Objavljeno:
20. 08. 2020. 09:15

Crkva obvezuje vjernike da u nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji i da Euharistiju prime najmanje jedanput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu, pripravljeni sakramentom Pomirenja. Istovremeno Crkva živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana (KKC, 1389).

Piše: fra Josip Ikić

Treća crkvena zapovijed odnosi se na primanje svetih sakramenata ispovijedi i pričesti. Obaveza je svakog katolika (koji je već primio prvu svetu pričest) da se ispovjedi barem jedanput godišnje i pričesti u uskrsno vrijeme. Tko ne može doći u crkvu zbog bolesti dužan je pozvati svećenika. Propustiti godišnju ispovijed i pričest težak je grijeh. To je donja granica koju savjestan vjernik neće preći. Naprotiv, pozvani smo da se redovito ispovijedamo (možda mjesečno) i pričešćujemo svaki put kad sudjelujemo u svetoj misi (ako nismo u teškom grijehu). Ova dva sakramenta služe nam kao lijek i hrana na putu svetosti, na koji smo svi pozvani.

Danas smo svjedoci velike krize vjere i moralnih vrednota. Suvremeni čovjek, pod utjecajem materijalističkog mentaliteta, gubi osjećaj za sveto i grešno. Izbacujući Krista (Svjetlo svijeta) i njegove simbole (križ) iz javne sfere, kršćanska Europa sve više tone u tamu grijeha, magije, praznovjerja i nemorala. Time gubi svoj kršćanski temelj i identitet. Gdje nema osjećaja grešnosti i želje da se izađe iz nje, tu nema ni potrebe za kajanjem i ispovijedanjem. Stoga trojica zadnjih papa neumorno upućuju snažne pozive cijeloj Crkvi da ponovno otkrije i oživi sakrament pomirenja, jer u ispovijedi možemo doživjeti ozdraviteljsku snagu Božjega milosrđa. Papa Franjo je čak proglasio izvanrednu Jubilarnu godinu milosrđa (2016.) i, pored ostalog, istaknuo veliku važnost ovog sakramenta: „Stavimo odlučno sakrament pomirenja ponovno u središte, jer omogućuje ljudima izravan doticaj s veličinom Božjeg milosrđa. To će za svakog pokornika biti izvor pravoga duševnog mira. Neću se nikada umoriti u inzistiranju na tome da ispovjednici budu vjerodostojan znak Očeva milosrđa” (Lice milosrđa, 17). Tom je prigodom ustanovio misionare milosrđa, čija je zadaća da propovijedaju o Božjem milosrđu i opraštaju čak i one grijehe koji su pridržani Apostolskoj Stolici.

Praštajte grijehe

O važnosti praštanja grijeha govori cijela Biblija, a posebno Evanđelja. Na prvi dan Uskrsa Isus daje apostolima ovlast ispovijedanja: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas. To rekavši dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22-23). To je prvi i najvažniji dar Uskrsloga cijeloj Crkvi. Apostoli prenose tu ovlast na svoje nasljednike biskupe, a biskupi na svećenike. Svaki je svećenik pozvan da bude navjestitelj i poslužitelj Božjeg milosrđa, propovijedajući Evanđelje i dijeleći sakramente. Božje se milosrđe može najbolje doživjeti u sakramentu pomirenja, u sudištu milosrđa, kako ga naziva sv. Faustina u svome Dnevniku.

Katekizam Katoličke Crkve, ističući različite aspekte pokorničkog slavlja, ovaj sakrament naziva i sakramentom obraćenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, na put povratka Ocu od kojeg se čovjek grijehom udaljio. Naziva ga i sakramentom pokore jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine za počinjene grijehe. Zatim se zove sakrament ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni elemenat ovog sakramenta. Zato je ovaj sakrament u svom dubokom značenju i ispovijedanje, priznanje i hvala Božjoj svetosti i njegovu milosrđu prema čovjeku grešniku.

Pokornik hvali Gospodina jer je milosrdan i nježan, jer je vječna ljubav njegova. Nadalje, zove se i sakrament oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odrješenju, Bog daje pokorniku oproštenje i mir. A upravo mir u duši, mir koji svijet ne može dati, jest najveći dar današnjem nemirnom čovjeku. Na koncu, to je sakrament pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja, po kojoj pokornik postiže mir s Bogom, s bližnjima i sa sobom (usp. KKC, 1423-4).

Struktura ispovijedi

Pokora nas obvezuje da dragovoljno prođemo kroz sve dijelove ovog sakramenta. Prvo temeljito smislimo svoje grijehe (ispitujući savjest prema Dekalogu), zatim se u srcu pokajemo za grijehe (iz ljubavi prema Bogu) i čvrsto odlučimo da nećemo više griješiti. Onda svojim ustima ispovijedamo teške i lake grijehe pred svećenikom (koji je obvezan na čuvanje ispovjedne tajne). Nakon što nas ispovjednik posavjetuje i zada nam pokoru, mi molimo molitvu pokajanja: Kajem se od svega srca što sam uvrijedio Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti. Zatim slijede divne riječi odrješenja koje sadrže sve bitne elemente pokore. Naime, milosrdni Otac izvor je svakog oproštenja; on po Pashi svoga Sina i daru svoga Duha, te po molitvi i služenju Crkve, izvršava pomirenje grešnika: Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Na koncu slijedi zahvala za Božji dar mira i radosti. U ispovjedaonici se, dakle, može zadobiti milost obraćenja i istinski mir – malo uskrsnuće duše. O tome svjedoče mnogi koji su se ispovjedili u najvećoj ispovjedaonici svijeta – u Međugorju.

