Objavljeno:
26. 05. 2021. 08:30

Postoje pjesme koje nikada ne zastare niti dosade. Koliko god ih slušali ili pjevali, uvijek zvuče novo i drukčije. Postoje također i priče koje možemo tisuću puta čuti, ali ih želimo čuti još jednom.

Piše: fra Janko Ćuro

Uvijek iznova izroni detalj ili riječ koje je uho čulo ali nije duša. Jedna od takvih priča sigurno je Isusova prispodoba o Izgubljenom sinu ili još konkretnije o Milosrdnom ocu. Sadržaj priče je već stvar opće kulture, ali bi ipak trebalo zastati, uzeti Bibliju i još je jednom pažljivo pročitati pazeći pri tom da ne promakne ni jedna riječ. Prispodoba se nalazi u Lukinu evanđelju (15,11-32).

Kad se ova priča pročita, fascinantno je kako je gotovo nemoguće dokučiti proporcionalnost sinovljeve bahatosti i izgubljenosti s jedne strane i očeva milosrđa i ljubavi s druge strane. Sin je učinio strašnu stvar uvrijedivši oca po svim osnovama, a otac mu, bez ijedne riječi prijekora, po svim osnovama prašta. Kao takva, ona nadilazi naše ljudske okvire i zato u njoj i ne može biti proporcionalnosti, računice, pa čak ni logike, jer se ovom prispodobom uranja u stvarnost ljubavi, a ljubav je svijet za sebe čak i u našim nesavršenim i proračunatim odnosima. Prispodoba o Milosrdnom ocu je u svojoj biti paradigma govora o Božjoj ljubavi, milosrđu i oprostu. Ustvari, Bog nam njome definira pojmove oproštenja i milosrđa koje kod njega, kao Dobroga Oca, ne potroše ni naša naivno povremena ili bezobrazno kronična izgubljenost. Koliko god se činilo paradoksalnim, ovom nas pričom Bog uvjerava kako oprost i milosrđe nisu znakovi slabosti i inferiornosti nego jakosti i superiornosti. Štoviše, oproštenje i milosrđe su autentični znakovi moći kojom se ovaj i ovakav svijet može učiniti mjestom Božjega kraljevstva pa time i mjestom međusobnoga mira i ljubavi. U suprotnom, kakvo bi mjesto uopće bio ovaj svijet kad izgubljen čovjek, došavši k sebi, ne bi imao mogućnosti povratka koji jedino može potaknuti vjera u oprost i milosrđe?

Odlazak od sebe

Odlazak od sebe, tj. duhovna izgubljenost može se lako i nenadano dogoditi, a često i bez posebnoga razloga. Počinje iskricom koju rodi misao kako sam ja središte svijeta i života i kako se i svijet i život trebaju svoditi na mene. Ako se odmah ništa ne poduzme, iskrica se s vremenom rasplamsa u samouništavajući plamen egoizma i bahatosti, pa je onda samo pitanje trenutka kad će biti izgovorena rečenica: „Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.” Kako samo strši ono ja i ja (Daj mi dio dobara koji mi pripada)?! Svaki put kad su moji interesi i moje želje važniji ili su iznad interesa i želja drugih ljudi, a u kontekstu današnjega vremena kada su važniji i od vjerskih, moralnih i etičkih vrednota, događa se odlazak od sebe i razilazak sa smislom ispunjenim životom, a to znači s Bogom. Slično se događa i u kontekstu svakodnevnoga prakticiranja vjere. Svaki put kada u svojoj molitvi Bogu nabrajam što meni treba, što ja želim, što Bog meni treba učiniti ili mi je dužan učiniti, molim egoistično i bahato („Daj mi što mi pripada!”), tj. kao netko tko ne želi davati i tako primati (ljubav), nego kao netko tko samo želi uzimati i posjedovati, a to je dijametralno suprotno ljubavi i time Bogu. U preobilnom rječniku ljubavi riječ posjedovati uopće ne postoji. Imaš samo koliko dadneš. Ako tako činimo, tj. ako je naše ja središte molitve i života, ne trebamo se čuditi što osjetimo kako se s Bogom razilazimo i kako nam je kriv svatko, a na prvom mjestu vjera i Crkva. Zaista je čudno što na taj način povjerene talente zakopavamo kako bismo ih posjedovali umjesto da ih dajemo kako bismo ih umnažali.

