Objavljeno:
28. 01. 2019. 13:15
Abraham Willaerts, Sveti Augustin i dijete, 1652.

Otac, Sin-Logos i Duh nisu 'za nas' prije svega isto. No ukoliko ti načini danosti jednoga te istog Boga za nas ne smiju ukinuti zbiljsko samopriopćenje Boga kao jednog, jedinog i istog Boga, ta tri načina danosti jednog te istog Boga moraju po njemu samome i za njega samoga pripadati njemu, jednom te istom. ( K. Rahner)

Piše fra Leon Kikić

Otkriti srž neke stvarnosti i u nju ući u većini slučajeva znači odgonetnuti svu stvarnost. Ovo nepisano ali općevažeće pravilo primjenjivo je i na naš govor o Bogu. Kad je o kršćanstvu riječ, vjerska istina da postoji samo jedan Bog koji se ljudima objavljuje u tri božanske osobe – kao Otac, Sin i Duh Sveti – predstavlja upravo samu njegovu srž.

Ako pozorno čitamo Sveto pismo Staroga zavjeta, uviđamo da vjera u jednoga i jedinoga Boga predstavlja temeljnu istinu židovske religije. Izričito svjedočanstvo o monoteizmu Božjega naroda je nalog koji se stavlja na srce svakom njegovu članu: „Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (Pnz 6,4-5). Koliko je poziv „Čuj, Izraele...” važan za vjeru Izraela dokazuju i sljedeći redci: „Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku kao znak, i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!” (Pnz 6,6-9). Dakle, navedene riječi žele u potpunosti preoblikovati egzistenciju vjernika. To je Credo Božjega naroda.

Vjeru u jednoga Boga kao svetu ostavštinu Izraela preuzima i Novi zavjet. Izričito se to događa ondje gdje Isus potvrđuje staru zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu (Mk 12,28-34; Mt 22,34-49; Lk 10,25-28). U jednoj formuli u Mk 10,18b Isus kaže: „Nitko nije dobar doli Bog jedini.” Vezu sa Starim zavjetom kao i sa židovskom literaturom između dva zavjeta dokazuje također govor o jedinome Bogu (monos theos).

Međutim, kada je postalo posve normalno prihvaćati Boga kao jednoga i jedinoga, Bog ljudima objavljuje kako je ta njegova jedincatost ipak posebna, kako je ljudsko definiranje njegove jedincatosti previše siromašno i skučeno za njegovo biće. Naime, pravu istinu o sebi Bog otkriva objavivši se kao Bog Otac, Sin i Duh Sveti – kao Presveto Trojstvo.

Bog s nama

Dok se biblijska vjera u Starom zavjetu u prvom redu bavila Bogom koji se očitovao kao Otac Izraelov, kao Otac naroda, kao stvoritelj i gospodar svijeta, dolaskom Isusa Krista na ovaj svijet Bog se pokazuje s jedne dosad nepoznate strane: u Isusu Kristu susrećemo čovjeka koji zna o sebi da je Sin Božji i ujedno se takvim priznaje. Bog se otkriva u liku onoga koji je poslan; on je potpuno Bog, a ne neki glasnik, ne neko srednje biće, a ipak se s nama obraća Bogu riječju „Oče”.

U svojoj knjizi Uvod u kršćanstvo J. Ratzinger taj paradoks izražava sljedećim riječima: „S jedne strane, taj čovjek naziva Boga svojim Ocem i obraća mu se kao onomu koji je u odnosu na njega Ti; ako ovo nije puka gluma, već istina, što je i jedino Boga dostojno, onda je on svakako netko drugi, različit od Oca kojemu se obraća, kojemu se i mi obraćamo. S druge strane, on je stvarna Božja blizina, blizina koja nam prilazi u susret; on je posrednik između Boga i nas, i to upravo na taj način što Isus Krist sam kao čovjek, u ljudskom liku i bivstvu, jest Bog, Bog-s-nama (Emmanuel).”

Dok se biblijska vjera u Starom zavjetu u prvom redu bavila Bogom koji se očitovao kao Otac Izraelov, kao Otac naroda, kao stvoritelj i gospodar svijeta, dolaskom Isusa Krista na ovaj svijet Bog se pokazuje s jedne dosad nepoznate strane: u Isusu Kristu susrećemo čovjeka koji zna o sebi da je Sin Božji i ujedno se takvim priznaje

Imajući u vidu Ratzingerovo objašnjenje, mogli bismo reći da ponajprije i najviše u Sinu Isusu Kristu prepoznajemo Očeve crte. Tko je Bog Otac, pripovjedio nam je onaj koji dolazi iz Očeva krila (usp. Iv 1,18). Iskustvo ljudskog očinstva ovdje može biti samo naslućivanje onoga što je Bog sam i kakav je prema nama jer ni jedno očinstvo na zemlji ne može dostatno odslikati Božje očinstvo. Ono uvijek ostaje više ili manje dvoznačno. Kada su Grci svojega Zeusa nazivali „ocem”, time nipošto nisu u prvom redu imali u vidu ljubav i povjerenje, nego se htjelo reći: ovaj Zeus nepredvidljiv je despot. Nazivanje Boga ocem u njegovu kršćanskom obliku nije projekcija neke zemaljske socijalne konstrukcije (patrijarhalne) u nebo, nebesko udvostručavanje određenog zemaljskog ustroja, nego Božja kritika svih zemaljskih ustroja: što je otac, što bi trebao biti, doznajemo u uzajamnom odnosu ovoga Oca s njegovim Sinom Isusom Kristom, pravim Bogom i pravim čovjekom. Kad bi Isus Krist bio netko drugi a ne Bog, kad bi bio neko međubiće, njegovo bi posredovanje dokinulo samo sebe i pretvorilo bi se u razdvajanje. Onda bi on bio takav posrednik koji nas ne bi vodio k Bogu Ocu, nego bi nas od njega dijelio. Proizlazi, dakle, da on postoji kao sam posredujući Bog i kao „sam čovjek” – oboje jednako stvarno i jednako savršeno. A to znači da Boga ovdje ne susrećemo kao Oca, već kao Sina i svoga brata, čime se u Bogu očituje neko dvojstvo, Bog kao Ja i kao Ti u isti mah.

