Objavljeno:
17. 05. 2021. 08:45

Imamo vrlo često situaciju da ako na primjer dijete uništi igračku drugoga djeteta, roditelji kažu da će kupiti novu, ali prije toga traže da nađu još kojega krivca, odnosno da optuže nekoga tko je njihovo dijete nagovorio i slično. Dijete koje je uništilo igračku plače, a roditelj ga tješi da je sve u redu i da će to on riješiti. 

s. Jelena Antolović

Na najavu zatvaranja vrtića zbog pamdemije koronavirusa iznenadila nas je reakcija nekih roditelja. Budući da se do tada virus kod nas nije bio još proširio, tako nije bilo ni straha od njega, ali je zato došla do izražaja druga reakcija – strah od djece kod kuće. Neki roditelji su počeli panično govoriti da neće dopustiti zatvaranje jer ne vjeruju ni u kakav virus. Razlog je uglavnom pitanje tko će izdržati s njima kod kuće dva (najavljena) tjedna. Odgojiteljice su ostale malo zatečene, a inače uvijek živahne i sa stavom i svojim mišljenjem koje rado iznose. Sada su zajedno sjedile i jedno vrijeme šutjele. Tu je negdje lebdjelo pitanje gdje smo mi pogriješile da su nam djeca tako strašna.

Nije neka novost da roditelj kaže odgojitelju kako su ga tijekom vikenda planirali zvati da bi malo popričali s djetetom o njegovu/njezinu ponašanju kod kuće. To je zvučalo simpatično i kao znak da imamo autoriteta u svom odgojno-obrazovnom radu. Ali, sada više nije bilo simpatično, nego smo se svi skupa osjetili pomalo poraženo. Što smo učinili od djece? Natrpavali ih sadržajem? Slušaju nas, odnosno, možemo se dogovoriti s njima dok im nudimo ogromnu količinu uvijek novoga i novoga sadržaja. Osim vrtića gdje se nudi velika količina raznoga igrolikoga materijala prilagođenoga njihovoj dobi i interesu, svakodnevno se organiziraju nove zanimljive igre i aktivnosti, zatim dodatni sadržaj u vrtiću: učenje jezika, radionice i slično. Izvan vrtića velika većina djece ima sportske, umjetničke i druge aktivnosti. Tu su još vikendom i blagdanima igraonice, rođendaonice osmišljene samo za njih. Sve u svrhu da nam djeca budu pametna, zdrava i vesla. I činilo se da to i jesu. Uglavnom. Ako jesu pametna i zdrava, zašto roditeljima predstavlja toliki problem, u izvanrednim situacijama, ostati smireni s njima ili ostaviti ih kod svojih roditelja na određeno vrijeme? Djeca vole izvanredne situacije, iako ih se malo boje, ali ako ih umirimo razgovorom i stavom da će sve biti dobro, oni će se vrlo brzo prilagoditi i uzet će to kao izazov za učenje o novim okolnostima koje do sada nikada nisu imali.

Koji zeko?

U svijetu je sve stalo zbog mogućega velikog širenja zaraze. I to baš u vrijeme korizme. Isus se povlačio u pustinju da moli 40 dana, ali zato mi u modreno vrijeme nismo više imali vremena za korizmu jer smo bili zatrpani s toliko toga: poslom, susretima, putovanjima, događanjima, kupovinom. Nismo imali vremena više ni za križni put pa ni nedjeljnu svetu misu jer su se događali turniri, zabave i putovanja. Jednako tako i djeca su nam zatrpana sadržajem. Moderan čovjek nema vremena ni da se naspava, a kamoli da korizmu provede u povlačenju i molitvi. Zaraza nas je prisilila da imamo korizmu. Da bi generacija ove djece, možda, mogla osjetiti pravi smisao korizme i Uskrsa.

