Objavljeno:
29. 01. 2021. 10:45

Moglo bi početi kao u svim bajkama: bilo jednom jedno čarobno vrijeme kada je Sarajevo živjelo snježnu bajku okruženo pažnjom cijeloga svijeta. Samo rijetki ne bi pogodili da se radi o vremenu prije 37 godina kada su u Sarajevu održane XIV. zimske olimpijske igre.

Piše: Leona Sabolek

U konkurenciji Sappora i Göteborga Sarajevo je izabrano za domaćina zimskih olimpijskih igara na 80. sjednici Međunarodnoga olimpijskog komiteta u Ateni 18. svibnja 1978. godine. Sarajevska olimpijada je slovila za najbolje organiziranu zimsku olimpijadu do tada, a natjecanja najboljih sportaša u zimskim sportovima su se odvijala od 8. do 19. veljače 1984. Službena maskota igara bio je simpatični Vučko dizajnera Jožeta Trobeca koji je i danas drag suvenir s Baščaršije. Umjetnička klizačica Sanda Dubravčić upalila je Olimpijski plamen na stadionu Koševo, a jedini dobitnik medalje za Jugoslaviju, i to srebrene u veleslalomu, bio je Jure Franko i zato Volimo Jureka više od bureka. Sarajevo je tih dana blistalo u zajedništvu i gostoprimstvu svjetskoj mladosti i svima koji su stigli u grad na Miljacki. Čak je i snijeg pao upravo kada je trebao.

Organizacijski komitet XIV. zimskih olimpijskih igara donosi odluku o osnutku Olimpijskoga muzeja kako bi trajno čuvao uspomenu na organizaciju ovoga velikog sportskog događaja. Pripreme su počele 1983., a muzej je koncipiran kao spoj sporta i umjetnosti po uzoru na Muzej Međunarodnoga olimpijskog komiteta u Lausannei. Otvoren je 8. veljače 1984. na dan otvaranja Igara u nazočnosti predsjednika MOK-a Juana Antonija Samarancha i brojnih visokih uzvanika. Olimpijski muzej je jedan od najreprezentativnijih segmenata Olimpijskoga komiteta BiH u razvijanju i afirmaciji olimpijskih vrijednosti i olimpijskoga duha.

Zgrada Muzeja je Mandića vila koja je 1903. izgrađena za odvjetnika Nikolu Mandića prema projektu arhitekta Karla Pařžika. U ratu je granatirana i devastirana 27. travnja 1992. Veliki dio eksponata je spašen zahvaljujući angažmanu dugogodišnjega direktora Muzeja Edina Numankadića. Spašeni eksponati čuvani su u podrumima Olimpijskoga centra Zetra sve dok nisu našli svoje mjesto u prostoru OK BiH u Zetri. Prigodom obilježavanja dvadesete obljetnice sarajevske Olimpijade tu je 8. veljače 2004. predsjednik MOK-a Jacques Rogge ponovno otvorio Olimpijski muzej.

Veliki izazov je predstavljao povratak u Vilu Mandić, ali se od te ideje nije odustajalo. Akademik Ivan Štraus daje idejno rješenje rekonstrukcije i adaptacije zgrade 1998. Arhitekt Dragan Bijedić i građevinski inženjer Vladimir Savković iz Projektantske kuće Arhitekt rade izvedbeni projekt sanacije konstrukcije i 2000. započinje realizacija projekta. Obnova se izvodi zahvaljujući angažmanu Olimpijskoga komiteta BiH, Grada Sarajeva kao i olimpijskoj solidarnosti i široj društvenoj zajednici. Dvije prve faze obnove pomogao je predsjednik MOK-a Juan Antonio Samaranch. Zadnja, treća faza, obuhvatila je radove na fasadi, interijeru i vanjskoj stolariji, a realizirani su zahvaljujući Upravi Grada, Kantonu Sarajevo, Vijeću ministara BiH i UNESCO-u. Zgrada je 2009. proglašena nacionalnim spomenikom BiH kao dio graditeljske cjeline austrougarskih vila u Petrakijinoj ulici. Olimpijski muzej je mogao ponovno useliti u staro zdanje koje je zasjalo u punome sjaju. Svečano otvorenje 8. listopada 2020. uveličala je nazočnost princa Alberta II. od Monaca kao predstavnika Međunarodnoga olimpijskog komiteta i predsjednika Thomasa Bacha.

Vlasnik objekta, Olimpijski komitet BiH, ustupio ga je Javnoj ustanovi Gradski muzeji u svrhu obavljanja muzejske djelatnosti. Gradski muzeji su još ARS AEVI i Vijećnica, a nakon obnove bit će i Željeznička stanica na Bistriku. Direktorica je Senka Ibrišimbegović.

Ulazak u Olimpijski muzej se doima kao ulazak u neki dvorac iz bajke, dok je interijer na dvije etaže najsuvremenije uređen i opremljen. Tu se ne čuva samo uspomena na zimsku olimpijadu nego i Europski olimpijski festival mladih EYOF 19 čiji su domaćini bili Sarajevo i Istočno Sarajevo od 10. do 15. veljače 2019. godine. Izložene su skije Jure Franka i kaput Juana Antonija Samarancha, numizmatička kolekcija zlatnika i filatelistička zbirka s motivom XIV. ZOI iz 36 država u svijetu. Tu je i baklja kojom je zapaljen olimpijski plamen na ceremoniji otvaranja EYOF-a i skije Esme Alić, najbolje plasirane od bosanskohercegovačkih natjecatelja. Nevelikim prostorom dominira luster s pet olimpijskih krugova, a plafon iznad njega u obliku zrcala vizualno ga povećava. Multifunkcionalni prostor nije predviđen samo za muzejsku djelatnost nego i za video projekcije, izložbe, predavanja i konferencije s temama iz sporta i umjetnosti. U Muzeju je i sjedište Olimpijske akademije.

Posebna priča su umjetnine koje su darovali brojni domaći i strani umjetnici. Oficijelni olimpijski plakati Ismara Mujezinovića su i prije održavanja Igara dobili niz međunarodnih i domaćih priznanja. Glasovita je Mapa svjetske grafike Art and Sport. Među autorima su zastupljeni Andy Warhol, Henry Moor, Michelangelo Pistoleto, Mersad Berber, Boško Kućanski, Affan Ramić, Mario Mikulić, Mehmed Zaimović.

Ugledni slikar i muzejski savjetnik Edin Numankadić je čovjek koji je triput pravio Muzej i već je 38 godina u tome poslu. On kaže: „Ovo je jedini olimpijski muzej u regionu i jedini sportski u državi. Mali je muzej i ima neizloženih artefakata. Sve zavisi od financija. Od tri najveća događaja u 20. stoljeću: Prvi svjetski rat, Olimpijada i opsada Sarajeva, samo je olimpijada pozitivno iskustvo i njega treba njegovati za buduće generacije. Tu je sada i EYOF.”

U Olimpijskom muzeju sport i umjetnost govore zajedničkim jezikom šireći humanističku poruku svijetu, ne gubeći ništa od svoje posebnosti, nego dobivajući u tome zajedništvu. Bilo bi zaista lijepo kada bi Sarajevo moglo opet oživjeti neku novu snježnu bajku.

Izvor:
Svjetlo riječi