Objavljeno:
26. 03. 2018. 09:00

U iskustvu ljubavi postoje opasnosti koje čovjeka mogu udaljiti i od Boga i od bližnjega. Jedna od opasnosti pojavljuje se ondje gdje se previše vjeruje u vlastite ideale ljubavi

Piše: Josip Jozić

Isus je već za javnih nastupa govorio o svom prijevremenom odlasku u smrt. Poznate su paralele u sinoptičkim evanđeljima, gdje Isus po prvi, drugi pa i treći put naviješta patnički odlazak a potom uskrsnuće trećega dana. Evanđelja obiluju uputama za život učenika, bilo s Učiteljem ili kada Učitelja ne bude s njima – kako se trebaju odreći svega i slijediti njegov put (Mt 10,37-39), oprostiti bratu i sedam puta na dan (Lk 17,3b-4), ustrajno moliti i ne umoriti se moleći (Lk 18,1). Učenike je zanimalo i na koji će način Isus nakon uskrsnuća s njima ostati povezan (Iv 13,36-38). Dano im je tako obećanje da neće biti ostavljeni kao siročad, te da će im Duh Branitelj biti darovan kao put koji će ih vodit u svu istinu (Iv 14,16-18).

Postoji, prema evanđelju, još jedan način na koji će Učitelj i učenici trajno biti zajedno. Tu svezu zajedništva opisuje pomalo i mistično prva Ivanova poslanica i Ivanovo evanđelje: «Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje, i Bog u njemu» (1 Iv 4,12). «Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi» (Iv 15,9).

Misao o zajedništvu u ljubavi vraća nas u svakidašnji život učenika, ondje gdje se ljubav zapravo ostvaruje. Ne razmišljamo toliko o nekoj «zagrobnoj» ljubavi; nju ne možemo ni razumjeti, ona je ispričana u prispodobama. Razmišljamo više o onoj koja se ostvaruje u životu, o ljubavi koja je učenike s Isusom vezala u ovom životu. Kršćanin će s Ivanovom poslanicom reći kako se Ljubav Božja očitovala u tome što je poslao u svijet svoga Sina – tajna Božje ljubavi. S druge strane ljubavlju bi se mogao opisati trud i rad učenika, njihova ustrajnost na Isusovu putu, njihovo nastojanje oko Božje riječi. U sva pozitivna životna nastojanja ugrađeno je puno ljubavi – tajna ljudske ljubavi. Tako se čini da su Božja i ljudska ljubav jedno te isto.

Složit ćemo se oko središnje poruke Ivanove teologije: Bog je ljubav. No promijenimo li ovim dvjema riječima mjesto, pa upitamo što je to ljubav, na ovo ćemo pitanje danas zasigurno dobiti vrlo različite odgovore. Logičan bi odgovor bio: ljubav – to je Bog, nešto božansko. Ali na mjesto Boga nerijetko stupe neki drugi zemaljski bogovi i prioriteti.

O ljubavi se puno piše, raspravlja, s njom se pretjeruje ili je se potcjenjuje. Čini se da nijedan pojam nije tako mnogoznačan kao ovaj i da se ni s jednom zbiljom toliko ne manipulira kao s ljubavlju. Oko pitanja vjere u Boga danas se vrlo kratko odgovora: vjernik sam ili nisam vjernik, a o ljubavi troše riječi i vjernici i nevjernici. Svatko ima svoje viđenje i čak štoviše, svatko si daje pravo na vlastito shvaćanje ljubavi do te mjere da se drugog može podjednako i ljubiti i ne ljubiti. Čini se da ova riječ stvara poteškoće i da je uopće ne priliči analizirati. Ali o kojoj to ljubavi piše Ivan? U kojoj ljubavi treba «ostati»? Nije li ljubav jedna?

U iskustvu ljubavi postoje opasnosti koje čovjeka mogu udaljiti i od Boga i od bližnjega. Jedna od opasnosti pojavljuje se ondje gdje se „previše“ vjeruje u vlastite ideale ljubavi. To je onaj stav kada kažemo «pa takva ljubav treba biti». Moj vlastiti duh stvara sebi sliku o ljubavi i nju proglašava normom. Ljubav je ono što je «meni ljubav»! U tome se često znamo prevariti. Upravo otuda dolaze razočaranja u osobe s kojima smo godinama surađivali, trudili se oko njih ili u njih «ulagali» ljubav. To je znak pogrešno shvaćene ljubavi. Previše je tako mjesta mom idealu za mene a premalo za drugu osobu.

Usporedimo to na primjeru ljudi koji su najbliže stajali uz Isusa. Njegova „Stijena“ – Petar, pokazuje to možda najbolje. Kad je došao Isusov zadnji čas, da se preda, da ode u smrt, on vadi mač i hoće ga braniti. Petar uopće nije razumio Isusa. On je bio jedan od onih zeloznijih koji su očekivali Mesiju, političkog spasitelja Izraela, a sada Mesija odlazi u smrt. Zato Petar poseže za mačem. On je u tome trenutku vjerovao i volio ideju moćnoga Mesije, a ne patničkog i pravednog Mesiju. On je vjerovao u Isusa kao spasitelja na nižoj razini, na političkoj, ovozemaljskoj, a ne u njegovu osobu.

