Objavljeno:
17. 11. 2020. 09:30
Piše: fra Janko Ćuro

Luko Paljetak rođen je u Dubrovniku 19. kolovoza 1943. Osmogodišnju školu te petogodišnju Učiteljsku školu i dva semestra Pedagoške akademije završio je u Dubrovniku. Slavistiku te engleski jezik i književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru (1968). Nakon toga radio je kao redatelj i dramaturg u Kazalištu lutaka Zadar, a zatim ako asistent na Katedri za noviju hrvatsku književnost i Katedri za svjetsku književnost na Filozofskome fakultetu u Zadru (1973‒1978). Disertacijom Književno djelo Ante Cettinea doktorirao je 1992. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (od 1997) te dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti (od 2001); zajedno s Umbertom Ecom postao je prvim inozemnim članom Akademije ruske književnosti u Moskvi (2011), a član je i Slavenske akademije sa sjedištem u bugarskoj Varni (od 2016) te Europske akademije Leonardo da Vinci sa sjedištem u francuskom Antibesu (od 2017). Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske od (1968), te niza drugih književnih, umjetničkih i znanstvenih društava.

Autor je više desetina pjesničkih zbirki i drugih književnih djela te književnoznanstvenih, povijesnoumjetničkih i likovnih monografija. Prevodi s engleskog, slovenskog, talijanskog, francuskog, ruskog i španjolskog jezika. Održao je i više samostalnih izložbi slika.

Poštovani, za Vaš bogat i raznolik književni opus primili ste brojne nagrade i priznanja. Kako uspijevate uskladiti i održati tako dinamičan ritam rada? Ritam je nešto što Vi, zapravo, konstantno trebate?

Sve je podložno ritmu. Ritam je u svemu, u kucanju srca, u smjeni dana i noći, u slijedu godišnjih doba, u načinu na koji hodamo ili vojnički stupamo, u poslu svakoga obrtnika, a pjesnik nije ništa drugo nego obrtnik u službi ljepote, čak i onda kada ona to nije. Sve teče, govorio je stari Heraklit; sve titra po zakonima nekoga ritma, pisao je Vladimir Nazor. Nema skladbe bez ritma, pravilnoga ili nepravilnoga, ravnomjernoga ili sinkopiranoga, trodijelnoga, kao na primjer u valceru, ili sinkopiranoga, dvodijelnoga, kao u tangu ili u nadiranju valova morskih. Život je dakle podložan ritmu, pa stoga i život pjesnika, i onaj svakodnevni i onaj povlašteni, kada nastaju pjesme, podvrgnut je ritmu, a stih posebice. Reklo bi se da pjesma još prije nastanka, kada se javlja onaj prvi, darovani stih, donosi i ritam kojim se želi ostvariti, a pjesnik ga slijedi, birajući stopu kojom će moći najbolje ići za njim, ostvariti njegov hod do kraja.

Moj otac, drvodjelac – parketar, naučio me ritmu i potrebi za red, a red (ordo) nije ništa drugo nego ritam, što redovnici posebno dobro znaju, a i pjesnici su, zar ne, svojevrsni redovnici čak i onda kada im ništa sveto nije na umu. Moj ritam razvija se sa mnom u međusobnom poštovanju, pretvarajući se u ono što mnogi prezrivo nazivaju rutina, a ona nije književna, ona je životna. Zar smjena dana i noći, godišnjih doba, nije divna rutina Zemlje? Rutina, kada je nametnuta, zaista može biti mučna, ropska, kao primjerice rad na traci. Međutim i to ne mora biti baš posve tako. U Mitu o Sizifu A. Camus piše: „Vidi se zgrčeno lice, obraz priljubljen uz kamen, podmetnuto rame koje prima masu prekrivenu ilovačom, noga koja ga zaustavlja i nanovo samo ruke (...). Na kraju ovog teškog napora, određenog prostorom bez neba i vremenom bez dubine, cilj je dostignut. Sizif tada promatra kamen kako se za nekoliko trenutaka spušta prema nižem svijetu odakle ga opet treba uzgurati do vrha. (...) Ovaj čas koji je predah i koji se isto tako sigurno vraća kao i njegova patnja, taj čas je čas svijesti. U svakom od ovih trenutaka, kad on napušta vrh i spušta se, malo-pomalo, prema špiljama bogova, on je iznad svoje sudbine. On je jači od svog kamena.”