Pa gdje čovjek završi kad otiđe od sebe? U khoran makran (χώραν μακρὰν), nastavlja priča. Grčka riječ khora ima više značenja koji ovise od konteksta. U prispodobi je prevedena kao daleka zemlja, a može također značiti veliko i daleko prazno mjesto, praznina (μακρός = velik, dalek, χώρα = zemlja, pustoš). Zato bismo doista mogli reći da je ova daleka i prazna zemlja ustvari akutna fatamorgana egoizmom kontaminiranoga duha, koja se izdaleka čini puna obilja, sreće, hedonizma, bezbrižnosti i zabave. Ali kako joj se čovjek približuje, to postaje očajniji i nesretniji, žedniji i gladniji, jer primjećuje kako se rasplinjuje kao mjehurići od sapuna. Nije li nam ova slika poznata? Nije li svatko od nas, na ovaj ili onaj način, iskusio svoj put u khoran makran? Zar se nismo ponekad osjetili zarobljenim i sputanim kod Oca? Učini nam se kao da nam Njegove zapovijedi i riječi uskraćuju slobodu i život jer smo sigurni da tamo negdje u dalekoj zemlji teku med i mlijeko.

Dolazak k sebi

Kada se privid i laž potroše, a troše se, iza njih ostaje pustinja i praznina u kojima vječito vlada ljuta glad. A glad te natjera ili na resetiranje (dolazak k sebi i ponovno pokretanje) ili te zauvijek proguta. Baš u ovom prijelomnom trenutku čovjek postane svjestan da je na samom dnu, da je izgubljen upravo zbog svojih loših odluka, grijeha, samodopadljivosti, bahatosti i egoizma. Ali istovremeno je ovo i sjajan trenutak u mraku života ako, došavši k sebi, pomisliš: „Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'” Ne, ne, ne! Ovo zaista nema veze s očajem, kukavičlukom i depresijom, nego s oslobađanjem, jer se uviđa fatalnost pogrešnih odluka i čina iz kojih izbije duboko kajanje. Ali ono samo nije dovoljno, nego je potrebno i djelovanje. „Usta i pođe svom ocu”, nastavlja prispodoba. Treba ustati i treba krenuti bez obzira na to što ne znaš kako ćeš na povratku biti dočekan. Svakakav je doček bolji od propasti. Tek se tada otvaraju vrata nebeske ljepote opraštanja i milosrđa.

„Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.” Ima li ovo smisla i logike? Sve što je uradio otac, prvi je trebao uraditi sin. Tko bi kome u ovoj priči trebao pritrčati i pasti ne oko vrata, nego oko nogu? Izgubljeni sin, naravno, a njemu trči(!) sijedi starac. K tomu, vjerojatno nam promiče činjenica kako ga je otac ugledao „dok je još bio daleko”, a to znači da je otac svaki dan izlazio pred kuću i priželjkivao sinovljev povratak, usprkos činjenici što ga je ovaj duboko uvrijedio, osramotio, osiromašio i ponizio. Pa može li uopće išta više od ovoga? Ipak može: „Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!”

Kršćansko oproštenje i milosrđe uvijek izviru iz srca, a to znači da se događaju iz ljubavi i milosrđa, a ne radi pravde, prava ili računice. Ljubav je ključ za razumijevanje ne samo ove prispodobe nego cijele Kristove Radosne vijesti. Samo njome možemo otključati smisao i one prispodobe o pastiru koji ostavlja devedeset devet ovaca i odlazi potražiti jednu izgubljenu kao i prispodobe o ženi koja, izgubivši jednu od deset drahmi, pretresa cijelu kuću kako bi je pronašla. Nakon što izgubljeno pronađu, ispune se neizrecivom radošću, a to nam zorno pokazuje koliko je Bogu stalo do čovjeka i kako će sve učiniti (prihvatiti križ) da nitko (ni jedan jedini čovjek) ne propadne nego da svi imaju život vječni (Usp. Mt 18,14). Lako je nama razumjeti da je devedeset devet ovaca i devet drahmi daleko vrjednije od jedne izgubljene. Čemu se onda zamarati i tražiti izgubljenu? Zbog ljubavi. Samo je ljubavi vrijedna i ona jedna izgubljena kao i onih devedeset devet i zato je na sve spremna kako bi je spasila i pronašla, jer bez nje radost nije potpuna. To je ljubav, to je milosrđe, to je oproštenje koje Bog iskazuje prema čovjeku, a čovjek, ako se smatra kršćaninom, to isto mora činiti svojemu bližnjemu. Često zaboravimo pa da još jednom sebi napomenemo: ljubav, oproštenje i milosrđe nisu jedne od opcija kršćanskoga života, nego zapovijedi koje dolaze izravno od Boga i koje moramo cijeloga života prakticirati i to ne samo do sedam puta nego do sedamdeset puta sedam.

Izvor:
Svjetlo riječi