Na isti se način mogu opisati i drugi Isusu najbliži učenici. Sjetimo se samo pitanja o tome tko će biti prvi u Kraljevstvu nebeskom, tko je to dostojan, sposoban i «prikladan» sjediti Isusu slijeva a tko zdesna! Isus na to odgovara riječima: ne znate što tražite!

Moji ideali ne moraju biti identični s idealima druge osobe. Moj stav o ljubavi ne mora biti ljubav. Čak ni blizina osobi za koju tvrdimo da je ljubimo nije dokaz ljubavi. U tome se i Juda grdno varao. Ljubav, čini se, traži puno otvorenosti, strpljivosti, razumijevanja, čekanja, a ponajprije razgovora i susreta s drugim i drugačijim.

Evanđelje govori kako Isus na rastanku učenicima ostavlja jednu zapovijed koju trebaju vršiti: «Zapovijed vam dajem: ljubite jedni druge.» Kao da je ljubav nekakav čin koji se može obaviti u određenom roku! Može li se ljubav zapovjediti? Može li se nekome reći da nešto voli ili zavoli? Zar ljubav ne dolazi iz slobode ljudskog bića?

Neposredno iza riječi o zapovijedi ljubavi slijede Isusove riječi o prijateljstvu i razlici između prijatelja i sluge. «Više vas ne zovem slugama... Vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga» (Iv 15,15). Isus, dakle, govori o razlici odnosa baziranog na računici i onoga koji postoji među prijateljima. Kod gospodara se ugovorom sve može riješiti: dobiti posao i otpustiti s posla, opsluživati zapovijedi ili ih prekršiti. Odnos gospodara i sluge nije osoban. Gospodara zanima posao, korist i po mogućnosti što manje „priče“.

Ako odnos nije osoban, ne može ni ljubav biti osobna. Ona je onda uvjetovana. Ne čudi stoga činjenica da se upletemo u uvjetovana prijateljstva. U pozadini mnogih, osobito onih naglašenih prijateljstava, krije se u biti odnos gospodar – sluga, ili čak neosobno sluganstvo radi čistog prolaznog interesa.

Kod prijateljâ toga nema. Prijatelja se ne može dogovorom imati. Prijatelja se ne može na zapovijed steći, nego jedino spontano i živo. Prijateljstvo nije računica. Ne može ga se proračunati, unaprijed oblikovati. Zato se mnoga prijateljstva i raspadaju jer je puno koristoljubiva interesa, zakona, predviđanja, puno osobnih skrivenih želja za zapovijedanjem, nadmoću, a malo slobode, malo otvorenosti i razumijevanja.

Zato Ivan piše u Evanđelju o jednoj «novoj zapovijedi», o zapovijedi spontanosti, otvorenosti i onoj koja može samo u prijateljstvu vrijediti.

Činjenica je da se ljubav često povezuje samo s onim što je lijepo, što donosi ugodu, što ne nosi patnju. Stoga smo skloni reći: «Od onoga što ti smeta, bježi; s kim ne možeš, raziđi se.» Skloni smo, dakle, reći da je ljubav samo ugodni osjećaj u radu ili odnosu s drugima, da je to sentimentalizam. No, nije tako. Ljubav ima i jedno drugo ime – gubitak. Ona je spremna i sposobna gubiti. Križ Isusa Nazarećanina potvrdio je takvu spremnost.

Gubitak ne treba tražiti. On će doći. Prisutan je i u onim najjednostavnijim životnim situacijama. Kada nekom, primjerice, želimo nešto pokloniti, onda odvojimo vrijeme da nađemo prikladan poklon. Čak smo i dosjetljivi u ljubavi pa razmišljamo o poklonu koji bi mogao biti od koristi. Time dajemo nešto od sebe, gubimo jedan dio sebe. Svjesni smo tog «gubitka», ali ipak poklanjamo iz ljubavi a ne iz suviška.

Ljubav se može pokloniti do te mjere da se učini nemogućom ili besmislenom. To se najbolje pokazuje na neuzvraćenim ljubavima. Često se mogu čuti riječi: «za njega sam ili za nju učinio sve, a dobio nisam ništa». Zato je ponekad ljubav i gubitak. Čini se besmislenom i oporom – sličnost s ludošću križa.

Znakovi, dakle, one ljubavi u kojoj se ljudsko i božansko susreću očituju se u svijesti o tome da i drugi treba ljubav i da može ljubiti, u nezarobljenosti u vlastite «zakone i proroke», te spremnosti na gubitak. Ovdje se krije mogućnost susreta Boga i čovjeka, mogućnost Uskrsa i one radosti koju je Isus poželio svojim učenicima: da radost Oca bude u njima i da njihova radost bude potpuna.

Izvor:
Svjetlo riječi