Svaki je pjesnik Sizif.

Vrijeme je dar

Većina se danas žali kako nema vremena. Imate li ga Vi i što je uopće „vrijeme” za jednoga pjesnika?

Vrijeme je jedna od kategorija postojanja i o njemu treba i misliti i odnositi se tako, kao prema biću koje nam organizira, odnosno definira život od trenutka kada u nj uđemo, jer tako iz vječnosti ulazimo u vrijeme, pa sve do trenutka kada iz njega izlazimo, vraćajući se ponovno u vrijeme vječnosti, odnosno u vječnost vremena.

Nemati vremena znači ne shvaćati temeljnu činjenicu da vrijeme za nas uvijek „ima” vremena, da nas oblikuje, mijenja, na bolje ili na gore, da s nama sudjeluje u stvarima života, i samo podložno nekom svom vremenu, ili točnije ritmu. Tako se npr. početkom svake nove godine, koja je zapravo naš zemaljski fenomen, zahuktava da bi se pod kraj godine nekako sve više ubrzalo, kao da teži zaokružiti jednu svoju dionicu i započeti drugu. Za sretne vrijeme je i samo sretno, za zaljubljene vrijeme prebrzo prolazi, a za tužne presporo; za lijene ima ga i previše, a za radišne kao da ga uvijek nekako nedostaje.

Za pjesnike vrijeme je posebna kategorija i moglo bi se podijeliti na vrijeme prije stvaranja pjesme, na vrijeme stvaranja pjesme i vrijeme poslije. Vrijeme za vrijeme stvaranja pjesme posve je drukčije od ostala dva tipa vremena i kao da prestaje biti mjerljivo na bilo koji način osim mjerom imanentnom pjesmi koja nastaje. Shakespeare u Prvi prizor IV. čina Zimske priče uvodi Vrijeme kao personu dramatis.

Nemati vremena znači prije svega nemati vremena za druge, što zapravo znači nemati vremena ni za sebe, biti u neprestanoj trci s vremenom koje, kako su to već kazali stari Latini, bježi, sa svim svojim godinama, danima i trenutcima koji su uvijek najbolniji. Zato, prema istom mišljenju, treba „grabiti dan” pa se tako život pretvara u neprestanu trku, u lov vremena, a čovjek postaje nalik na psića koji pokušava uloviti svoj rep.

A vrijeme je dar, obvezujući dar i nije samo nizanje dana za danom, trenutka za trenutkom i jednako je opasno pretvarati ga u apsolut, baš kao što je opasno i negirati njegovo značenje.

U pjesmi, ako to ona zaista jest, uvijek sudjeluju dvije vrste vremena, vrijeme kozmičko u koje pjesnik, riječ po riječ, umeće ovo naše konkretno, povijesno vrijeme, pa tako pjesma kreće prema svom cilju, koji je za čovjeka zasigurno vječnost, a za svaku pjesmu nije.

Klepsidra je dobra prispodoba vremena. Čovjek je uvijek može okrenuti i pijesak će nastaviti curiti sve do potrebe za novim obratom. Dakako, klepsidru je moguće postaviti i u vodoravan položaj. Vrijeme tada postaje trajanje, a to je najstrašniji oblik (ne)postojanja vremena. Treba se posvetiti vremenu i samim tim učiniti ga svetim.

U modernom je svijetu pojam ljubavi fragmentiran i višeznačan. Kako Vi definirate ljubav? Jedan osjećaj koji se manifestira na više načina?

