Početna stranica » Srednjovjekovne crkve u Srebrenici

Srednjovjekovne crkve u Srebrenici

357 pregleda

Srebrenica, grad u istočnoj Bosni, nezaobilazno je mjesto u povijesti bosanskih franjevaca. Ona i danas za njih ima simbolično značenje jer po njoj provincija Bosna Srebrena nosi svoje ime već više stoljeća.

U pisanim se izvorima Srebrenica prvi put spominje sredinom 14. stoljeća (1352). Tada je ona već naselje s razvijenim obrtništvom i znatnom proizvodnjom srebra. U rudnicima srebra radili su iskusni njemački rudari Sasi, a brojna dubrovačka kolonija, uz domaće stanovništvo, bavila se trgovinom i obrtništvom. U prvoj polovici 15. st. u Srebrenici se smjenjuju različite vlasti: mađarska, bosanskoga kralja, srpske despotovine, turska (1439) te iznova bosanskoga kralja, da bi je Turci konačno zauzeli 1462. godine. Potpadanjem pod tursku vlast postupno zamiru rudnici srebra, odlaze obrtnici i trgovci, a time Srebrenica gubi na značenju kao rudarsko, obrtničko i trgovačko naselje. Slična je sudbina pratila i franjevački samostan.

U Srebrenici se u 14. stoljeću nastanjuju franjevci i podižu samostan, vjerojatno nakon 1339. godine, kada se organizira i utemeljuje Bosanska vikarija čije je središte bilo u jednom od srednjobosanskih samostana. U Srebrenici su vidljivi ostaci dviju crkava, od kojih je jedna sačuvana kao „Bijela džamija” s prepoznatljivim gotičkim obilježjima, a kod druge su očuvani temelji na lokalitetu Klisa (naziv znači crkvište), a bila je vezana uz franjevački samostan. Spominje se i treća crkva, ali samo u pisanim dokumentima (1413), koju su gradili dubrovački majstori Ivan Petrović i Božidar Bogdanović za vlastelina Stjepka Pavlovića, moguće člana poznate vlastelinske obitelji Pavlovića. Drugih vijesti o njoj nema.

Franjevačka crkva prvi put se spominje u jednom popisu (1387), ali bez ikakvih dodatnih pojedinosti. Tako ne znamo ni kako je izgledala ni kojih je dimenzija. S vremenom je očigledno postala ili trošna ili jednostavno neprikladna za liturgijske svrhe. Stoga su zastupnici srebreničkoga samostana u Dubrovniku (Dragoje Sorkočević, Pavko Stjepašinović i Dinko Lovrov) 5. svibnja 1453. u bilježničkoj pisarni potpisali ugovor s trojicom dubrovačkih klesara: Vitkom Radosalićem, Ivanom i Radovanom Krvaničićem koji su se obvezali otići u Srebrenicu i podići vapnenicu, a potom graditi crkvu i izvoditi druge radove koje im naloži poglavar samostana. Preuzeti posao trebalo je dovršiti u roku od tri mjeseca, uz mjesečnu plaću od 4 dukata za graditelje Vitka i Ivana te četiri perpera za Radovana koji je lomio kamen. U slučaju potrebe klesari su mogli ostati i dulje uz dogovorenu naknadu za rad.

Kako je gradnja crkve, posvećene sv. Mariji, zahtijevala znatno više radne snage te je po svoj prilici u tu svrhu uposlen veći broj majstora zidara. Trojica Dubrovčana vjerojatno su se bavila isključivo izradom ukrasnih kamenih dijelova, pretežno vezanih za prozore i vrata, gdje je trebalo pokazati i stanovite kreativne umjetničke sposobnosti. Takva je bila graditeljska praksa u Dalmaciji i Dubrovniku.

Stilska obilježja

Nemamo pouzdanih podataka o stilu u kojem je građena crkva sv. Marije. Možemo tek polaziti od usporedbe s tadašnjim dubrovačkim graditeljstvom, odakle su dolazili graditelji i vjerojatno unosili stilske odlike kasne gotike. Vizitator fra Pavao iz Rovinja zabilježio je (1640) da je crkva „stara i tamna”, a na zvoniku ima trošan sat; biskup fra Nikola Ogramić-Olovčić navodi (1675) da u crkvi ima pet oltara, a fra Franjo Varadinac bilježi (1679) da je crkva prekrasnoga izgleda. Danas se na Klisi u Srebrenici vide temelji crkve sv. Marije i samostana koji su otkopani, arheološki obrađeni i konzervirani. Crkva je bila oko 17 m dužine i 8 m širine, a širina kora oko 5 m. Dio temelja crkve u međuvremenu je prekrila stambena zgrada (1955) tako da su na tom dijelu onemogućena arheološka istraživanja. Godine 1991. na tom je lokalitetu podignuta spomen-kapela u povodu 700 godina od dolaska franjevaca u Bosnu i Hercegovinu.

