Početna stranica » Spasonosni smisao patnje

Spasonosni smisao patnje

524 pregleda

Očima vjere i svjetlom Kristova uskrsnuća patnja više nije samo izraz čovjekova ograničenja, posljedica grijeha, nego i najveći izraz Božje ljubavi koji i nas poziva da živimo s njim i kao on, da umremo grijehu, zlu, ropstvu, kako bismo živjeli kao djeca Božja, slobodni i usmjereni prema vječnosti.

Svatko je od nas imao neizbježnu životnu priliku susresti se s tjelesnom bolešću, trpljenjem, patnjom i smrću. Bolest, patnja i smrt ne pitaju je li netko na njih pripravan ili nije. Ne gledaju na dob, socijalni stalež ni vjersko opredjeljenje. Ne pitaju je li netko dosegnuo puninu i smisao svoga života ili ih je tek počeo nazirati. Oni se ne osvrću na bogatstvo ili siromaštvo pojedinca.

Suočenost s bolešću, patnjom i smrću, neizbježni su životni susreti s misterioznom tajnom koja nas sve beskrajno nadilazi i ostavlja bez riječi. Stoga angažiramo sve svoje znanje i umijeće u borbi protiv bola. Razvijamo skupu farmaceutsku industriju, gradimo sofisticirane klinike, oboružavamo se visokom tehnologijom. Bezuspješno želimo ovladati tajnom vječnoga života. No unatoč svim nastojanjima i dalje ostajemo nemoćni.

Suvremeni čovjek obogaćen je brojnim spoznajama temeljenima na znanstvenim otkrićima, na kognitivnoj razini više nego na emocionalnoj. Iz toga će razloga antropolog Jores konstatirati da je „današnji čovjek u mnogočemu ispao iz reda. Ne voli trpjeti i stoga promašuje moć dozrijevanja koje u sebi nosi patnja. Najradije bi i ne umrijeti. Htio bi ne oboljeti, ne starjeti, ništa ne riskirati i protiv svega se osigurati. I tako promašuje veliku školu starenja, smrt kao prijateljicu i život kao smjelost.”

Može se činiti da razlog tomu proizlazi iz nedostatka duhovnoga prihvaćanja smrti i osmišljenosti patnje suvremenoga čovjeka. Patnja je unijela mnogo uznemirujućih misli i kod vjernika. Potaknula brojne sumnje u Božju dobrotu i poljuljala mnoga uvjerenja, posebno u ovo naše, suvremeno doba.

Suvremeno viđenje

Patnja, bolest i smrt sastavni su dio ljudske prirode; naši neprestani životni pratitelji. Rađamo se u porođajnim bolima. Patnjama se probijamo kroz život. Smrtna nas borba ponovno ispraća patnjom rastanka i oproštajem u suzama. Bol je svima poznati osjećaj koji se javlja zbog narušenoga zdravstvenoga stanja, a očituje se više na tjelesnoj razini.

Patnja je složenija pojava koja u sebi krije psihološke, fiziopatološke, emotivne i afektivne dimenzije. I sam papa Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu Spasonosno trpljenje (br. 5) navodi kako je „prostor ljudske patnje mnogo je širi, mnogo raznolikiji i opsežniji. Čovjek trpi na razne načine koje medicina često ne dohvaća ni svojim najrazvijenijim specijalizacijama. Patnja je nešto šire od bolesti, nešto složenije i dublje ukorijenjeno u samu ljudsku narav.”

Dugotrajna stanja patnje, kronične i neizlječive bolesti, vode nas često ubrzanim prečacem do smrti. Dok živimo, često se ne pitamo o smrti. Iako se ponašamo kao da ćemo živjeti vječno, vrijeme je prolazno i svaki trenutak može biti posljednji. Sve ljude očekuje smrt i nema nikoga na zemlji tko pouzdano zna hoće li ga sljedeće jutro još zateći u životu. Smrt se naziva jedinom sigurnom činjenicom ljudskoga života. Dolazi kao posljednji i završni, ako ne i najviši, događaj života.