Platon u Gozbi govori o dvije vrste ljubavi. Jednu naziva nebeskom i božanskom, a drugu putenom i prostom. Postoje stoga i dvije Venere/Afrodite: prva, umna duša, izvor sebi slične, i druga Venera/Afrotita, ljepota u materiji nižih stvari. Sve to nije u nesuglasju s tvrdnjom: „Bog je Ljubav”, niti s metatezom te tvrdnje: „Ljubav je Bog”, kako primjerice piše Marin Držić u Tireni. Držiću je svakako poznata antička priča o tome kako je nastao bog ljubavi Amor/ Eros, jer o tome Platon govori u spomenutoj Gozbi. Na rođendan Afrodite pozvani su bili svi bogovi, među njima i Poros, bog obilja. Jedina koja nije pozvana bila je božica neimaštine Penia. Nakon što se bog obilja dovoljno napio božanskoga nektara, Penia ga je obljubila. Tako je nastao bog ljubavi za kojega se zato kaže da je dijete obilja ili bogatstva i siromaštine. Zbog onoga Porosova udjela u ljubavi, ljubav je božanstvena onda kada je težnja za lijepim, božanskim stvarima, demon je onda kada je ona samo osjećaj požude. Ljubav je, kako piše renesansni mislilac Leone Ebreo (vidi: Dialogid’Amore, Bari, 1929) univerzalna veza koja obuhvaća i oživljuje sav svijet, ne praveći razlike, međutim i on govori o dvije vrste ljubavi, o onoj koja se rađa iz nedostajanja i, kao dijete žudnje, pretvara se u nasilje i težnju za posjedovanjem, i onu drugu koja više ne nalaže čovjeku da čuva samoga sebe nego da sebe daruje, da se sav ponudi voljenom biću i s njim, koje na taj način i samo ljubi, spoji se u djelotvornom univerzalnom procesu, kao suradnik plodonosnoga toka koji donosi život (od prvoga uzroka koji stvara sve stvari) pa do one posljednje stvorene.

U pjesmi „Ljubav” napisao sam: „Ljubiti pa u drugom tijelu ka sebi rasti”; u pjesmi „Jeke” naći ćete stih: „Svatko je uvijek samo nalik na svoju ljubav.” U pjesmi „Nijedna ruža” napisao sam da: „ljubav znači uzeti i dati”; da „ljubav to je biti dvaput jedan”; da „ljubav znači besmrtno biti smrtan.” Napisao sam i ovo: „Ljubiš me, zar to nije dokaz da ima Boga?”

Ne treba znati što znači voljeti, treba znati voljeti. Francuski književnik Claude Tilier napisao je: „Jedva imamo vremena reći nekoj ženi: 'Ja te volim.' Kod dugog poljupca ona je već oronula starica.” Ljubav je ljubav, kao što je ruža ruža.

Prigodom našega susreta rekli ste kako je pjesniku darovan samo prvi stih, a za druge se mora potruditi. Kako nastaju Vaše pjesme?

Mislim da sam to dosta dobro objasnio naslovom svoje zbirke Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu. Sve drugo ovisi o načinu na koji se onaj prvi, darovani stih razvija u stihove što ih mi, kao dar, zauzvrat dajemo njemu. Što se mene tiče, slijedim stari naputak da pjesma cijela mora biti lijepa.

Gospodine Paljetak, Vaše pjesme s lakoćom osvajaju čitatelje. Što je prvo: Luko Paljetak ili pjesma? Ili ste pak samo oruđe kojim se pjesma širi?

Tu vlada zakon spojenih posuda. Ne vrijedi pitati što je prvo: kokoš ili jaje? Pjesma je živo, strastveno jezično biće i žudi doći u život što mu ga naš materinji jezik, jedini na kojem se tako biće može ostvariti, pruža. Postoji dakako i naša žudnja za pjesmom, svojevrsno lukavstvo da je se namami u prostor naše duše, u onaj jedini izraz u kojem će se pjesma osjetiti potpuno ostvarenom, na svoju i našu radost, računajući i na radost onih kojima će biti dalje darovana, baš kao i na zadovoljstvo Onoga koji nam je daruje.

