Početna stranica » Stopama sv. Franje: Franjina koliba u Rivotortu

Stopama sv. Franje: Franjina koliba u Rivotortu

266 pregleda

Samotište Rivotorto, koje se nalazi u asiškoj dolini, smatra se na neki način kolijevkom franjevačkoga bratstva jer je tu Franjo sa svojom prvom braćom našao prvo stabilno sklonište. Bio je to život u radosti i jednostavnosti, u siromaštvu, radu, molitvi i apostolatu. Tu se dogodio najvažniji događaj obraćenja sv. Franje: susret s gubavcem. Odatle je s prvom braćom išao pomagati i dvoriti gubavce u bolnici kod crkvice sv. Marije Magdalene. Tu se nastanila prva grupa braće, odmah nakon povratka iz Rima, kamo su 1209. išli papi Inocentu III. zbog odobrenja Prvoga Pravila.

Samotište je zapravo niska građevina (koliba) dužine otprilike 9 i širine 6 metara, podijeljena na tri dijela. U Franjino vrijeme samotište je bilo još manje i još siromašnije. U sredini nije bilo oltara, samo veliki drveni križ zaboden u zemlju koji je služio kao poziv na molitvu. Sadašnji oblik samotišta potječe iz 1455. g., a kasnije je sagrađena crkva da natkrili i sačuva samotište.

Odabir ove napuštene kolibe za svoj boravak shvaćamo iz Franjina duhovnoga iskustva. Znamo da zapovijed koju je dobio od Raspetoga u Sv. Damjanu (1206.) nije ispočetka potpuno shvatio. Odluka da radi Gospodina ostavi sve dozrela je tek nakon zagrljaja s gubavcem u Rivotortu (1207.) te nakon što je čuo evanđelje u Porcijunkuli (1208.). Franjino je zvanje dozrijevalo polagano: iz osobne dimenzije preraslo je u kristološku i crkvenu, da bi se konkretiziralo u stavu služenja i evanđeoskoga naviještanja. Nakon ovoga dugog i teškog puta otvaranja milosti Božjoj, Franjo se zajedno sa svojom prvom braćom nastanio dvije godine u samotištu Rivotorto (1209. – 1211.). I taj izbor nije bio slučajan. Zbog blizine bolnice za gubavce moglo se služiti toj potrebitoj i napuštenoj braći te istovremeno živjeti na određenoj udaljenosti da se izbjegne zaraza.

Zapravo, prednost koja se dala napuštenoj kolibi naglašavala je Franjinu želju da živi u posvemašnjem siromaštvu, da ne ovisi ni o kome. Tu je vladala tišina potrebna za molitvu, za divljenje prirodi i za dugi razgovor s braćom. Tu je bilo potpuno siromaštvo jer nije bilo nikakva vlasništva, nego su se primali samo darovi koje im je božanska providnost darivala. Tu se moglo živjeti poput ptica nebeskih i ljiljana poljskih. Tu se izgrađivalo pravo bratstvo. Zbog svega toga samotište u Rivotortu je u duhu Franje i njegovih prvih drugova ostalo kao mjesto najvećega oduševljenja i žara. Kad su zbog jednoga seljaka ipak morali napustiti samotište, Franjo i braća preselili su se u Porcijunkulu. Seljak je za braću bio opomena: bilo je potrebno bez dvoumljenja pokazati i potvrditi da ne posjeduju ništa i da nizašto nisu vezana.

Boravak u samotištu u Rivotortu bio je za prvu braću vrijeme povlačenja i razmišljanja (meditacija-kontemplacija) prije nego pođu u svijet obnovljenim žarom raditi i propovijedati (akcija). Takvi trenuci povlačenja te osobne i zajedničke duhovne obnove potrebni su za ispravno djelovanje i nama danas.