Ipak, unatoč, svim nastojanjima, ostaje nam najveća nepoznanica jer nijedna religija, nijedna filozofija, nijedna psihologija ni bilo koje drugo životno područje ne daje konačan odgovor na strahove koje čovjek proživljava u svom postojanju u bojazni od smrti.

Teologe Ančića i Bižacu ovo će navesti na zaključak da je današnje društvo, u kojemu je očito posljedica oslabljene religiozne dimenzije nade u vječni život, sve bespomoćnije spram problema ljudske patnje i umiranja. Ona u mnogima izaziva grčevito vezivanje uz ovaj, još postojeći, i njegovo isprobavanje do krajnjih granica. Ili ju pak pokušavamo unedogled odgađati zahvaljujući suvremenim medicinskim dostignućima, zadržavajući, pa makar i vegetativni život.

Budući da živimo u hedonističkome i materijalističkome svijetu u kojem dominiraju tendencije zdravizma/salutizma, upotrebljavaju se sve sile medicinskoga znanja kako bi se što više, što bolje i što duže pomaknule granice života. Unatoč tim suvremenim biomedicinskim naporima „ljudski život, ima svoje intrinzične granice koje prije ili kasnije završavaju smrću. To je iskustvo na koje je pozvano svako ljudsko biće i za koje svatko treba biti pripremljen”, upozorava nas papa Benedikt XVI. u svojoj poruci za 15. Svjetski dan bolesnika 2007. godine.

Smrt unosi ozbiljnost

Smrt bližnjih potiče nas da se zapitamo i o našoj smrtnosti i našemu životu. Mnogi se boje da će patiti od duge i teške bolesti, da će biti teret drugima, neki da će u starosti biti napušteni i umrijeti sami, neki da neće imati vremena pozdraviti se s najbližima, a neki da će umrijeti prije nego što ostvare ciljeve koje su si u životu postavili.

Profesor Ivan Koprek nas osvješćuje kako „smrt određuje smisao vremena, ona unosi ozbiljnost u život, u djelovanje, u mišljenje.” Smrću prestaju naša očekivanja, ostaju nedovršeni poslovi i toliko toga što smo htjeli činiti, a nismo uspjeli. Ostaje toliko toga neproživljenoga i neizrečenoga. Već se i samom bolešću prekida sve ono što smo planirali, htjeli i za čim smo čeznuli, a kad dođe smrt, svaka je prilika propuštena, zauvijek. Zato je tema umiranja i smrti jedna od najzahtjevnijih i najizazovnijih tema ljudskoga promišljanja uopće.

Ipak, o smrti ljudi u životu ne žele misliti ni o njoj govoriti. Smatramo ju tabuom jer se, zapravo, nema što ni (do)kazati. Zbog te nespremnosti, kada nas nečija smrt pogodi, ne znamo što bismo ožalošćenima rekli. Preplavljeni smo različitim emocijama koje kotiraju od šoka, nevjerice, neprihvaćanja, žalosti, ljutnje, krivnje, depresije i ostalih snažnih osjećaja. U životu rijetko pronalazimo upute o tome kako se trebamo postaviti u takvim trenucima. Nitko nas ne uči kako reagirati na događaje koji izazivaju tako očitu patnju i bol.

Umjesto da smrt prihvaćamo kao dio života, ona postaje neželjena sudbina koja donosi strah i patnju. Ta neizbježna egzistencijalna iskustva boli, bolesti, gubitaka i smrti potiču nas da o njima intenzivno razmišljamo i praktično se suočavamo. No problem nastaje kada ne znamo kako se suočiti.

Pomisao na smrt odgurujemo stalno od sebe, iako se svaki dan suočavamo s umiranjem. Na tom će tragu profesor Ivica Raguž konstatirati kako „smrt uvijek dolazi prerano, naglo, neočekivano. Za nju nikad nismo pripravni. Često je razlog naše nepripravnosti taj što mi zapravo smrt potiskujemo iz svojeg života. Ne želimo se suočiti s činjenicom da smo smrtni, da će naš ovozemaljski život prije ili kasnije doći svojemu kraju. Nepripravni smo također za smrt, jer smrt isključivo doživljavamo kao užas prekida, poništenje svega onoga što smo ovdje stvarali i onoga uza što smo se vezali.”

