Objavljeno:
03. 08. 2022. 13:30
don Josip Mužić

Iskustvo Crkve u Hrvata je bogato i može poslužiti kao polazište za jedan pokušaj razumijevanja sadašnjega trenutka s motrišta vjere imajući na umu uz katoličanstvo jednako pravoslavlje i islam koji su prisutni na našim prostorima.

Stanje propadanja

Svim Hrvatima, koji misle svojom glavom, jasno je da ubrzano gubimo narod, državnost, obitelj i vjeru. Masovno se iseljavamo, starimo i demografski nestajemo. Sluge staroga komunističkog režima skupa s novim sluganima prodale su se bjelosvjetskim gospodarima i nastavljaju istu rabotu uništavanja vlastitoga naroda. Ekonomska suverenost je sustavno pustošena i sada smo je kao država izgubili. Privatna sredstva javnoga priopćavanja su u vlasništvu odnarođenih moćnika ili tuđina a državna su od istih okupirana. I jedni i drugi se natječu tko će više nauditi vjeri i moralu. Politički narodu je ostavljeno da se rukovodi logikom manjega zla birajući između sporoga i brzoga puta u propast. Zorni pokazatelji duboke krize vjere i morala su višestruki pad broja djece u obiteljima kao i opadanje vjerske prakse. Nakon dvije godine korona-krize stanje se dodatno pogoršalo. Naravni i nadnaravni temelji Crkve u Hrvata su uzdrmani i upitni. Slično je, ako ne i gore, po svim ovim pitanjima i kod nama susjednih naroda.

Ne treba doprinositi defetizmu, kojega imamo na izvoz, nego je važno dati ispravnu dijagnozu stanja kako bi se sve bolesno, uz pomoć Božju, moglo izliječiti. Obvezuje nas uvijek pa i danas neprolazna Isusova riječ: „Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). Sukladno tome štetan je lažni optimizam koji zavarava sebe i druge ne želeći se suočiti sa zbiljom, nego po svaku cijenu usvaja prosvjetiteljski mit o napretku držeći da sami protok vremena donosi boljitak. Istina je pak da je suvremeno moralno nazadovanje, oslonjeno na tehnološki napredak, postalo ogromna prijetnja osnovnim ljudskim pravima i samom opstanku čovječanstva. 

Propusti vjerskih vođa

Stanje kod pastira je odraz stanja među pukom i obrnuto. Naime većina nominalnih vjernika, kako katolika i pravoslavaca tako i muslimana, praktično žive kao pogani a to onda pogađa i vodstvo. Vjerske vođe na području bivše Jugoslavije u pravilu najviše zakazuju grijehom propusta koji se očituje u gromoglasnoj šutnji o svemu bitnom. Svjetovna sredstva priopćavanja određuju što je podobno a što nepodobno vjerovati. Iz straha od medijskoga linča rijetki su im se spremni zamjeriti, a mnogi prilagođavaju svoj govor samo da budu zapaženi. Praktično i teoretsko bezboštvo zatrovalo je vjernike na svim razinama.

Veliki utjecaj među vjerskim vođama imaju, poznati i nepoznati, suradnici bivšega režima i novi oportunisti koji ne žele izgubiti materijalne koristi i pogodnosti koje im daje vlast. U pozadini jednih i drugih stoje moralni kompromisi koji ih čine izloženima ucjeni, konformizam koji razmišlja svjetovno i u konačnici razvodnjena vjera koja sve relativizira. Njihove pozicije neizravno i izravno učvršćuju i mnogi visoki vjerski predstavnici sa zapada koji otvoreno šire i podržavaju krivovjerje u raznim oblicima ili pridonose neodmjerenim i dvojbenim izjavama, rastućoj pomutnji. Potrebna nam je sveobuhvatna lustracija, na svim razinama, koja bi obuhvatila vrijeme komunizma kao i takozvane demokracije.

Vjernici koji se zbiljski trude živjeti autentično danas su u manjini u društvu i unutar svojih vjerskih zajednica. Ljudski gledano, situacija je izuzetno teška, a ako se to ne prizna, prijeti da postane i bezizlazna. Nema velike koristi od kurtoaznih posjeta i sterilnoga međuvjerskog dijaloga. Treba zajedno djelovati u onome što nas povezuje kao što je borba za život nerođenih, slobodu, pravednost, obitelj, domoljublje i uopće moralne vrednote. Od vjerskih vođa se očekuje, uz to da budu nepotkupljivi, proročki glas protiv globalnoga bezboštva, grešnih struktura, kulture smrti i diktature relativizma. Korona-kriza, u kojoj su dovedena u pitanje osnovna ljudska prava, zorno je pokazala da su nažalost tek rijetki dorasli tim izazovima.

Globalni preustroj

U stanju ubrzanoga nastajanja globalnoga preustroja koji niječe prirodni zakon svi su ljudi, kojima je stalo do ljudske naravi i dostojanstva, ugroženi od istoga neprijatelja. I zato bi oni trebali udruženim snagama poglavito djelovati u obrani prirodnoga morala ostavivši na drugom mjestu partikularne, nacionalne i političke interese. Što će nam države ako dopustimo razaranje obitelji i vladavinu nemorala? Mnogim narodima već sada demografski prijeti skori nestanak.