Na ovo novo iskustvo o Bogu nadovezuje se najzad kao treći moment stvarnost Duha Svetoga, stvarnost Božje prisutnosti u nama, u našoj nutrini. I opet, nameće se zaključak da ovaj „Duh” nije jednostavno identičan s Ocem ni sa Sinom, ali da ipak ne uspostavlja ni nešto treće između Boga i nas, već da je način na koji nam se sam Bog daje, način na koji on ulazi u nas, tako da Bog u čovjeku, prebivajući u čovjeku, stoji ipak beskrajno iznad čovjeka.

Trojstvo osoba

Uviđamo, dakle, da se kršćanska vjera u toku svog povijesnog razvoja susreće u prvom redu čisto činjenično s pitanjem o Bogu u tom trojstvenom obliku. Jasno je da se ona uskoro morala dati na razmišljanje kako ove različite datosti dovesti u međusobnu vezu. Valjalo je u riječi pretočiti to Božje jedinstvo u mnogostrukosti pa su lucidni umovi posegnuli za filozofskim rječnikom da bi izrazili tajnu Božjega bića. Počelo se, uz pomoć terminologije grčke metafizike, govoriti o jedinstvu naravi i trojstvu osoba u Bogu. Međutim, to nipošto nije bilo puko cjepidlačenje oko pojmova ili kult obrazaca kako se to površnom promatraču može učiniti. Onaj tko uočava dubinu ovoga pitanja, razumjet će i strast one borbe što se u prvim stoljećima kršćanstva oko njega povela. Bog jest onakav kakvim se pokazuje; on se ne pokazuje onakvim kakav nije. Na toj se izjavi temelji kršćanski odnos prema Bogu, a ona je osnova za nauk da postoji jedan Bog, a tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti.

No, o Bogu možemo govoriti samo ako se odreknemo htijenja da ovoga trojedinoga Boga do kraja shvatimo, a nauk o Presvetom trojstvu može postojati samo ako ne pretendira na to da Boga definira. To je dobro zapazio jedan od najvećih mislilaca u povijesti kršćanstva, filozof i teolog sv. Augustin, kada je na jednom mjestu rekao da bi jadan bio onaj Bog kojega bi čovjek mogao do kraja shvatiti; drugim riječima, to uopće ne bi bio Bog. Bog je neizmjerno drukčiji od svega što postoji pa i od svega onoga što čovjek može samo zamisliti.

Trojedini Bog jest i uvijek čovjeku ostaje nedokučiva tajna, a svaki govor o njemu samo mucanje i ništa više. Postoji jedna anegdota koja se vezuje uz ime spomenutog filozofa i teologa sv. Augustina, a koja govori upravo o nemogućnosti da čovjek do kraja shvati ovo veliko otajstvo. Naime, priča kaže da je jednom prilikom, dok je šetao uz more, sv. Augustin razmišljao o ovoj najvećoj istini kršćanske vjere. Pitao se: kako to, trojica a opet jedan, jedan a opet trojica? Tako hodajući susreo je jednoga dječaka koji je u pijesku na obali mora iskopao rupu te u nju školjkom pokušavao preliti more. Kada ga je Augustin upitao što radi, dječak je odgovorio da prelijeva more u iskopanu rupu. Iznenađen njegovim odgovorom, pokušao mu je objasniti kako je to nemoguće. Onda je dječak odlučno postavio protupitanje: „A, o čemu ti sada razmišljaš?” Augustin je odgovorio da razmišlja o Presvetome Trojstvu. „Prije ću ja – na to će dječak – preliti ovo veliko more u ovu malu rupu, nego što ćeš ti shvatiti to o čemu razmišljaš.”

Priča dalje kaže kako je Augustin nastavio hodati s mislima usredotočenim na dječaka i na riječi koje mu je uputio. Nakon kratkoga vremena, shvatio je kako se susreo s anđelom kojega mu je upravo Trojedini Bog poslao i tako odgovorio na njegovo razmišljanje.

Augustin je znao da ne zna, shvatio da ne može shvatiti, razumio da ne razumije. Ali znao je također da iako Boga nikada ne možemo u potpunosti shvatiti, u njega možemo vjerovati – vjerom koja je protkana razumom koji traži odgovore na pitanja o Bogu. Također je znao ono što će sv. Katarina Sijenska kasnije izraziti riječima koje svakom vjerniku trebaju neprestano odzvanjati u ušima: „Što ga više tražimo, to ga više nalazimo; što ga više nalazimo, to ga više tražimo“.

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2018.)