San

156 pregleda

Ko bijelo velo od tanane pređe

Širi se nebo bez kraja i međe.

I svud po velu u maglici bajnoj,

Ko biser sitni u hiljadu grana

O vratu nimfe s dna oceana,

Zvjezdice dršću na odori sjajnoj –

 

A u dnu mora eterna, zračna,

Ko suza s oka trapovijesna,

Ko suza – časom mutna i plačna,

Čas vesela, obijesna,

Zemlja se vidi – prašnjava mrva;

A u tu mrvu sila odvijeka

Usadi trnje i cvijeće bujno,

Ko krvca rujno i bjelje od mlijeka,

I – u svaku ružicu crva!

 

Mjesec se kupa u prozirnom moru,

I trake mu, mokre od eterne rose,

Svemirske sfere tresu i nose,

U dol i goru…

O, trako svijetla, o, svezo čvrsta

O ruci tajnog božijeg prsta,

O tebi nijemo, o tebi šutke

Cijeli se svemir reda i vrsta,

Na uzici kreću se – lutke! –

 

Kad jadnik pomoć sa neba moli,

Ruke nebesima pruža;

I miris tako s hiljade ruža,

S trna i cvijeća moćno se vine,

S gordoga cedra, sa mahovine,

Tamo pred oblačna vrata.

I kako pane pred teške dveri,

Kruto tvrde i nijeme,

Najljepša onda od vilinskih kćeri

Otvara lokot od zlata,

Izlazi korakom sjene…

 

U nje su oči sklopljeno blago,

I kuda tihim korakom dođe,

Ondje je milo, sveto i drago,

Ko da onudi

Majka sa čedom malenim prođe,

A mlijeko joj da ‘ne sa grudi.

 

U nje nad čelom zvijezda treperi;

Al ne da svijetli; – čudna joj traka

Ne goni magle, ne goni mraka;

Čarne su trake joj žarke!

A što je bijelo – zlaćanim gradi,

A što je crno – bajno šareni,

A što je gorko – šećerom sladi,

Medom medeni

Čarovna zvijezda sanova varke!

 

– – O, dođi! Šapće cvijeće i šuma,

Libanski cedar, lišaj sa leda;

O, dođi, o, dođi! Tihano struji

S gora i dol, s dola i gora,

I s tisuće alga u bezdanu mora

Šapat kroz talase bruji –

 

A ona otvara lokot od zlata,

Izlazi korakom sjene.

I kuda tiho, nečujno dođe,

Ondje je milo, sveto i drago,

Ko da onudi

Majka sa čedom malenim prođe,

A mlijeko joj kanu sa grudi.

 

– O dođi! Dršće s ptičjeg kljuna,

S pećina galebovih,

Sa lotos-cvijeta – bajnoga čuna,

Gdje kraljica priča plovi – –

Hiljada buba kresove pali

Grmu na tananom rtu,

A himnu pjeva slavujak mali

U sjajnom, čarobnom vrtu.

 

– – Eto je – stupa! Lako se ziba.

Tiho se biba

Talas na moru, na kopnu grana,

Ko pozdrav, želja i umor –

Još da ‘ne u počast makovi cvijetak,

I onda uz tihi šumor,

Ko velebne pjesme skladni svršetak,

Prirode disaj toplo se giba,

I grud joj vječito mlada

Pada i raste – raste i pada –

 

A na te grudi ko blaga majka

Lijepa vila, kraljica sanka

Lijepa vila, kraljica sanka,

Naginje uho i oči.

I kao kad majka pred zrake od svijeće

Ruku ko blago sjenilo meće,

I ona tako

Oblačje lako

Mjesecu stere po ploči.

 

Šušne li listak il ptica makne,

Cjelovom usne tiho ih takne;

Pogladi glatko,

Šane i da’ne:

Ja bdijem – spavajte slatko!