Onaj tko je doživio Božje milosrđe u ispovijedi, rado će i često pristupati svetoj pričesti – Jaganjčevoj gozbi ljubavi. Da bismo dostojno blagovali presvetu Euharistiju – kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti – potrebno je pripraviti i tijelo i dušu. Tijelo pripravljamo pranjem, oblačenjem pristojnog (nedjeljnog odijela), aktivnim sudjelovanjem u liturgiji i postom (od hrane i alkoholnih pića makar sat prije pričesti). Naša duša mora biti čista od grijeha (osobito smrtnoga) i puna čvrste vjere da pod prilikama posvećenog kruha i vina primamo pravo Tijelo i pravu Krv Bogočovjeka Isusa Krista. Tko je u teškom grijehu ili tko živi u grešnom stanju (npr. crkveno nevjenčan), ne smije primiti pričest. „Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje” (1 Kor 11,27). Naprotiv, dostojno i pobožno blagovanje Euharistije donosi nam obilne duhovne plodove: povećava naše sjedinjenje s Kristom koje je započelo po krštenju; čisti nas od počinjenih lakih i čuva od budućih smrtnih grijeha; utvrđuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Tijela Kristova.

Sam je Krist stvarno i mistično prisutan u posvećenoj Hostiji. On nas čeka u tom sakramentu ljubavi u tabernakulu. Tu ga susrećemo u činu adoracije, u kontemplaciji punoj vjere. Klanjajući se Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, oslobađamo se od demonskih utjecaja, iscjeljujemo se od emocionalnih rana i dajemo makar malu zadovoljštinu za velike grijehe i zločine svijeta. Euharistijski nas Isus uči kako se darovati drugima, kako se žrtvovati za druge – tiho, ustrajno, nenametljivo, u šutnji, ne očekujući uzdarje. Mnogi sveci i velikani Crkve bili su odani štovatelji Euharistije i svjedoci euharistijskih čuda.

Spomenimo ovdje francusku mističarku Marthu Robin (1903. – 1981.), koja je doslovno živjela od Hostije. Nepokretna i bolesna, proživljavala je muku Isusovu i provela 53 godine bez hrane, živeći samo od pričesti koju je primala jednom tjedno (usp. mrežnu stranicu Mystics of the Church).

Isusovo bezuvjetno darivanje na Golgoti i u sv. pričesti potiče nas na zahvalnost. On, sveti i silni Bog, spušta se po svećeničkim rukama na prilike kruha i vina i pretvara ih, snagom Duha Svetoga, u svoje Tijelo i Krv. Zatim, po pričesti, ulazi u naša očišćena i zahvalna srca kao duhovna hrana – nebeska mana i popudbina – na našem putovanju u Očev dom, gdje nas čeka vječna gozba ljubavi.

Blago onima koji čiste svoja srca u sakramentu pokore i pomirenja jer su pozvani na euharistijsku gozbu Jaganjčevu!


Da bi ispovijed bila plodna, evo nekoliko savjeta iskusnih ispovjednika:

„Kad radimo ispit savjesti suočeni smo sa svojim grijesima, ali kad idemo na ispovijed suočeni smo s Božjom ljubavi, milosrđem i oprostom.” (Bryan Brooks)

„Grijesi su loši izbori, a ne neugodne emocije. Stoga, ispovjedite svoje grijehe, a ne svoja emocionalna stanja.” (Gabriel Mosher)

„Počinjeni grijesi su uvreda Bogu, ali ispovjeđeni grijesi su himan Bogu. Stoga kad ispovijedate svoje grijehe svećeniku u sakramentu pomirenja znajte da tako pjevate pjesmu hvale Bogu za njegovo veliko milosrđe.” (Damian Ference)

„Česte ispovijedi su poučne za vašeg svećenika i dobre za vašu dušu. Grijesi, osobito oni duboko ukorijenjeni ili počinjeni iz navike, zahtijevaju strpljenje i upornost. Nikad ne odustajte, ma koliko puta počinili isti grijeh... Ispovijed je sakrament izlječenja i baš kao fizičke rane, duhovne rane trebaju vremena kako bi u potpunosti zacijelile.” (Matthew Gossett)

„U ispovijedi nije riječ o tome koliko ste vi loši nego koliko je Bog dobar.” (James Martin)

„Svećenik je kao i liječnik: kad idete liječniku kažete mu što vas boli, s više ili manje detalja, tako da on zna kako vas je najbolje liječiti. I zapamtite: imao je puno pacijenata s istim simptomima. Vjerujte mu, slušajte njegove savjete i uskoro će vam biti bolje!” (Anthony Gerber)

„Bog najbolje djeluje s jednostavnim i skromnim ispovijedima. Bog ne treba roman – već ga je pročitao. Ponos i ne kajanje ponekad se kriju iza mnoštva naših riječi. Kad govorimo jednostavno i jasno, imenujući naše grijehe, to je kao da se skidamo za Križ, za smrt naših grijeha i uskrsnuće oprosta.” (Joshua Whitfield)

„Za mnoge bi ljude najveći napredak bio kad bi ispovijed prestali gledati kao obavezu i apstraktno nabrajanje grijeha i počeli je promatrati kao obnovu odnosa s Bogom.” (Matthew Schneider)

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2019.)