Objavljeno:
20. 11. 2021. 09:15

Nemoguće je proći kroz život, a da nas patnja i bol ne dotaknu. Iskustvo patnje i boli  zajedničko je svim ljudima.

Piše: s. Ines Vujica, ŠSF

Način na koji ljudi pokazuju svoju bol je različit. „Netko sa svojim bolom ide ko sa otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu prijeći u suze i riječi. Rađe ga skriva i tvrdo ga zgusne u jednu crtu na kraju usne...ˮ (D. Cesarić).

Kako patnja  i bol djeluju na nas? Neki će se otvoriti za ono što je u životu jedino važno, za ono esencijalno i stvarno. Neki će u patnji postati još krući, zatvoriti se u sebe i svoj bol, i tako postati grubi i nasilni.

Najbolnije iskustvo za svakoga od nas je smrt voljene osobe. Kao što su različiti načini na koje ljudi pokazuju svoju bol, tako su različiti i načini tugovanja i žaljenja zbog smrti voljene osobe. U procesu tugovanja sredozemnih naroda ništa ne sputava bol zbog gubitka. Žene odmah zapadaju u stanje očaja, čupaju si kosu, ponašaju se kao da si žele razderati odjeću. Mi bismo rekli izvode veliku predstavu. I doista je tako. Pozivaju se specijalistkinje u tugovanju, narikače. Narikače udvostručuju svoj jauk čim se približi netko novi. To više nije samo tugovanje, nego običaj, ritual. Ovo prejako očajavnje postoji još od antike. Izvire iz mudre psihološke spoznaje: tko potpuno proživi neki osjećaj, brže će ga se osloboditi.

Tugovati je prirodno

U nas su takvi temperamentni izljevi žalosti nezamislivi. Naši običaji, štoviše, propisuju samokontrolu, dostojanstveno držanje. Izljevi osjećaja su nepoželjni, smatramo ih primitivnima. Pri suočavanju sa smrću treba se svladati. Plač je ograničen na minimum. Jecanje je dopušteno, ali ne i naricanje. Geste su isključene, a to je pogrešno. Tako svladavanje uzrokuje produžavanje, takozvanoga, proživljavanja tuge. To je posljedica svih reakcija naše psihe na gubitak koji bez tih reakcija ne možemo prevladati, ili to možemo tek manjkavo, usporeno. Tko se zbog drugih stidi svojih posve normalnih osjećaja tuge, škodi sam sebi. Upravo na području tugovanja naše je društvo netolerantno. Njegove norme ponašanja sprječavaju i otežavaju prirodno ozdravljenje ili tugovanje.

Tugovanje i žalost su prirodni emocionalni odgovori na gubitak. Tugovanje je isto tako prirodno kao suze kad smo povrijeđeni, spavanje kad smo umorni, hrana kad smo gladni. Dobro je za nas u žalosti izražavati svoje bolne emocije. Pogrešno je govoriti ožalošćenome: Nemoj plakati. Budi jak. Dobro je reći: Isplači se, bit će ti lakše.

Suze su prirodan put oslobađanja intenzivnih osjećaja. Suze nisu znak slabosti, one su ljudsko pravo i znak opraštanja. Suze su normalne kada smo tužni, one su prirodan dio tugovanja.

Suze su nam potrebne za olakšavanje stresa. Poslije plača svi se osjećamo bolje. Kemičari tvrde da suze uklanjaju iz tijela kemikalije nakupljene pri emocionalnom stresu. Kad plačemo, oslobađaju se protein i albumin koji, ako se zadrže u tijelu, postaju otrov. Isplačite se, bit će vam bolje. Suza pročišćava dušu i srce.

Isus je poznavao čežnju i suze zbog smrti prijatelja. Suze su se našle i u očima Marije Magdalene kada je vidjela otvoren i prazan Isusov grob. Ni prisutnost anđela nije je mogla utješiti. Ožalošćeni osjeća Marijinu bol, čuđenje, strah, svu silinu pitanja koja nastanjuju njezino srce i misli. U moru njezinih pitanja, javlja se pitanje anđela: „Ženo, zašto plačeš?” (Iv 20,13). Marija mu odgovara jednostavno – nije joj jasno gdje je nestalo tijelo njezina dragoga pokojnika. Preplašena je. U tom trenutku zaboravlja što je Isus govorio. Kod groba dragoga pokojnika u silini svoje boli i vjernik zaboravlja da je Isus rekao da će uskrsnuti. Nerijetko, kada nas slomi bol smrti voljene osobe, zaboravljamo na uskrsnuće. Zaboravljamo da su sve naše bitke jednom zauvijek pobijeđene. Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem darovan nam je novi život, vječni život.

