Objavljeno:
15. 01. 2021. 10:45

San Lorenzo de El Escorial je gradić 47 km sjeverozapadno od Madrida, u istoimenoj provinciji, a još je poznat i kao El Escorial de Arriba. To su obronci planinskoga masiva Sierre de Guadarrama, u podnožju planina Abantos i Las Machotas.

Piše: Dalibor Ballian

Mjesto je poznato po velikom samostanu El Escorial, odnosno najistaknutijoj građevini u gradu i jedan je od glavnih španjolskih renesansnih spomenika. Samostan pored svoje monumentalnosti u svom okrilju ima još svjetski poznatu Kraljevsku knjižnicu. Od 1984. godine kompleks samostana s okolinom proglašen je za UNESCO-ovu svjetsku baštinu. Također je cijelo područje gradića pod posebnom regulativom Španjolske kao dobra od najvećega kulturnoga interesa. Inače, cijeli gradić se uzdigao oko samostana.

Iz povijesti grada

Prema statističkim podacima gradić ima nešto više od 17 000 stanovnika, a prosječna dob je bila 37,8 godina. Također je zanimljivo da ovaj gradić ima 12 manjih jedinica lokalne samouprave.

Sam San Lorenzo de El Escorial nalazi se na južnim padinama planine Abantos čija je nadmorska visina 1753 m, a samo mjesto nalazi se na oko 1032 metra i poznato je da je većina grada iznad 1000 metara. Zaselak se u početku podigao oko samostana El Escorial postupno se šireći.

Općinom se prostire na površini od 56,4 kvadratnih kilometara od čega je većina planinski teren. Sjeverni dio općine penje se uz padine Cuelgamurosa gdje se nalazi poznata dolina Valle de los Caídos (Dolina palih) sa spomenikom svim žrtvama građanskoga rata u Španjolskoj (1936. –      1939.). Prema jugozapadu općina se proteže do El Escoriala te parkova i vrtova Casita del Principe.

Općina s gradom smještena je u dolini i slivu rijeke Guadarrama, dok rijeka Aulencia, koja izvire u Las Machotasu te je glavna pritoka Guadarrama, protječe pored sela El Escorial. Tu su i drugi povremeni vodotoci koji se uključuju u male rezervoare u kojima se čuva voda za dugotrajne ljetne suše. Položaj grada i općine uvjetuje specifičnu vegetaciju područja. Tako od šumskoga drveća nalazimo poljski jasen, španjolski hrast, pitomi kesten i makljen. Također nalazimo i borove, primorski i pinjol te crni i obični bor. Pored toga još su brojni i grmovi, među kojima se ističe šmrika, zelenika, žućica i slično. Na većim visinama, a to je već u samom gradu, nalazimo još i bukvu, cedrove, ariše, čemprese i druge hortikulturne vrste, a njih su sadili učenici stare srednje šumarske škole. U gradu nalazimo i vrste od povijesnoga značaja, kao što su sekvoje koje su posađene u 18. stoljeću u parkovima i vrtovima Casita del Principe. Zanimljivo je i postojanje arboretuma Luis Ceballos u kojem se nalazi kolekcija od preko 200 vrsta drveća i grmlja koje su podrijetlom s Pirenejskoga poluotoka i Balearskih otoka.

Povijest mjesta San Lorenzo de El Escorial usko je povezana s izgradnjom samostana i grada nazvanoga El Escorial. Prvi povijesni podaci datiraju iz 1558. godine kada je Filip II. započeo s planovima o izgradnji. Tada je kralj imenovao povjerenstvo među brojnim cehovima gdje su sudjelovali arhitekti, liječnici, kamenoresci i brojna druga zanimanja. Oni su se odlučili za današnju lokaciju samostana jer je ispunjavala sve postavljene zahtjeve, a to je obilje šume, kvalitetan kamen za gradnju uz brojnu divljač da bi kralj mogao dolaziti u lov, kvalitetnu i trajnu vodu. To su bili odlučujući čimbenici konačnoga izbora koji se dogodio 1561. godine, kada započinju pripremni radovi, a gradnja počinje nakon dvije godine.

Izgradnja je trajala 21 godinu što je utjecalo na izgradnju brojnih pratećih sadržaja, te okolina dobiva oblik urbanoga centra, a gradonačelnik je imao izvršnu vlast. Ovlasti gradonačelnika samo nisu imale nikakvih ingerencija nad lovom i divljači kojima je Kruna upravljala izravno niti na poljoprivredne površine kojima je upravljao samostanski starješina.

Većinski zaštićen grad

Ova je administrativna struktura ostala sve do 18. stoljeća kada je monarh Karlo III. nametnuo novi teritorijalni i administrativni okvir. Izgradnja kuća izričito je zabranjena na periferiji samostana te je bila uzrok spora koji se vodio s općinskim vlastima koje su promicale izmjenu pravila i onima koje su željele ograničiti novu izgradnju. Tema je bila osobito osjetljiva u one dane s obzirom na česte posjete kraljevske obitelji ovome mjestu. Ti su posjeti doveli do povećanja potražnje za zemljištem za izgradnju kuća i pomoćnih zgrada uglavnom za državne službenike koji rade na kraljevskom dvoru.

To je bilo ključno za strukturalni razvoj sadašnje općine San Lorenzo de El Escorial, budući da se ova privatizacija proširila na većinu kraljevskih zemalja, osim na poljoprivredno područje Herrería, odnosno zemlju koja okružuje samostan. Od 1836. San Lorenzo de El Escorial postao je neovisna općina, a 1887. godine izabrao je svoga prvoga gradonačelnika. Do danas su u toj ulozi nastupile 22 osobe. Tijekom Španjolskoga građanskoga rata narod je bio odan republikanskoj vladi i nakratko promijenio ime grada u El Escorial de la Sierra.

Gradnja je još jedna ekonomska aktivnost u usponu u San Lorenza de El Escoriala. Iako je veći dio njegova područja zaštićen, kao i okolnih šuma, grad je posljednjih godina doživio snažan urbani razvoj. Podižu se nova stambena naselja u područjima koja nemaju zakonsku zaštitu od razvoja.

Skupina građevina: samostan El Escorial, Casita Infante i Casita del Principe, palača El Escorial predstavlja jedan je od glavnih renesansnih spomenika u Španjolskoj, prema nacrtima arhitekta Juana Bautiste de Toleda, a nakon njegove smrti samostan je završio Juan de Herrera koji je nametnuo novi arhitektonski stil. Samostan s okolinom zauzima površinu od 358 729 m2, a sama zgrada 33 327 m2. Na zgradi nalazimo 16 terasa, 88 izvora, 13 oratorija, 15 klaustara, 86 stubišta, 9 kula, 1200 vrata i 2673 prozora. Njegova glavna fasada duga je 207 m. Najvažniji dijelovi zgrade uključuju Panteon kraljeva, baziliku Escoriala i staru kraljevsku knjižnicu. Od 16. stoljeća samostan Escorial opisan je kao „osmo čudo svijeta”.

Izvor:
Svjetlo riječi