Druga srebrenička crkva bila je posvećena sv. Nikoli, a očuvana je kao „Bijela džamijaˮ s prepoznatljivim obilježjima crkve. Unutarnji prostor je pravokutnoga oblika s po dva pilastra na uzdužnim stranama koji u vrhu prelaze u pojačanja oštro zasvedenoga gotičkog svoda. Crkvenoj lađi odsječeno je svetište i taj dio je preoblikovan u zapadno pročelje. Na uzdužnim zidovima vide se tragovi zazidanih prozora s prelomljenim lukom u gornjem dijelu, karakterističnim za gotiku. Gradnja crkve vezuje se za godinu 1394. kada je prvi put spomenuta u dubrovačkim spisima. Podigli su je trgovci dubrovačke kolonije u Srebrenici i posvetili sv. Nikoli, zaštitniku putnika i trgovaca. Građena je u graditeljskoj maniri jadranskoga priobalja na što ukazuje njezin gotički svod. Nakon osmanskoga osvajanja Srebrenice crkva je pretvorena u islamsku bogomolju pod imenom „Bijela džamija”. U ratu je 90-ih godina prošloga stoljeća porušena, a nakon rata obnovljena.

O samostanu na Klisi

Temelji samostana na Klisi arheološki su istraživani. Utvrđeno je da je zgrada bila dužine 17 i širine 14 metara. O izgledu samostana imamo i nekoliko pisanih vijesti: fra Pavao iz Rovinja je zabilježio (1640) da se u njemu nalazi 12 nevelikih soba bez potrebnoga namještaja, a Franjo Varadinac (1679) da je samostanska zgrada dosta skromna.

Na zgradi samostana radilo se i u vrijeme osmanske vlasti za što su naručeni vrsni dubrovački majstori, ali nije poznato je li to bila dogradnja ili neka temeljita obnova. Naime, četrdesetak godina nakon osmanskoga zaposjedanja Srebrenice, zastupnik samostana u Dubrovniku, Nikola Franov Marković, sklapa 1504. godine ugovor s tri dubrovačka klesara (Mihoč Ljubišić, njegov sin Pavao i Gružanin Nikola Kovačević) da dođu raditi za samostan. U Srebrenicu dolaze potkraj travnja 1504. Tu će, kako stoji u ugovoru, za potrebe samostana „klesati finije i prostije kamenje, zidati lukove, nadsvođavati, oblikovati lijepo izrađene prozore i vrata, te graditi uravnotežene, dobro ispunjene i čvrsto utemeljene zidove, pa ih pouzdane i potpuno dovršene osigurati da će se održati u toku jednog desetljeća bez pukotina, nagiba i ijednog nedostatka koji bi prouzročio njihovo rušenje i pad”. Radili bi za mjesečnu plaću od 5,5 dukata (Mihoč i sin Pavao) te od dva dukata Nikola Kovačević koji je lomio kamen, uz besplatno stanovanje i hranu. Klesari su ovaj put prihvatili i zidarski posao, što inače nije bilo uobičajeno u Dubrovniku. Budući da se spominju lukovi i nadsvođavanje, moguće da se radilo o samostanskom klaustru. S obzirom na godinu 1504, kada su klesari stigli u Srebrenicu, tamo su vjerojatno unijeli kasnogotički stil (cvjetnu gotiku) ili prijelazne oblike gotičko-renesansnoga stila koji je tada prevladavao u Dalmaciji i Dubrovniku.

Po zaposjedanju Srebrenice (1462), sultan Mehmed II (el Fatih) franjevcima je izdao ahdnamu (povelju) kojom im je omogućio ostanak u gradu. Samostan je tako uspio preživjeti osvajački pohod Osmanlija. Osim ahdname, sultan im je, nadajući se da će franjevci svojim utjecajem poraditi na oživljavanju rudnika srebra, prilikom svoga posjeta samostanu darovao „srebrni lakat”, očigledno neki relikvijar dalmatinskoga podrijetla. Franjevci su ga držali u zajedničkoj samostanskoj prostoriji i nikada ga nisu prenijeli u crkvu, vjerojatno smatrajući da to nije neki sveti predmet. No, kasnije, u 16. i 17. st. on je, kao sultanov dar, izazivao zanimanje i kod muslimana te su ga mnogi htjeli vidjeti, što je s jedne strane podizalo važnost i respekt prema samostanu, ali su s druge strane učestali posjeti stvarali teškoće narušavanjem redovničkoga ritma života. Taj je relikvijar kasnije, razaranjem samostana, nestao.

U jeku Bečkoga rata (1683 – 1697) franjevci su bili prisiljeni napustiti Srebrenicu (1686) jer više nije bilo uvjeta za njihov opstanak. Samostan i crkva su uništeni. Slabljenjem Osmanskoga Carstva i porazima u Bečkom ratu, egzistencijalna ugroženost franjevaca i katolika se znatno povećala i postala neizdrživa. Broj se katolika s vremenom sve više smanjivao. Danas ih je tamo tek simboličan broj koji se povremeno okupljaju u franjevačkoj spomen-kapeli.