Iznenadilo me već na početku korizme kod djece priča o zeki i što će im zeko donijeti.  „Koji zeko?” pitala sam „Pa za Uskrs zeko donosi darove”, rekla su djeca. A većina su iz kršćanskih obitelji, imaju po nekoliko dječjih Biblija i katolici su. Pitala sam se kako sad to povezati s pojašnjenjem Uskrsa. Da, ako je zeko neka usputna uloga kao onaj koji brzo trči i nosi radosnu vijest. Ali sada je zeko postao glavna uloga, a drugo što se događa u korizmi i na sam Uskrs je sporedno. Valjda su odrasli zaključili da je to sve za djecu preteško i malo pomalo smo od pilića i šarenih jaja te zeka došli na to da zeko donosi darove i da se to čeka. Ostala sam bez riječi nad ovim kao i moje kolegice, i ja zajedno s njima, nad panikom roditelja sa zatvaranjem vrtića. Osjetile smo da negdje cijeli sustav u koji smo i mi uključene, ali i obiteljski odgoj bitno griješimo i sada se to tako jasno očituje. Čovjek je, izgleda, dugo i bjesomučno bježao od sebe kako se ne bi suočavao s onim što on jest. Bježao je od Boga i kršćanin je otišao tako daleko da djeci tumači Uskrs kao zeku od čokolade s mašnicom oko vrata. A korizma? Gotovo da je nema i da je ne treba biti. Gotovo se dogodilo da karneval produžimo do ljeta, a onda da idemo na godišnje odmore iscrpljeni i prazni od ludovanja. Kako onda djeci objasniti pravi smisao korizme i slavlje Uskrsa? Kako će jednako tako roditelji, pa i odgojitelji, boraviti s djecom u izolaciji bez brze izmjene sadržaja koji će toliko zaokupiti dječju pažnju da neće imati vremena kidati nam živce ispitujući o stvarima o kojima nemamo pojma ili barem mislimo da ne znamo, a ako i znamo pokušavamo ih zaštiti kako se ne bi mučili ovako kako se mi mučimo. Muči nas strah, panika, stres i nemogućnost dobroga nošenja s istim dok djecu zaštićujemo da bi bili još neotporniji na to. Zašto to radimo?

Zašto češće svojoj djeci ne kažemo izvoli se suočiti s problemom? To moramo i maloj djeci reći. Izvoli snositi posljedice gluposti koju si napravio/la. Imamo vrlo često situaciju da ako na primjer dijete uništi igračku drugoga djeteta, roditelji kažu da će kupiti novu, ali prije toga traže da nađu još kojega krivca, odnosno da optuže nekoga tko je njihovo dijete nagovorio i slično. Dijete koje je uništilo igračku plače, a roditelj ga tješi da je sve u redu i da će to on riješiti. Ne bi li trebalo da to dijete zna da je napravilo veliku grešku i da posljedice treba snositi te isto tako cijeli svoj život neće biti imun/a na greške. U sličnim situacijama roditelj ili odgojitelj trebao bi se postavljati prema djetetu kako nas Isus uči: osuđujem grijeh, a ne tebe. Dakle, kada se grijeh dogodi posljedice su tu i neće nestati i moramo se suočavati s njima. Nitko ničije posljedice grijeha ne treba nositi i to se učimo od rane dobi. Kroz male greške, kao što je lomljenje tuđe igračke ili krađe tuđe lijepe olovke, djeca uče goleme lekcije i to im roditelji ne smiju uskratiti. Ne moraju dobiti lekciju šibom, ali uskraćivanje omiljene aktivnosti na određeno vrijeme i razgovorom u kojem je i odrasli svjestan kako se na taj način uče ozbiljne stvari ne smije izostati.

Ne dajmo da nam djeca postanu strašna roditeljima i ukućanima dok boravite dosta vremena kod kuće bez vrtića, škole, treninga, zabava, a poslije cijelom društvu. Ne bojte ih se da će vam pojesti sve živce, nego razgovarajte s njima. Učite ih na razdoblje osame kada se razmišlja o svojim postupcima, a ne traži krivnja u drugome. Učite ih kroz najmanje njihove aktivnosti da najbolji put nije jednostavan, ali da se isplati. Nije li nam Isus to pokazao?

Izvor:
Svjetlo riječi