Preko kontroliranoga kaosa stvara se novi svjetski poredak. Ratovi, kao ovaj sada u Ukrajini, dovode do novih podjela i međusobne mržnje, a najviše koriste onima koji u njima ne sudjeluju nego još na njima izvlače dobit. To su oni isti koji su zaradili na korona-krizi i koji će sada imati koristi od sankcija i prodaje oružja, a sutra na obnovi porušenoga i to će sve platiti obični narod. Na zapadu se, u ovom novom europskom ratu, od početka, planski i manipulativno, stvorila navijačka atmosfera u kojoj se bezrezervno podržava samo jedna sukobljena strana što nije bio slučaj u Domovinskom ratu. Kad se provodi propaganda i zavodi jednoumlje, gubi se objektivno informiranje i teško je zauzeti ispravan stav. S kojim moralnim pravom isti mediji koji su zdušno podržavali napad na Irak sada mogu osuđivati napad na Ukrajinu? U ovakvim slučajevima treba pomoći žrtvama, zalagati se za mir, ali ne treba, dok stvari nisu jasne, nužno zauzeti jednu stranu. Ovo je rat koji će, prema dosadašnjim pokazateljima, gospodarski unazaditi Europu, a ojačati SAD. No nadasve, on će poslužiti gospodarima kaosa, kao i rušenje Blizanaca u SAD-u, za daljnje ograničavanje ljudskih prava i brže uvođenje „novoga normalnog”.

Nije lako održati pravedan mir i skladan suživot kada se nacionalni interesi prepliću. Globalističkim sluganima je u opisu službe da s jedne strane stalno potpiruju napetosti, pripisujući to koliko je moguće vjerskim razlikama, a s druge strane istodobno rade na brisanju nacionalnih identiteta. Takvo stanje stvara smutnju i priječi da se ispravno sagledaju prioriteti. Čovjek se biološki prvo rodi kao pripadnik jednoga naroda, no daleko važnija za vjernike je njihova vjera koja se dobiva tek naknadno odgojem i osobnim izborom. Zato je važno bez obzira na sve, kako kršćanima tako i muslimanima, sačuvati prvenstvo vjere, i ne dati se izmanipulirati od politike.

Nadreligija

Zajednička ugroza je moderno protuboštvo u raznim oblicima koje nastavlja na valu zločinačkih postignuća komunizma. Ono se očituje neizravno preko planskoga širenja i financiranja raznih sekti koje djeluju podrivački, procvatu krivovjerja i obnovi poganstva. No sve više nastupa i izravno preko promicanja protunaravnih ideologija kao što je đenderizam, svih mogućih oblika magije sve do otvorenoga veličanja sotonizma. Jednobožačke religije tako se sustavno urušavaju u svojim temeljima i sve se više dovode u pitanje. Sve se to promiče pod vidom dobra pa tako na prvom legalnom ateističkom spomeniku podignutom u SAD-u stoji: „Ateist vjeruje da umjesto crkve treba biti izgrađena bolnica. Ateist vjeruje da djela vrijede više od izgovorenih molitvi. Ateist teži uključivanju u život, a ne bijegu u smrt. Ateist želi da bolest, siromaštvo i rat budu pobijeđeni”. Ovo je neizravna optužba koja za sve zlo okrivljuje vjeru u Boga namjerno prešućujući da upravo pravi vjernici, zahvaljujući bogoljublju, daleko nadmašuju ateiste u gradnji bolnica i djelatnom čovjekoljublju. Iz toga se vrlo lako izrodi mržnja koja se očituje u otvorenim pozivima na spaljivanje svećenika i crkava jer jedino „svijetle one koje gore”.

Krajnji cilj je stvoriti jednu globalnu sinkretističku nadreligiju na ruševinama Abrahamove baštine. Iz sadašnje diskriminacije, izrugivanja i obespravljivanja vjernika možemo iščitati najavu i početak novoga progona koji je već na djelu u Kini. Ni biološko očuvanje naroda neće pomoći ako izgubimo vjeru kao najdragocjeniju baštinu na kojoj počiva naš identitet i o kojoj ovisi vječno spasenje. Zato je od presudne važnosti da istinski monoteistički vjernici složno obrane svoja prava i sačuvaju vjeru u jednoga Boga. Pri tom nam može biti od velike koristi zajedničko iskustvo ateističkoga progona za vrijeme komunizma gdje smo se u zatvorima i pod mukama razumjeli i međusobno pomagali.

Neprijatelj(i)

Možemo se učiti od protubožaca (antiteista) koji, zavjerenički ali ustrajno, djeluju združenim snagama globalno, regionalno i lokalno. Pravi neprijatelj kršćanstva i islama je duboka država koja rukovodi iz pozadine sa svim glavnim društveno-političkim događanjima. Sudeći po njezinim učincima podjela, razaranja, mržnje na Boga i čovjeka iza nje stoji sam Sotona „čovjekoubojica od početka” i „otac laži” (Iv 8,44). Sve tri jednobožačke religije (židovstvo, kršćanstvo i islam) vjeruju u postojanje đavla i smatraju ga glavnim neprijateljem koji radi na našoj vječnoj propasti. Zato bi monoteisti trebali dati sve od sebe da ga poraze, kao glavnoga uzročnika zla na svijetu, i ta jedinstvena metafizička borba nas također čini saveznicima. U skladu s time je osim ljubavi prema istini potrebno međusobno uvažavanje i djelatna suradnja unatoč doktrinarnih razlika. Istina je da se u tome može računati samo na praktične vjernike koji čine manjinu i u svojim vjerskim zajednicama, ali Bogu je važno da mi damo do kraja svoj doprinos kako bi on podario pobjedu. Sve ovo može zvučati utopijski, ali živimo u prijelomnim vremenima koji nam ne ostavljaju puno izbora. Zadnji čas je da se probudimo jer je zlo na vrhuncu svoje moći i u završnoj fazi uspostave protubožje svjetske diktature. U protivnom bit ćemo poraženi i osuđeni na propast ovdje na zemlji, čime uvelike dovodimo u pitanje spasenje u vječnosti.

Izvor:
Svjetlo riječi