Objavljeno:
30. 12. 2022. 09:00

Rano kršćanstvo se protivilo smrtnoj kazni, a Katolička Crkva je tijekom povijesti u određenim okolnostima dopuštala njezinu primjenu. Danas je sve raširenije protivljenje javnoga mijenja smrtnoj kazni kao sredstvu društvene „zakonite obrane”, što svakako ima odraz i na stajalište koje se zastupa u Crkvi.

Fra Velimir Blažević

Tradicionalno učenje Crkve ne isključuje smrtnu kaznu kada je ona jedini način za uspješnu obranu od nepravednoga napadača, s tim da, prema riječima pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI., pribjegavanje drugim sredstvima „bolje odgovara konkretnim uvjetima općeg dobra i više je u skladu s dostojanstvom ljudske osobe”.

Slična stajališta različitih papa

Papa Ivan Pavao II. je u božićnoj poruci „Urbi et Orbi” 1998. godine poželio da se postigne „suglasje u svijetu s obzirom na hitne i odgovarajuće mjere … za ukidanje smrtne kazne”. A u siječnju 1999. godine, u vrijeme pastirskoga pohoda u SAD, istaknuo je: „Spoznaja koja je u porastu, da dostojanstvo ljudskog života ne smije nikada biti osporeno, pa ni onome tko počini zlo, predstavlja znak nade. Suvremeno društvo ima sredstava da sebe zaštiti bez da počiniteljima zločina oduzme posve mogućnost popravka. Obnavljam apel upućen za Božić, da se dokine smrtna kazna, koja je okrutna i nekorisna.”

Za dokidanje smrtne kazne zauzimao se i Benedikt XVI. Na općoj audijenciji srijedom, 30. studenoga 2011., pozdravljajući izaslanstva raznih zemalja na međunarodnom kongresu posvećenom temi „Nema pravde bez života”, ukazao je na nužnost da se poduzme sve što je moguće kako bi se postiglo ukidanje smrtne kazne. Poželio je da odluke koje će se donijeti na tom skupu „ohrabre političke i zakonodavne inicijative koje se promiču u sve većem broju zemalja s ciljem ukidanja smrtne kazne, i da se nastavi s prilagođavanjem kaznenog prava kako dostojanstvu ljudske osobe tako i učinkovitom održavanju javnog reda”.

Papa Franjo je u odnosu na Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. pošao dalje, i smrtnu kaznu smatra posve neprihvatljivom. To je tijekom svoga pontifikata isticao i ponavljao mnogo puta u različitim prigodama pri susretima sa svjetskim uglednicima i u govorima raznim skupinama slušatelja.

U govoru držanom 11. listopada 2017. sudionicima skupa, koji je u povodu 25. godišnjice proglašenja Katekizma Katoličke Crkve organiziralo Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, papa Franjo je istaknuo kako se mora snažno naglasiti da je osuda na smrtnu kaznu, na koji god način se ona izvršavala, nečovječna mjera koja ponižava dostojanstvo ljudske osobe i u sebi je protivna evanđelju, te se stoga nikome ne može oduzeti život, a time i mogućnost moralnoga i egzistencijalnoga preobraćenja.

Iz Katekizma Katoličke Crkve

Stajališta Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. o ograničenoj mogućnosti pribjegavanja smrtnoj kazni, kao i stajalište pape Franje o potpunom odbacivanju smrtne kazne odražavaju se i u Katekizmu Katoličke Crkve.

O smrtnoj kazni u tom Katekizmu svojevremeno je stajalo:

„Tradicionalni crkveni nauk, uz pretpostavku da se potpuno utvrdi identitet i odgovornost krivca, ne isključuje smrtnu kaznu ako je ona jedini mogući način da se djelotvorno obrane ljudski životi od nepravedna napadača. Ako su nekrvna sredstva dovoljna da se od napadača obrani i zaštiti sigurnost osoba, neka se vlast zadovolji tim sredstvima jer bolje odgovaraju stvarnim uvjetima zajedničkog dobra i više su u skladu s dostojanstvom ljudske osobe. Uslijed mogućnosti koje država ima, da zlodjelo djelotvorno suzbije i da se počinitelja učini neškodljivim, a da mu se ne oduzme sasvim mogućnost popravka, u naše su dane slučajevi u kojima je bezuvjetno potrebno ukloniti krivca uistinu veoma rijetki […], ako ih još uopće stvarno ima.” (2267)

Taj tekst je, na poticaj pape Franje, u obnovljenom izdanju Katekizma Katoličke Crkve modificiran, pa sada glasi:

„Dugo vremena je pribjegavanje zakonite vlasti smrtnoj kazni, poslije provedenog propisanog postupka, smatrano adekvatnim odgovorom na težinu nekih zlodjela i prihvatljivim sredstvom, iako krajnjim, za zaštitu općeg dobra. Danas je sve više živa svijest da dostojanstvo osobe ne biva izgubljeno ni pošto se počine najteža zlodjela. K tome, raširilo se novo shvaćanje smisla kaznenih sankcija sa strane države. Konačno, stavljeni su u funkciju uspješniji obrambeni sustavi koji osiguravaju nužnu zaštitu građana, a istovremeno ne oduzimaju krivcu mogućnost da se popravi. Stoga Crkva naučava, u svjetlu Evanđelja, da je smrtna kazna nedopustiva jer udara na nepovredivost i dostojanstvo ljudske osobe, i odlučno se zalaže za njezino ukidanje u cijelom svijetu.” (2267)

Iz naprijed iznesenoga vidi se da je stajalište Crkve o smrtnoj kazni imalo svoj razvojni tijek. Prvo se smrtnu kaznu prihvaćalo kao sredstvo ili mjeru odgovarajuću za određena zlodjela, potom se njezina primjena uglavnom na neki način tolerirala, da bi, na kraju, bila označena kao neprihvatljiva i stoga da se ima sasvim odbaciti.

Izvor:
Svjetlo riječi