Čini se kako je u vremenu suverene dominacije politike i sama književnost prilično ispolitizirana. Kakva su Vaša zapažanja o suvremenoj književnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Suvremenu književnost BiH ne poznajem danas kao prije. Nemam dovoljno dodira s onima koji je stvaraju. Vjerujem da ona, unatoč svim mijenama, u svom iskonskom biću, slijedi onu matricu kojoj je podloga zemlja, zrak, voda, žar i duh zemlje na kojoj nastaje. Sve što nije tako pada u pretince podjela i u njima će imati svoje povijesno mjesto, a poezija se piše i sub speciae aeternitatis. Dokazano je da politika ne može bez poezija, međutim poezija može bez nje, a da pri tome ne izgubi ništa od svojih temeljnih razloga postojanja.

Povezanost s franjevcima

Održavate osobito prijateljstvo s fra Ivanom Kramarom, franjevcem Bosne Srebrene koji odnedavno pastoralno djeluje u samostanu u Pridvorju. Koliko, ustvari, poznajete Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu?

Fra Ivana Kramara upoznao sam nedugo nakon što je došao u Samostan sv. Vlaha u Pridvorju koje je, uzgred budi rečeno, rodno mjesto moje majke Marije rođene Skvičalo pa, na neki način, i selo moga ranoga djetinjstva. Osjetio sam u njemu čovjeka s kojim imam o čemu razgovarati pa i šutjeti, onoga koji zna biti i svećenik i čovjek po mjeri svoje pastve, prijatelja po mjeri mojih zahtjevnih kriterija, pjesnika koji zna, i znat će, sve bolje izreći ono što u sebi nosi kao dar Riječi. Inveni hominem.

Znam da je Bosna Srebrena svoj lijepi naziv dobila po samostanu u Srebrenici. Po nalogu pape Lava X.: Idite u moj vinograd, franjevci Bosne Srebrene dospjeli su u Konavle na novostečeno područje Dubrovačke Republike i tu dobili svoj krov, Samostan sv. Vlaha. Stigli su zaista u svoj vinograd, u kraj gdje su, kako piše Ivan Gundulić, podknez u Pridvorju: „Skladni puci, mirna sela, / travna polja, doba ugodna, / pune njive, dûblja plodna, / rojnečele, stada cijela.” (Dubravka,III, 9). Franjevci su postali pudari toga vinograda. Fra Ivan Kramar to je danas – pudar.

Starija hrvatska književnost u BiH vezana je za franjevce, a njezin je utemeljitelj znameniti fra Matija Divković. Književnu tradiciju franjevci su nastavili održavati sve do danas. Kako ocjenjujete književni rad bosanskih franjevaca?

Za mene kao Dubrovčanina od posebne je važnosti da tzv. Mali nauk Matije Divkovića, tj. Nauk krstijanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubaznijemi (Venecija 1616.) sadrži i inačicu Posvetilišta Abramova Mavra Vetranovića, kojoj je Divković dao naslov Verši Abramovi. Možda ipak najvažniji jest njegov jezik, ijekavski štokavski s natruhama ikavice, kako se govori u okolici Olova i Vareša, s elementima dubrovačkoga leksika, što se vidi i iz naslova spomenutoga djela. Možda je još važnija i poticajnija činjenica da se Divković u svojim propovijedima nastoji što više približiti puku, dati mu primjere iz tadašnje seljačke svakidašnjice, biti njihov glas i jezik. Taj jezik, što ga je on nazivao naški, učinio je ta djela dostupnim na cijelom području Bosne Srebrene, dakle u Bosni i Hercegovini, pa u Lici, Slavoniji, Srijemu, Smederevu i Beogradu. Zanimljiv i vrijedan ponovnoga iščitavanja tekst je Ivana Lovrenovića „Iskušenje fra Matije Divkovića” (Forum, XII/1973, 7-8).

