Objavljeno:
07. 08. 2020. 12:15
Piše: fra Damir Pavić

Ovih dana, dok nas je epidemija virusa izolirala od uobičajene svakodnevnice i ubrzanoga načina života, odjednom se pojavilo malo više vremena za prebiranje po uspomenama iz prošlosti. Tako su se i meni vratile slike i sjećanja iz posjete zemlji predivnih ljudi prije točno dvije godine. Tada sam imao priliku osjetiti temperamentni duh libanonskoga čovjeka, veliku ljubav ovoga naroda prema Isusu i Djevici Mariji te njihovo pobožno štovanje nacionalnih svetaca. To je jednostavno dio njihova mentaliteta. Meni je osobno – uz posjet svetištu sv. Šarbela, najpoznatijega libanonskoga sveca – čudesno otkriće bila sv. Rafka (hrv. Rebeka), libanonska maronitska redovnica i njezino svetište u mjestu Jrabta.

Imala je pobožne roditelje koji su joj već kao djetetu u srce usadili ljubav prema Bogu i poučili svakodnevnoj molitvi. Bila im je jedino dijete. Već u dobi od sedam godina osjetila je težinu križa kada je izgubila majku. Izrasla je u prekrasnu djevojku u koju su s čežnjom gledali mnogi mladići želeći ju imati za svoju ženu. Članovi njezine obitelji čak su bez njezina znanja dogovarali buduću udaju. Međutim, pobožna djevojka zavapila je Bogu za pomoć tražeći putokaz kroz život. Budući da je u svome srcu osjećala žarku želju za posvećenim životom, pala je odluka da svoj život preda Isusu i postane redovnica. S velikom radošću stupila je u Kongregaciju Marijinih kćeri od Bezgrešnoga Začeća u samostanu Bikfaya, iako je njezin otac zajedno s maćehom uzaludno pokušavao da je urazumi i vrati kući.

U vremenu koje je uslijedilo svim srcem se predala samostanskom životu. Ništa joj nije bilo teško. Radila je u kuhinji, a u slobodno vrijeme studirala je arapski i vježbala se u kaligrafiji i aritmetici. Zbog njezine nadarenosti kasnije će joj biti povjerena i služba poučavanja u školi za mlađe sestre. Kada je u njezinoj Kongregaciji nastupila kriza i u pitanju bio daljnji opstanak ponovno se utekla kontemplaciji kako bi odlučila što treba učiniti. Čula je Gospodinov glas kako će i dalje ostati redovnica te kako se treba pridružiti libanonskom Maronitskom redu. Tako je stupila u maronitski samostan sv. Šimuna u mjestu Aito. Ondje će, po svojoj majci, uzeti redovničko ime Rafka i provesti 26 godina života.

Sestrama je jednostavno bila uzor redovničkoga života. Ono što je učinila ova neobična žena u listopadu 1885. današnjem čovjeku, koji će sve žrtvovati za zdravlje i dug život, čini se posve neshvatljivim. Dovoljno je samo pratiti trenutačnu histeriju i grozničavi strah da se po svaku cijenu sačuva tjelesni život, istovremeno ne mareći za duhovnu smrt čovjeka koja nastupa udaljavanjem od Boga rađajući pri tome strašna zla i moralna zastranjenja. Naime, tijekom razmatranja u samostanskoj crkvi, Rafka je zamolila Gospodina da joj udijeli milost osjetiti barem djelomično patnju svoje Pregorke muke. Molba joj je uslišana istoga trenutka! U glavi i očima osjetila je neizdrživu bol. Nedugo nakon toga njezina predstojnica je inzistirala da se podvrgne liječenju, ali nije bilo nikakva napretka. Konačno, odlučili su poslati ju u Bejrut na daljnje terapije. Na putu prema glavnom gradu saznalo se da u gradu Biblosu boravi poznati američki liječnik i odveli su je k njemu. Odmah je naredio operaciju desnoga oka, a Rafka je pri tome odbila anesteziju. Tijekom operacije liječnik je nesmotrenim potezom potpuno iskopao njezino oko koje je palo na pod. Rafka je na užas prisutnih mirno rekla liječniku: „Po Kristovoj Muci, neka Bog blagoslovi tvoje ruke i za uzvrat te nagradi!” Ubrzo nakon ovoga nemiloga događaja bolest se proširila i na njezino lijevo oko. Idućih 12 godina strašno je trpjela, a cijelo vrijeme ostajala je mirna u radosnoj molitvi što može biti sudionicom Isusove patnje!

Kada je 1897. šest sestara prebačeno u novi samostan sv. Josipa. Među njima je bila i Rafka. Sestre su se nadale da će sama njezina prisutnost i molitve dovesti do procvata novoga samostana. Dvije godine kasnije sestra Rafka oslijepila je i na lijevo oko te ostala posve nepokretnom. Patnja je postala još jača. Udovi su joj bili posve dislocirani i sedam posljednjih godina provela je prikovana na postelji ležeći samo na desnoj strani tijela. Budući da je na lijevom ramenu imala strašnu ranu, običavala je moliti: „Za ranu na Isusovom ramenu.” Stoga je uvijek i govorila sestrama da ne zaborave šestu Isusovu ranu – onu koju je imao na svome ramenu noseći križ naših grijeha, dok je sama uvijek molila šest Očenaša i Zdravomarija na čast Isusovim ranama.

Umrla je u 82. godini života nakon 29 godina strašnoga trpljenja opremljena svetim sakramentima zazivajući ime Isusovo, Djevice Marije i sv. Josipa. Nakon što je sahranjena u samostanskom groblju, tri uzastopne noći je sjalo čudesno svjetlo na njezinu grobu. Po zagovoru sv. Rafke Gospodin je učinio brojne znakove i čudesna ozdravljenja. Svetom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. 2001. godine. Zaštitnica je bolesnika i djece bez roditelja.

Izvor:
Svjetlo riječi