Pred pitanjem smrti današnja kultura, kao nikad prije, zatvara oči, odnosno pokušava učiniti sve kako bi izbjegla uznemirujuću misao na nju. Smrt se u svakidašnjim razgovorima izbjegava, u bolnicama prikriva, u filmovima trivijalizira. Smrt je tu, posvuda prisutna, ali vrlo vješto prikrivena. Umiranje je postalo mehanizirano, usamljeno i neosobno jer su umirući u toj fazi pretežno prepušteni samima sebi ili bolničkoj skrbi. Jerolim Lenkić će ustvrditi da „u sve ubrzanijem ritmu življenja i civilizaciji koja potiče trošenje i uživanje, prema smrti se izgrađuje svojevrsni autizam, kao da ona više nije sastavni dio života, nego je treba skrivati, umirućeg otpratiti u bolnicu, a ako ipak umre doma, leša se treba što prije riješiti i tugu prespavati tabletama za smirenje.” S druge strane profesor Ivan Fuček na tom će tragu zaključiti da „svakom čovjeku smrt, ma kako bila prirodna, ostaje prijetnje i uništenje. Stoga je shvatljivo da izbjegavamo misao na smrt, kao i kontakt s njome.” Čovjek ne voli sebi priznati činjenicu da će umrijeti. Nedoumicu pojačava enigma smrti kao potpuno nepoznatoga događaja. Pribojavamo se i propitkujemo bezbrojnim pitanjima: Kako će se smrt zbiti? Gdje ćemo umrijeti? Ima li u smrtnoj boli i umiranju ikakva dostojanstva? Kako će moji bližnji nastaviti dalje bez mene? Tko će biti uz nas? Ima li smrt, uistinu, posljednju riječ? Što dolazi nakon smrti? Gasimo li se smrću zauvijek? Je li smrt kraj ili početak?

Odgovore na brojna egzistencijalna pitanja, njihove uzroke, razloge i utjehu, krije Biblija.

Biblija o patnji i smrti

U želji za dubljim otkrivanjem smisla patnje, boli i smrti, mnogi su teolozi tijekom povijesti pokušavali kroz različite prizme istraživati i produbljivati „teologiju križa”.

Biblija je kolekcionarska knjiga zabilježenih strahotnih patnji ljudi svih vremena. Od prvih stranica izgona iz Edenskoga vrta čovjeka prati tjelesni bol i životna propadljivost zabilježeni u brojnim starozavjetnim i novozavjetnim knjigama (Job, Jeremija, Psalmi, knjige Tužaljki, izvješća o Isusovu pashalnom misteriju, samo su neki od najcitiranijih).

Umjesto da smrt prihvaćamo kao dio života, ona postaje neželjena sudbina koja donosi strah i patnju. Ta neizbježna egzistencijalna iskustva boli, bolesti, gubitaka i smrti potiču nas da o njima intenzivno razmišljamo i praktično se suočavamo. No problem nastaje kada ne znamo kako se suočiti.

Starozavjetni se pisci često pitaju kako pomiriti Božju svemogućnost i dobrotu s opstojnošću zla i patnje u svijetu, a posebno ih muči problem patnje nevinoga.

Pisac Knjige Postanka to pripisuje iskonskom grijehu, kojim je čovjek po slobodi opredjeljenja, po počinjenom grijehu i po udaljavanju od Božjega nauka sam sebi uzrokovao nesklad, razdor, bolest i smrt. Jer, na početnim stranicama Biblije čitamo da sve što je Bog stvorio „bijaše dobro” (Post 1,31). „Bog nije stvorio smrt.” (Mudr 1,13). „Bog se ne raduje propasti živih, već je sve stvorio da sve opstane.” (Mudr 1,13-14). „Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti, a đavolovom je zavišću došla smrt u svijet.” (Mudr 2,23-24).

