Objavljeno:
08. 03. 2022. 08:45

Kada se svi odmaraju žena i dalje mora biti i supruga i majka, spremačica, kuharica, odgajateljica i njegovateljica. Ostanak kod kuće, odlazak na more ili na neko putovanje, rijetko kojoj ženi može biti opuštajući u ljetnom periodu, osobito ako imaju malu djecu

Mirela Primorac

S tvrdnjom da vrijeme godišnjih odmora, najčeš­će postane vrijeme umora, sigurna sam da će se složiti većina žena. Kada se svi odmaraju žena i dalje mora biti i supruga i majka, spremačica, kuharica, odgajateljica i njegovateljica. Ostanak kod kuće, odlazak na more ili na neko putovanje, rijetko kojoj ženi može biti opuštajući u ljetnom periodu, osobito ako imaju malu djecu. Koliko su žene danas opterećene govore i neke provedene TV ankete o pitanju godišnjih odmora. Zanimljivo je primijetiti da većina osoba, osobito žena, želi provesti odmor u samoći, tišini, daleko od gradske vreve i svakodnevnih obveza. Ljudi su postali umorni od drugih, ljudskih očekivanja, svakodnevnih poslova i dosadne rutine. Sve češ­će susrećemo osobe koje se žale i negoduju jer ih je netko ispilao. Jesmo li postali društvo koje više nije sposobno saslušati drugog, a da nam to ne bude pokorničko slušanje!? Ovakvo stanje nas ne bi trebalo čuditi s obzirom na to da živimo u buci svijeta u kojem rijetko ili gotovo nigdje ne pronalazimo mir i tišinu. Od svega toga smo postali nervozni, prečesto i depresivni.

Vrlo intenzivan suživot s drugima, preokupiranost poslovima može nas dovesti do tog da se osjećamo osamljeni, jer tada nismo u dodiru sami sa sobom. Dakle, unatoč intenzivnim odnosima i aktivnostima čovjek se sve više osjeća osamljenim, neshvaćenim, neostvarenim. S druge strane možemo vidjeti one koji žive stvarnu samoću, izolirani od svijeta, a nisu osamljeni već žive bogatstvo odnosa. U duhovnosti samoća ima važno značenje. Ona pročiš­ćava čovjeka i otvara mu put do krijeposti. Ta neobična životna dimenzija samoće od koje danas mnogi bježe i izbjegavaju je zapravo je uvjet istinskoj slobodi. Već od prvih krš­ćanskih vremena postojali su oni koji su toga bili svjesni te su se povlačili iz svijeta u tišinu i samoću da bi se susreli s Bogom. Pustinjački način života bio je izrazito cijenjen, pa i kod žena iako je bio nešto rjeđi. Dakle, osim pustinjskih otaca, postojale su i pustinjske majke (amme) koje su živjele u Egipatskoj pustinji. Molitvom, pokorom i duhovnim savjetima stajale su u istom redu kao i pustinjaci. Ivan Zlatousti na poseban način hvali krijeposti tih žena i za njih tvrdi da se bore hrabrije od muškaraca i odnose sjajnije pobjedničke vijence. Za prvu pustinjakinju smatra se Marija Magdalena koja je po nekim predajama nakon Duhova vodila pokornički pustinjački život. Među pustinjske majke ubraja se i sveta Sinkletika o čijem životu je pisao sveti Atanazije. Očuvane su mnoge njezine mudre izreke i duhovni savjeti koje je ponajviše dijelila ženama koje su se dolazile posavjetovati o duhovnom i obiteljskom životu. Zatim sveta Eufrazija pustinjakinja, potjecala je također kao i Sinkletika iz bogate obitelji, njen rukopis danas se nalazi u nacionalnoj biblioteci u Firenci i smatra se pravim hagiografskim biserom. Za ovaj ženski lik vežu se mnogobrojna čudesa, ozdravljenja i egzorcizmi, bila je obdarena mnogim karizmama. Među poznatim pustinjskim majkama iskristalizirao se u novije vrijeme i lik svete Marije Egipatske, koja je od prostitutke postala pokornicom i pustinjakinjom. Njen životopis napisao je sv. Sofronije, jeruzalemski biskup te je uvršten u Zlatnu legendu.

Po uzoru na anahorete iz prvih krš­ćanskih vremena kasnije su osnivani i klauzurni ženski samostani koji njeguju molitvu, rad i šutnju. Oni su i danas oaze mira koje ne gube na svojoj privlačnosti. Njihova mistična privlačnost proizlazi upravo iz potrebe čovjekove duše da pronađe svoj izvor iz kojeg će crpsti snagu za svakodnevni život. Svakom čovjeku potreban je taj mir, vrijeme plodonosne samoće. Naš odmor, odnosno umor nije toliko posljedica izvanjskih okolnosti koliko naše nesposobnosti živjeti samoću kao dimenziju koja je potrebna našoj duši.

U duhovnoj tradiciji postoji izraz koji na pravi način samoći daje smisao vacare  Deo... biti slobodan za Boga (W. Muller). To osobito vrijedi u slučaju žena, supruga i majki koje bi se trebale osloboditi svake nezdrave navezanosti na osobe, stvari, poslove te bez grižnje savjesti pronaći vrijeme za sebe i onoga tko njime upravlja.

Izvor:
Svjetlo riječi