Posebno poticajna u duhovnom, a sjajna i kao književna građa, kako je to osjetio Ivan Trnski, jest Divkovićeva propovijed o redovniku i anđelu preobraženom u pticu nebesku koju redovnik, izišavši iz svoga samostana, sluša, misleći, kad se opet u samostan vratio, „da nebješe izišao jednu kruhopeču (tj. vrijeme da se ispeče jedan kruh), a bijaše prošlo trista i četrdeset godišta [a on] ne oćuti ni glada, ni žeđe, ni zime, ni vrućine, ni goloće, ni bosoće od tolike sladosti pjevanja ove ptičice.” Ima li i danas takve ptice, ili je mi više ne znamo čuti?

Na tom tragu, recite nam nešto o trgovačkim i kulturnim vezama između srednjovjekovne Bosne i Dubrovačke Republike, a napose o fra Jurju Dragišiću koji je te veze odjelotvorio.

Prastare su to veze. Govori o tome isprava Kulina bana od 29. kolovoza 1189. kada je dubrovačkom knezu Krvašu prisegnuo da će Dubrovniku i njegovim građanima biti pravi prijatelj „od sele i dovieka” i da „vsjem građam dubrov’čam i druzimkire hode po vladaniju njegovom” dopušta trgovati „godje si kto hoće” i „bez v’sega zloga primisla”.

U Dubrovniku su posebno gostoprimstvo, za vrijeme svetkovine sv. Vlaha, uživali glazbenici s dvorova susjednih bosanskih i hercegovačkih vladara. Dokument iz 15. st. bilježi zamolbu „da se dopusti gospodinu knezu i Malom vijeću i uzvišenom Vijeću Umoljenih da mogu darovati i otpremiti kako im se bude bolje činilo svirače, timpaniste, bubnjare, duhače i trubače, citariste i pjevače i svaki drugi ostali rod glazbenika koji dolaze počastiti svečanost slavnog mučenika našeg zaštitnika, svetoga Vlaha”, kako o tome piše Ante Babić, u Radovima Filozofskoga fakulteta u Sarajevu 1964. Broj tih glazbenika bio je velik, tako je npr. 1434. godine na svečanosti sv. Vlaha sudjelovalo 12 glazbenika, 1436. godine 21, a 1459. godine 14 glazbenika. A s njima su dolazili i svirači „cantando”, kako piše Serafino Razzi, „certe loro canzonette schiavone, di vaghissime aria” (pjevajući neke svoje slavenske pjesmice, najugodnijim napjevom).

Te veze potvrdio je i učvrstio Juraj Dragišić, rođen u Srebrenici oko 1445. godine gdje ulazi u franjevački red, a zatim odlazi u Zadar pa u Italiju gdje dobiva i plemstvo te zatim postaje štićenik Lorenza Velinčastvenoga Medicija i mentor njegovih sinova Pietra i Giovannija, poslije pape Lava X. Nakon što još jednom dobiva plemstvo, učitelj mu postaje Marsilio Ficino i Pico della Mirandola. Godine 1495. postaje generalni vikar Dubrovačke biskupije.

U Dubrovniku nastaje njegovo glavno dijelo De natura coelestium spiritum quos angelos vocamus (O prirodi nebeskih duhova koje nazivamo anđeli), tiskano u Firenci 1499. godine. To je zapravo prva sponzorirana knjiga u Europi, budući da je Senat Dubrovačke Republike pomogao njezino tiskanje s 30 cekina, a u njoj o prirodi anđela razgovor vode dubrovački plemići Bunić, Gradić, Gundulić i Palmotić. Juraj Dragišić, u dobi od 23 godine, kao izbjeglica iz Bosne našao je utočište u Dubrovniku i u predgovoru svoga djela piše: „Nikada naime neću zaboraviti onu čovječnost kojom ste me doista kao sina prihvatili u velikoj i mojoj osobnoj i nevolji cijele Italije i pod okrilje me dobrohotnim gostoprimstvom plemenito i darežljivo primili. (...) Doista po zauzimanju Srebrenice i čitavog Ilirika od Turaka, još kao dijete, istrgnut iz ruku od najokrutnijih neprijatelja, u dosta nježnoj dobi odveden sam u Italiju. (...) Odatle, poslije trideset i tri godine kada sam – što zbog žestine neprijatelja, što iz ljubavi prema rođacima – pohitao natrag u gotovo nepoznatu domovinu i bio u njoj tuđinac svojoj braći i sinovima svoje majke, vi ste me posebnom ljubavlju počastili; vi ste me gostoljubivo primili; vi ste me priznali; vi ste mi dobročinstva učinili. Time ste mi dali poticaj. I ne samo time nego i povjerenjem, plemenitošću, velikodušnošću i čestitošću preodličnih građana vašega grada, a i nekom domovinskom ljubavlju. A da ta ljubav ima najveću snagu, svima je poznato.” (Prev. Jadranka Bagarić). Tako je bilo nekoć. A danas – kako brzo zaboravljamo dobročinstva.