Patnja i bol u Novome zavjetu promatraju se u posve novom kontekstu i vrjednuju se kroz prizmu Isusova suobličavanja i preuzimanja na sebe naše ljudske stvarnosti, patnje, boli, muke i smrti.

Isus se lišio svoje božanske moći. „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” (Fil 2,6-8). Stoga Isus upozorava one koji ga žele slijediti: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!” (Mt 16,24) i: „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.” (Mt 10,38).

Makar nam se patnja na prvi pogled mogla učiniti apsurdnom i nespojivom s ljudskim dostojanstvom, ona ipak ima važnu ulogu u životu čovjeka. Izvor je i poticaj očovječenju čovjeka, njegovu rastu, spoznaji, stvaralaštvu i dubljem i intimnijem susretu s Bogom.

Mnogi ljudi, pritisnuti neizdrživim životnim patnjama, osjećaju se poistovjećeni s „Čovjekom boli” (Iz 53,3). I suvremeni čovjek često upućuje svoj bolni krik Bogu, udružujući ga s odjekom patećega Sluge davnih vremena: „Dokle ćeš nas hraniti kruhom boli i obilno pojiti suzama” (Ps 18,5-6). „Usliši me brzo, o Jahve, dah moj već je na izmaku!” (Ps 143,7-8). „U dan tjeskobe vapijem k Tebi, jer ćeš me uslišiti.” (Ps 86). „Bože moj, vapijem k Tebi, zovem Te u pomoć (…) Izbavi dušu moju i spasi me (…) Snago moja, požuri mi u pomoć.” (Ps 22). „Jahve, ozdravi me jer dršću kosti moje. Duboko je duša moja potresena.” (Ps 6,3-4). „Pogledaj na me i smiluj se meni, jer osamljen sam i nevoljan.” (Ps 25,16). „Gospode, prigni uho svoje i usliši me, jer sam bijedan i ubog.” (Ps 86,1). „Srce mi je ustreptalo i strah me smrtni spopade.” (Ps 55,5-6).

Smisao trpljenja u uskrsnuću

Biti žrtva s Isusom ne znači tražiti patnju, nego prihvatiti predano volju Božju. Biskup Valentin Pozaić će utvrditi da „patnja, sama po sebi nije za kršćanina zaslužno, spasenjsko ili otkupiteljsko djelo. Ona to postaje tek u svjetlu vjere u Krista koji je svojom mukom, smrću i uskrsnućem ostvario Očev plan spasenja. U Božjem planu spasenja, kršćanin otkriva smisao i značenje vlastitog trpljenja.”

U tako izuzetno teškim trenutcima i okolnostima važno je otkriti koji je smisao boli i patnje te moći prihvatiti u svjetlu vjere ono što nam se događa i poput Joba imati hrabrosti izreći: „Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primamo?” (Job 2,10).

U sasvim iznimnim slučajevima, patnja i bolest mogu čak biti i znak posebnoga Božjeg odabiranja i prigoda da se očituju čudesna djela Božja. Trenuci nekih naših najvećih slabosti mogu biti trenuci novih početaka. Bolest može biti prava škola života i humanosti koja nam otvara bolji uvid u životne vrijednosti. Neki traume uspiju doživjeti posttraumatskim rastom drukčijim gledanjem na život i otkrivanjem novih duhovnih izvora u sebi. Bolest tako može postati „izazov za razmišljanje o životu u svjetlu nove stvarnosti; izazov za promjenu našeg stava prema stvarima i drugim ljudima; izazov da ponovo sretnemo Krista u bitnosti našega života; izazov da se pomirimo s drugima; izazov da u teškim trenucima vedrinom svjedočimo vjeru; izazov da se što više približimo Isusu Kristu i njegovu otkupiteljskom djelu i tako potaknemo rađanje nove čovječnosti”, prema mišljenju Viktora Feyora Pinta.

