Objavljeno:
22. 11. 2022. 09:15
Stjepan Lice

Ponekad pomislim da Evanđelje koje je iščitavao sveti Franjo Asiški nije isto ono Evanđelje koje mi prelistavamo. Na tu me pomisao, primjerice, navodi i "cvjetić" u kojemu je zapisano kako je sveti Franjo tumačio bratu Leonu u čemu se sastoji savršeno veselje.

Savršeno veselje

Franjo je Leonu rekao kako savršeno veselje ne bi bilo kad bi Bog dao da manja braća budu uzori svetosti. Ni kad bi braća vraćala vid slijepima, sluh gluhima, govor nijemima, zdravlje uzetima. Ni kad bi izgonila đavle i uskrisivala mrtve. Savršeno veselje, po Franji, ne bi bilo ni kad bi braća govorila svim jezicima i imala veliko znanje, kad bi imala dar proricanja i pronicala tajne savjesti i duša. Ni kad bi govorila anđeoskim jezikom i poznavala sve tajne svemira i čovjeka. Savršeno veselje ne bi bilo ni kad bi manja braća tako dobro propovijedala da bi sve uvela u vjeru Kristovu. Po Franji, ni sve to zajedno ne bi bilo dovoljno za savršeno veselje.

Po Franji, savršeno je veselje sadržano u tome da kroz sve što nam se zbiva, pa i kroz najveće nepravde i neprihvaćanje od strane najbližih, idemo strpljivo, s ljubavlju i zahvalnošću, bez uzrujavanja, smetenosti i prigovaranja. Da u svemu – i unatoč svemu – postojano budemo otvoreni i ljudima i Bogu.

Taj se "cvjetić" čini bitno pretjeranim, upravo radikalizacijom Evanđelja. Kao da je Franjo otišao barem poneki korak dalje od Evanđelja. No Franjo je samo nastojao doslovno, bez ikakvih tumačenja, iščitavati Evanđelje. I doslovno ga, bez ikakvih prilagođavanja, živjeti.

Evanđeoska radost

U Matejevu Evanđelju, na početku Govora na gori, Isus svoja blaženstva, sažetak Evanđelja, zaključuje blaženstvom: Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: Velika je plaća vaša na nebesima! (Mt 5,11-12)

U Proslovu svog Evanđelja Ivan zapisuje Isusovo iskustvo istovjetno s onim iz cvjetića o savršenom veselju: K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. K tome Ivan nadodaje: A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Slijedu ovih evanđeoskih navoda valja pridodati i Isusovu riječ upućenu učenicima: Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima. (Lk 10,20). I unatoč svemu što bi njegove učenike moglo zbuniti, Isus govori: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. (Iv 14,27)

Ovi se evanđeoski navodi jednostavno mogu prereći sljedećim riječima: Radost vam ostavljam, radost vam svoju dajem. Dajem vam ju, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši." U tom je duhu Franjo živio Evanđelje i po tome stekao moć da postane dijete Božje.

Susret Božje i čovjekove radosti

Evanđelje – Radosna vijest – ispisano je Isusovim životom, njegovim zanosom, predanjem i patnjom. U njemu su se Božja i čovjekova radost susreli u punini. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna (Iv 15,11). Stoga biti čovjek Evanđelja znači biti radostan čovjek. Odlučiti se za Evanđelje znači odlučiti se za radost. U svemu tražiti i prepoznavati razloge radosti. Radosna srca s povjerenjem ići kroz sve što se čovjeku zbiva. Evanđeoskom radošću nadjačavati sve što se radosti u čovjeku i u svijetu suprotstavlja.

Nije to radost mimo boli, radost bez boli, kao što ni Evanđelja nema bez križa. To je radost dovoljno duboka i prostrana da i bol, da i križ može ponijeti, a da se ne slomi; radost dovoljno bistra da je bol ne zamuti. Štoviše, to je radost koju i bol pročišćava.

Evanđeoska radost, istinska životna radost, lišena je svake površnosti, ali zbog toga nije manje radosna i zanosna. No ona je svjesna da je nema bez radosti drugoga. Jer nema radosti za sebe. Radost se rađa i živi u odnosima: u odnosu s čovjekom i Bogom, sa životom i svijetom, s vremenom i vječnošću. Tko je ijednom doživio radost susreta, svjestan je kolika je radost sadržana već u tome što je čovjeku darovano biti. Sve što iz toga slijedi nadodaje se kao milost na milost (usp. Iv 1,16). Kroz to egzistencijalna radost uvodi čovjeka u egzistencijalnu zahvalnost.