Govoreći o kulturi kao temeljnoj odrednici društvenoga napretka, recite nam kako se ona danas percipira? Pitam Vas stoga što mi se čini kako se bezdušno „iskorištava” u svrhu promocije različitih ideologija.

Pojam kultura, kao što je poznato, izvire iz latinske riječi colere – obrađivati zemlju, a može značiti i častiti, štovati. Danas se, kao svojevrsna apozicija riječ kultura veže uz najrazličitije pojmove pa se tako može govoriti o „kulturi nekulture” ili, ako se sve to dovede do apsurda i o „kulturi nasilja”. Imamo li pak na umu ono drugo značenje izvornoga pojma onda taj sklop nije tako apsurdan, tu se onda stvarno govori o kultu/čašćenju nasilja ili nekulture, pa stvarna kultura u svom pravom značenju njegovanja istinskih vrijednosti u društvenom i umjetničkom životu nekoga naroda, njegovanju morala, običaja, jezika i postizavanja savršenstva u nekom poslu, nekako uzmiče i gubi tlo pod nogama. Međutim, nije u tome glavni problem. On nastaje onda kada se kultura shvaća isključivo kao potrošnja, kao djelatnost na koju se samo troše budžetska sredstva države ili lokalne zajednice, a kulturu treba shvaćati kao unosno ulaganje. Treba razvijati kulturu investiranja u kulturu.

Vjera u životu

Uz teme s područja društva i kulture, revija Svjetlo riječi prvenstveno obrađuje pitanja s područja vjere. Vjerujem kako Vi kao pjesnik doživljavate Boga i sveto u daleko dubljim nijansama nego „običan” čovjek. Što je vjera u Vašem životu?

Vjera je uvijek osobni čin. U onom izvornom starom značenju ona je auto da fe, pri čemu vrijedi i ono drugo značenje: spaljivanje na lomači vlastitih pogrešnih postupaka, prijestupa i propusta. Vjera je uvijek dvosmjeran čin, koaksijalni protok između vjerujućega i Onoga u kojega se vjeruje. Treba naime vjerovati da Onaj u koga se vjeruje, vjeruje vjeri našoj. Ukupnost vjere pojedinaca tvori vjeru nekoga naroda. Množina takvih pojedinaca tvori raster, svojevrsni fakirski ležaj na kojemu je onda lakše i pojedinačno i kolektivno podnositi iskušenja života. Vjera i religija nisu istoznačnice i tu se otvara prostor teatralizacije, ili kako vi kažete, iskorištavanja.

A kako općenito komentirate reviju Svjetlo riječi?

Dobro je da takav list postoji i da djeluje u smislu svoga naslova. Odlikuje ga raznovrsnost priloga i kvalificiranost suradnika. Na prvi pogled, čini mi se da je to dobro uređivan i u duhu suvremenih tiskovina opremljen časopis u kojem slika ima ravnopravno, ako ne i važnije mjesto od riječi. Treba paziti na taj omjer. Znamo što uvijek bijaše u početku i što će biti na kraju: Riječ i Svjetlo.

I za kraj, možemo li uskro očekivati nešto novo iz širokog opusa Vašega književnoga rada?

Možete.

Izvor:
Svjetlo riječi