Isus tješi učenike da će nakon njihove žalosti zbog Isusova odlaska doći vrijeme njegova povratka i velike radosti. „Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost.” (Iv 16,20). Svi koji pate baštinit će vječnu radost i slavu. Svi koji s Kristom trpe, s Kristom će se i proslaviti (usp. Rim 8,16). Slava će se očitovati u svima koji trpe: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rim 8,18).

Iako u Novom zavjetu smrt postaje tragična stvarnost koje nije lišen ni sam Božji Sin, po toj smrti dariva nov život i nama. „Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njim zajedno. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje.” (Rim 6,8-9). „Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.” (Rim 14,7-8). „I mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, i mi ćemo se promijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo se smrtno obuče u besmrtnost, onda će se ispuniti riječ, što je napisana: Pobjeda proguta smrt.” (1 Kor 15,52-54). S toga gledišta postaje jasna Pavlova tvrdnja: „Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje…” (Rim 5,3-5).

Tako je kršćanstvo postalo religija patnje koja nas osposobljava da ljudsku patnju učinimo osmišljenom i spasonosnom.

Nije Bog autor boli

Crkveni oci pokušavali su već od prvih stoljeća razviti teologiju patnje i duhovnu rezistenciju. Sveti Augustin navodi da prvi stvoreni čovjek, Adam, „u svom je tijelu savršenog zdravlja”. Sv. Grgur Nazijanski nam u svojim spisima ostavlja tvrdnju: „Bolest i patnja nisu rođene s našom prvom prirodom. Fizička patnja i sve provjere tijela koji su postali sastavni dio naše postojanosti, naših bolesti, u početku nisu postojale, već su kasnije nadošle.”

Teofil Antiohijski razmatra: „…za prvo stvorenje, nepoštivanje Božjih savjeta je izazvalo isključivanje iz raja”. „Čovjek zbog toga kao posljedicu nosi bol, tugu, patnju i smrtnost”, navodi sveti Irenej. Nilo Sorsky potvrđuje: „…poslije prijestupa zapovijedi, Adam je postao subjekt bolesti”. Sveti Atanazije smatra da se nepoštivanje Božjih pravila odrazilo na novu prirodu čovjeka u odnosu na prah zemaljski od kojega su bili stvoreni. To se potkrjepljuje i citatima Knjige Postanka: „…iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti”. (Post 3,19).

Čovjek se odmetnuo od izvorne stvorenosti kao dobroga koje je deprivirao svojim odabirom darovane slobode koja je prekršila jedinu zapovijed koja mu je izvorno dana. Kao kazna životu nastupila je smrt; kao kazna blagostanju nastupila je bol, patnja, propadljivost i konačnost. To se sve odrazilo i na dušu koja se udaljila od Boga pa je grijeh prijestupa postao bolan čin koji prožima i tijelo i dušu. Čovjek gubi sva darovana dobra.

No, unatoč tome, Bog se ne može smatrati autorom naših bolesti, patnje i smrti. Crkveni oci to brane svojim razmatranjima. Sveti Bazilije tvrdi: „Bog nije uzrok zala. Ludost je misliti da je Bog autor naših boli. To je blasfemija koja uništava Božju dobrotu. Bolest nije iz ruku Božjih. Bog koji je stvorio naše tijelo, nije ga stvorio za bolest ni za smrt.” Sveti Grgur Palamaški tvrdi: „Bog nije stvorio bolesti, ni smrt, ni patnje. Ne može se ni tvrditi da je on tvorac tjelesnih bolesti.” Sve nam to može potvrditi Knjiga Mudrosti: „Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane.” (Mudr 1,14-15).

Augustin opisuje patnju duše kao bol odvajanja čovjeka od Boga. Zagovara stajalište da bol nije toliko fizički bol, koliko je to bol duše koju je čovjek uvjetovao svojim grijehom, slobodom odabira zla, uvjetovao si je sam posljedice istočnoga grijeha kroz bolest i smrt. Na tom tragu i Toma Akvinski naglašava besmrtnost i nepropadljivost duše, ali ona zajedno pati u integralnom aspektu s tjelesnom dimenzijom čovjeka. Budući da se tijelo i duša međusobno isprepliću, bol je u tom kontekstu patnja duše, više nego poremećaj tijela.

