoznatu dubinu poprima i život.

Izvor:
Svjetlo riječi