U službi čovjekova dostojanstva

U Poslanici Galaćanima Pavao navodi radost kao plod Duha (usp. Gal 5,23). A da bi se tu radost doživjelo, potrebno je primiti – prihvatiti – dar, darove Duha Svetoga. Ući u njegovu službu. Jer: Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. (1 Kor 12,4-6)

Thomas Carlyle je zapisao: Blažen je tko je našao svoju službu; neka ne traži drugog blagoslova. Uistinu, život je služba. Kako mi godine odmiču, bivam toga sve svjesniji i svijest o tome ispunja me sve snažnijom radošću. Život je služba kojom se uključujemo u povijest Božju i povijest ljudsku: u djelotvornu Božju prisutnost među ljudima. Svime što nam je darovano i povjereno, pozvani smo biti radosni dionici u nastojanju oko dobra i njegova promicanja.

Može se nekome činiti da je služba premalo za osmišljavanje i opravdanje svojih dana. Za radost. Ali upravo ta služba potvrđuje čovjekovo dostojanstvo. Upravo ona ukazuje na njegovu dragocjenost i jedinstvenost.

Doprinos svakog od nas određuje ljudsku povijest – pa i Božju povijest među ljudima. Bilo da obavljamo neke važne ili neke jedva primjetne službe, mi na tezulju smisla, na tezulju radosti pridodajemo svoje zrnce praha koje će ovaj svijet i ovu povijest oplemeniti. Zrnce praha koje će baštiniti naši potomci, a s njima i toliki neznani. Kojeg li divnog poslanja: sudjelovati u tkanju radosti kroz vjekove!

Radost koja uznosi

Odviše je ljudi koji se skanjuju prihvatiti svoju službu, živjeti u službi Duha Svetoga. Odviše ih je koji iz različitih obzira – u pravilu: zbog nedostatka povjerenja i hrabrosti – propuste učiniti, živjeti što je do njih. Odviše ih je koji su ranjeni, obeshrabreni time što su drugi – pa i njihovi najbliži – propustili ponijeti svoju službu u njihovu životu. I umjesto da s radošću prionu uza svoju službu, toliki se s gorčinom prepuštaju robovanju kojekakvim ispraznostima. Namjesto za radost koja uznosi, odlučuju se za gorku radost. Uistinu: tko hoće vladati, pristaje na ropstvo; tko prihvaća službu, stječe slobodu i ulazi u radost. Isus je rekao: Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi… (Mk 11,43-45)

Radost rijetko prolazi putovima koje joj ljudi namjenjuju. Jer nju nije moguće uvjetovati, kamo li prigrabiti. I nerijetko ćemo je naći ondje gdje je krajnja oskudica i nevolja. A toliki koji koječim obiluju, oskudijevaju radošću.

Radost izvire iz čovjekova odnosa prema životu, iz njegova odnosa prema ljudima i Bogu. Moguće je da ju se bez samoprihvaćanja i ne može životno iskusiti. I prisutnija je u onima koji jednostavna srca prihvaćaju život, u onima koji je zdušno razdaju nego u onima koji za njom hlepe.

Radovati se radosti drugoga

Postoji jedna radost nedovoljno prisutna, radost koja zamire, a koja je početak svake radosti: radovati se radosti drugoga. Samo čovjek koji se raduje radosti drugoga, koji se raduje svačijoj radosti, poznaje istinsku tajnu radosti. Onaj koji se raduje radosti drugoga zna – kuša – da radost povezuje. Zna da, u konačnici, postoji samo jedna radost. Pitanje je samo koliko umijemo biti njezinim dionicima. I – prije toga – njezini darivatelji.

Tko se ne raduje radosti drugoga, tko se za radost drugih ne zauzima, ne raduje se punom dušom ni vlastitoj radosti. Za njega je radost prije sredstvo nadmetanja nego dah života. Dah srođenosti s Bogom i ljudima.

Zahtjevnost i blagoslov radosti

Mogu se ove riječi o radosti činiti odveć tvrdima i zahtjevnima. Može se čak činiti da i samu radost isključuju. No, vjerujem: jedino što isključuju jest površnost. Površnost radosti. A površna radost i nije radost. Ona učas postane plijen vremena, pomodnosti i ispraznosti.

Prezahtjevno bi bilo pristati na površnu radost, utrošiti u nju svoje vrijeme i snage. Površnošću okrasti i sebe i one kojih se naš život tiče, a njih je uvijek, pa i kad nam se čini da smo nedovoljno primijećeni ili čak isključeni, neslućeno mnogo.

Proživljena i susretljiva radost ražaruje srca i ozaruje lica – i lica ljudska i lice Božje i lice svijeta. U ozračju radosti sve biva razgovjetnije. I ovaj nam svijet – naš put i naš dom – otkriva svoje naoko skrivene ljepote, blagoslov kojim je prožet. Biva bratskiji i božanskiji svijet. Upravo onakav kakvog ga je Bog poželio. I kakvog ga, uzdam se, mi želimo svojoj djeci. I svakom bez iznimke.

Izvor:
Svjetlo riječi