Slavni križ spasenja

Paul Tillich smatra da bolest ima metafizičku bit, snažnu psihološku i duhovnu važnost. Jürgen Moltmann smatra da je ljudska patnja nastavak Kristove priče koja se ponavlja u svim naraštajima čovječanstva, koja je otkupiteljska i spasiteljska. Križ nije samo simbol patnje već i znak našega spasenja. Očima vjere i svjetlom Kristova uskrsnuća patnja više nije samo izraz čovjekova ograničenja, posljedica grijeha, nego i najveći izraz Božje ljubavi koji i nas poziva da živimo s njim i kao on, da umremo grijehu, zlu, ropstvu, kako bismo živjeli kao djeca Božja, slobodni i usmjereni prema vječnosti.

Patnja nas čini svjesnima da smo ograničeni, dok nam vjera u tim trenutcima pruža nadu u beskonačnost, drukčiju stvarnost, nepropadljivost… Sveti Augustin navodi: „Zemaljski je život mukotrpno hodočašće, kojemu ne znamo niti duljinu, a koji je pun bijede i grešaka. Zlo nas prati sve do smrti, dok je sreća samo povremena da bi nas osposobila za patnju.”

Karl Barth razmišljajući o bolesti, ističe kako se trebamo voditi imperativom moramo željeti živjeti koji polazi od Isusova pitanja uzetom: „Želiš li ozdraviti?” (Iv 5,6).

Patnja prihvaćena s vjerom i s ljubavlju, u potpunoj predaji Ocu, poput Krista koji kaže: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46), ili „Svršeno je” (Iv 19,30), znak je naše kršćanske zrelosti, sposobnosti za žrtvu, ljubav, za potpuno povjerenje i predaju.

Benedikt XVI. poticajno je izrekao: „Čovjek ne ozdravlja tako da se kloni i bježi od patnje, već tako da bude sposoban prihvaćati nevolje, po njima sazrijevati i naći smisao po jedinstvu s Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju.”

Svaka patnja, bolest, gubitak i smrt predstavljaju duhovni izazov i iskušenje za čovjekovu vjeru, za njegovo pouzdanje i ljubav i pritom nas dovode do izmjenjivih stanja duha; od povlačenja u sebe i pobune protiv Boga; do unutarnjega sazrijevanja, traženja i povratka Bogu.

Viktor E. Frankl će nas potaknuti da „moramo tražiti smisao, značenje, sadržaj, motive kako se suočiti s patnjom. Ispunimo li sami smisao patnje, mi smo ostvarili ono najčovječnije u čovjeku, mi dozrijevamo, mi rastemo, mi uvelike prerastamo sami sebe. Upravo kada smo toliko bespomoćni i beznadni da ne možemo neku situaciju mijenjati, upravo tada smo pozvani i od nas se traži da mijenjamo sami sebe.” Besmislena patnja: uništava, razara, truje, postaje nemoguća; dok nas patnja motivirana ljubavlju, vjerom i nadom: čini jačima, upornijima i ustrajnijima.

Profesor Tonči Matulić navodi da „iz kršćanske perspektive bol i patnja imaju posebno mjesto u Božjem spasiteljskom planu. Trpljenje je samo po sebi iskustvo zla, ali Krist je od njega učinio najčvršći temelj konačnoga dobra vječnoga spasenja. Strpljivo prihvaćanje boli i patnje nije samo znak vjernosti Kristu, nego i znak solidarnosti s Kristom, patnikom. U bolovima i patnjama, sjedinjujemo se s Kristovom otkupiteljskom žrtvom koju je on prinio svome Ocu.”

Isus nas poziva na svakodnevno prihvaćanje vlastitih križeva u smislu boli, patnje i životnih teškoća. „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ono što vjernik treba i može u sličnim situacijama boli i patnje jest prepustiti se Bogu s pouzdanjem. „Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se svoga uzdaj, jer opet ću ga slaviti, Spasenje svoje, Boga svoga.” (Ps 42,12).