Objavljeno:
07. 07. 2022. 09:00
Fra Damir Pavić

Putovati u daleku zemlju, uz sve prethodne pripreme, uvijek je put u nepoznato. Nemoguće je predvidjeti što te očekuje iza horizonta. Iznenađenja su uvijek na rasporedu. Ali u tome i jest čar putovanja. Slično mi se dogodilo tijekom nedavnoga posjeta Vilniusu, saznavši da u predivnoj katedrali litvanske metropole leže posmrtni ostatci sv. Kazimira, sveca kraljevskoga roda. Moleći ispred njegova groba, u srcu sam osjetio silnu želju zaviriti u njegov život i napisati poneku riječ. Pitao sam se: „Čime je to zaslužio biti uzdignut na čast oltara? Kako je u raskoši dvora uspio kročiti putem svetosti?”

Kazimir je rođen u kraljevskom dvorcu, smještenom na brdu Vavelu u Krakovu. Potječe iz čuvene dinastije Jagelovića, na čijem početku stoje veliki litavski knez Jagela, koji uzima krsno ime Ladislav, te njegova žena Jadviga, poljska kraljica iz anžuvinske dinastije. Svečevi roditelji kralj Kazimir IV. i majka Elizabeta iz kuće Habsburgovaca, pobrinuli se da njihovih šest sinova i pet kćeri prime katolički odgoj i budu poučeni ponašanju dostojnom kraljevskoga dvora. Učitelj mladom Kazimiru, uz njegovu pobožnu majku, bio je Jan Długosz, poznati kanonik i poljski povjesničar od kojega je primio duh pobožnosti, ali i humanističku izobrazbu.

Božja providnost odredila je da Kazimir ne sjedne na hrvatsko-ugarsko prijestolje koje mu je zakonski pripadalo. Već kao trinaestogodišnji dječak, predvodeći vojsku u poljsko-ugarskom sukobu oko budućega vladara, osjetio je na vlastitoj koži mračnu stranu političkih intriga, strašnu okrutnost vojnika zahvaćenih ratnim sindromom, kao i svu tragičnost sučeljavanja kršćanskih vladara u trenutku kada tama islamskoga polumjeseca prijeti gašenjem kršćanskoga sunca Europe. Vjerojatno je ova epizoda itekako doprinijela da se u srcu pobožnoga kraljevića rodila odluka živjeti vrednote onoga kraljevstva koje neizmjerno nadilazi sva prolazna kraljevstva ovoga svijeta. U crkvi sv. Petra i Pavla u Vilniusu nalazi se jedna veoma vrijedna slika koja progovara o odluci mladića da raste u svetosti. Naime, desnom rukom kraljević pokazuje na dvije krune: poljsko-litvansku krunu koju je baštinio od svojega oca i ugarsku krunu sv. Stjepana koja mu je trebala pripasti. Međutim, u lijevoj ruci drži pokornički pojas i bič, predmete namijenjene kroćenju vlastitoga tijela. Tumačenje je jednostavno: podsjeća svakoga od nas da je svetački put odricanja i kroćenja vlastitih nagona teži zadatak od kraljevskoga vladanja nad podanicima.

Iako premlad, Kazimir se pokazao iznimno vještim u obavljanju službi koje mu je povjeravao otac. Jedno vrijeme obavljao je i kraljevsku službu dok mu je otac boravio u Litvi. Mladić je bio iznimno osjetljiv za pravednost i oštrouman. Nije bio častohlepan već izrazito ponizan. O tome govori zgoda kada su litvanski plemići, zbog kraljeva oklijevanja rješavanja važne stvari, htjeli upravo postaviti Kazimira da bude kraljev predstavnik. Znajući da bi time duboko povrijedio oca, odgovorio im je: „Radije ću umrijeti prvi, nego vidjeti smrt svoga oca.” Otac je znao cijeniti sinovu pronicljivost slušajući njegove savjete, kada bi ga upozoravao na prisutnost spletkara i širitelja glasina na kraljevskom dvoru. Takve bi zatim uklanjao iz službe.

U proljeće 1483. Kazimir je došao iz Poljske svome ocu u Vilnius. Bilo je to njegovo posljednje putovanje jer je ubrzo obolio od plućne tuberkuloze. Koncem iste godine pokušao je također pratiti svoga oca do parlamenta u Lublinu, ali stigao je samo do grada Grodno (današnja Bjelorusija), gdje je i preminuo od plućne tuberkuloze.

Ono što je zanimljivo u vezi s njegovom bolesti jest terapija koju su bolesnom mladiću savjetovali liječnici, odnosno provokativno ga suočili s odlukom koja je na različite načine itekako aktualna i danas: Je li medicinska znanost podložna moralnim načelima ili može li netko žrtvovati samoga sebe, vlastitu dušu poradi zdravlja ili samoga života? Naime, svečev biograf bilježi sljedeće: „Kada je, u cvijetu mladosti, obolio od kronične bolesti od koje, po mišljenju ondašnjih liječnika, ne pomaže nijedan drugi lijek nego tjelesni odnos s mladom ženom, njegovi roditelji i rođaci su ga savjetovali, nagovarali i preklinjali da spava s jednom osobito lijepom djevojkom, spasi svoj život i sebe preda njezinoj brizi. Mladi Kazimir je, kao i uvijek, mudro odgovorio da će radije izgubiti svoj vremeniti i prolazni život, nego izgubiti onaj vječni i neprolazni u nebu, predbacujući svima da ih treba biti sram nudeći ono što nije dozvoljeno.” Na molbe roditelja koji su navaljivali da se urazumi, mladić je odgovarao: „Već prekosutra ću umrijeti”, ostajući ustrajan u čuvanju čistoće koju je zavjetovao Djevici Mariji, zaručnici koju je neizmjerno ljubio i štovao.

Znajući da mu se bliži kraj, zadnje dane svoga života provodio je u samoći u nekoj od crkava u Vilniusu. U strašnim patnjama utjehu je pronalazio u molitvi i svetim sakramentima. Umro je izgovarajući riječi: „U ruku tvoje, Gospodine, predajem duh svoj.”

Izvor:
Svjetlo riječi