U našem društvu riječ depresija često zamjenjuje riječ tuga. Važno je razlikovati depresiju i tugu. Depresija i tuga nisu isto.

Kod depresije je stalno prisutna tuga, u žalovanju je osnovno raspoloženje promjenljivo; moguća su razdoblja razonode, sretna sjećanja miješaju se s bolom. Prečesto se događa da ožalošćeni posežu za pilulama sreće i alkoholom kako bi se lakše nosili s gubitkom voljene osobe. Odrecite se prekomjernih količina alkohola ili pilula sreće. Njima usporavate ili iskrivljujete potrebno proživljavanje tuge.

Pojave u procesu tugovanja

Glavna okupacija ožalošćenoga jest pokojnik. Pokojnika se idealizira. Javlja se osjećaj ljutnje na Boga što je uzeo voljenu osobu. Ljutnja može biti i zbog prekinutih snova. Nedostaje im normalan osjećaj gladi; mnogi ne jedu gotovo ništa. Gotovo svi uzdišu pri disanju i osjećaju se umorno. Manji dio gaji neprijateljske osjećaje prema drugim ljudima koje smatraju odgovornim za smrt, najčešće prema liječniku. Pate od nesanice. Osjećaju prazninu i usamljenost, nemaju volje za život. Nemaju inicijative, povlače se i reduciraju svoje odnose s drugim ljudima. Gube samopouzdanje i interes sami za sebe. Tugovanje oduzima puno energije stoga vrlo malo ostaje za druge aspekte života. Teško se koncentrira i organizira. Čežnja za umrlom osobom je jaka, gotovo iscrpljujuća.

U prvih godinu dana najviše nedostaje umrla osoba, pogotovo u danima kada je potrebna njihova prisutnost, kada su npr. Božić, rođendani, obiteljska slavlja, na godišnjicu smrti... Pojedinci imaju osjećaje krivice zbog nečega što nisu učinili ili su propustili učiniti prema umrloj osobi. Dogodi se da ožalošćeni napiše pismo pokojniku, a potom ga pročita na njegovu grobu. Na taj način završi ono što je ostalo nedovršeno ili neizrečeno. Ožalošćeni je u stalnoj potrazi za pokojnikom pa u ljudima na ulici prepoznaje umrloga. Ova faza žudnje i traženja traje nekoliko mjeseci, a ponekad i nekoliko godina. Prolazeći kroz ovu fazu ožalošćeni polako shvaća realnost gubitka. Ovo je i najteža faza kada se uočavaju sve komponente gubitka, ali ožalošćeni još nema snage pronaći nove modele življenja.

Ove pojave ne traju kod svih ljudi jednako, a iščezavaju postupno. Potrebno je nekoliko tjedana da ožalošćeni prebrodi najgore. Proces žalovanja je završio a tugovanje je razriješeno, ako osoba dosegne stanje u kojem je kognitivno i emocionalno prihvatila gubitak, reorganizirala svoj identitet na način da je on nezavisan od identiteta preminule osobe a svoju energiju usmjerila na uspostavljanje novoga načina života. Proces žalovanja je završen kada osoba postane sposobna doživljavati zadovoljstvo u odnosu s drugima.

Reorganizacija pozitivnoga samopoštovanja, fokusiranje na sadašnjost a ne na prošlost, s planovima za budućnost, novi prijatelji... U stanju je da ohrabruje druge, postaje govorljivija o smrti i osjećajima bez straha, rjeđe plače, može se vratiti normalnim aktivnostima, vraća se humor i opet se može smijati, može dati ljudske (realne) odlike pokojniku, može ponovno rješavati neke probleme i donositi odluke.

Božja patnja (pasija) nam je svima zajednička. Moltmann ističe kako Kristova napuštenost od Boga na križu pokazuje gdje je Bog prisutan, gdje je Bog bio u času smrti drage osobe i gdje će biti kod mene, što god me bude snašlo. U ovoj vjeri započet će i naše uskrsnuće. U svakom svršetku je skriven novi početak. Ako ti njega tražiš, on će naći tebe. Stekne li se hrabrost nade u depresivnim situacijama, tada ponovno počinju boljeti sjećanja. Ali bol je bolji od rezignacije. Bol je znak života, a rezignacija je znak umiranja.

Izvor:
Svjetlo riječi