Objavljeno:
22. 10. 2020. 14:45

Odmah se o Ivanu Pavlu II. počelo govoriti kao o Velikom – čime je ušao u društvo Leona I. koji je odvratio Atilu i Hune da ne unište Rim, Grgura I. po kojem su nazvani korali i Nikole I. koji je konsolidirao Crkvu u srednjemu vijeku. Naslijedio ga je Ratzinger kao Benedikt XVI., i također o njemu govorio kao o „velikom papi” i o svojem „velikom prethodniku”

Piše: Boris Beck

Karol Wojtyła u svojoj je drami Pred zlatarnicom opisao čovjeka koji dolazi založiti svoj vjenčani prsten. Međutim, kada ga je zlatar stavio na vagu, ona se nije pomakla – prsten nije imao težinu. Vjenčani prsten vrijedi samo na prstu, zaloga vjernosti ne možemo se odreći.

Skromni Wojtyła tvrdio je da interes za njegova književna djela nije potaknut njihovom vrijednošću, nego njegovom osobom. A ona je bila svima poznata jer je kao papa obišao više od stotinu zemalja i posjetio tisuću gradova, proputovavši milijun kilometara. Svijetu medijskih spektakla dao je nešto dotad neviđeno, rimskoga biskupa kako leti s kontinenta na kontinent, ljubeći tlo kamo god dođe, služeći mise pred nezamislivim mnoštvima, kao kad se 1995. u Manili na Danu mladih okupilo više od pet milijuna vjernika.

Od Krakovwa do Rima

Rodio se 18. svibnja 1920. u poljskom gradu Wadowice. Majka Emilia mu je umrla dok je bio dijete, a potom i brat Edmund, liječnik. Mladi Karol svaki dan ide na misu, rado igra nogomet, uglavnom kao golman, i studira poljsku književnost i jezik – što ga je, kako je sam rekao, „uvelo u potpuno nove obzore, u samo otajstvo riječi”. Razvija ljubav za kazalište i uspijeva naučiti desetak jezika, ali dolazi rat pa mora raditi u kemijskoj tvornici i kamenolomu. Papa radnik čak će tri enciklike posvetiti radnicima i društvenom nauku Crkve: Laborem exacens, Sollicitudo rei socialis i Centesimus annus. Od 1942. pohađa ilegalni teološki studij u Krakovwu, za dlaku izmiče Gestapou 1944., skriven u podrumu kuće koju su pretraživali, a zbog zasluga u spašavanju Židova posmrtno mu je dodijeljeno odličje Pravednika među narodima.

Kada se 1948. vratio u Poljsku, poljubio je tlo domovine, što je potom činio na svakom svojem putovanju. Predavao je na dva sveučilišta, pisao za katoličke novine, objavio 1960. knjigu Ljubav i odgovornost te okupljao mlade s kojima je planinario, kampirao i molio

Prvi je put doktorirao u Rimu 1948. – kada ga je ispovjedio i Padre Pio, predvidjevši mu „najviši položaj u Crkvi” – a drugi put 1957. u Krakovwu, nakon što su mu komunističke vlasti godinama otezale postupak. Na tragu svoje doktorske teze o odnosu filozofije i teologije, kao papa će u enciklici Fides et ratio podsjetiti da se vjera i razum ne poništavaju nego podupiru. Kada se 1948. vratio u Poljsku, poljubio je tlo domovine, što je potom činio na svakom svojem apostolskom putovanju. Predavao je na dva sveučilišta, pisao za katoličke novine, objavio 1960. knjigu Ljubav i odgovornost te okupljao mlade s kojima je planinario, kampirao i molio. Dok je u srpnju 1958. s mladima veslao u kajacima, Pio XII. imenovao ga je pomoćnim biskupom u Krakovwu. Najmlađi poljski biskup već je iduće godine počeo služiti ponoćnu božićnu misu u Nowoj Huti, modernom radničkom gradu bez ijedne crkve. Sudjelovao je i na Drugom vatikanskom saboru od 1962. do 1965., sada već kao nadbiskup, da bi 1967. postao i kardinal, i opet najmlađi u kardinalskom zboru. Te je godine suautor enciklike Humanae vitae koja afirmira kršćanski odnos prema braku, spolnosti i rađanju, čija će načela promicati do kraja života. Vlasti su na koncu popustile u Nowoj Huti i 1977. ondje je bila izgrađena prva crkva. „Komunisti me se boje”, rekao je Wojtyła uz smiješak.

Ne bojte se!

I imali su se zašto bojati. Nakon smrti pape Pavla VI. 1978. sudjelovao je u konklavi kada je izabran mletački patrijarh Albino Luciano, kao papa Ivan Pavao I. Ali „nasmiješeni papa” umro je nakon samo 33 dana, a nakon jednoga od najkraćih pontifikata započeo je jedan od najdužih. Novi papa imao je samo 58 godina, nakon 455 godina bio je prvi koji nije Talijan, a prve su mu riječi bileriječi, upućene mnoštvu na Trgu svetoga Petra, bile su mu: „Ne bojte se! Širom otvorite vrata Kristu!”

Wojtyła nije samo odlučno stao na Božji gol, nego je odmah krenuo i u napad. Već je iduće godine posjetio Poljsku gdje je oduševljenje naroda razotkrilo mršavu potporu koju uživa ateistička vlast. „Ne bojte se!”, ponovio je u Varšavi i nisu se bojali. Iz te se nade ondje 1980. začeo pokret Solidarnosti koji je organizirao niz pobuna i štrajkova. Iako je vojni udar u Poljskoj spriječio nove proteste, komunizam je pretrpio golem gubitak ugleda. Sekretar sovjetske Partije Mihail Gorbačov posjetio je Ppapu 1989. u Vatikanu i tada izjavio da bez Ivana Pavla II. ne bi bilo moguće srušiti željezni zastor u Europi.

Ivana Pavla II. zanimala je politika i ono što se danas zove „meka moć” – utjecaj na zbivanja koji ne proizlazi iz toga što se vlada nekom silom, nego iz autoriteta. No, nije bio samo političar. Bio je duboko pobožan i svi njegovi bliski suradnici svjedoče da je prije svake važne odluke dugo molio. U svojoj enciklici Dives in misericordia naglasio je da je božansko milosrđe najveće Božje obilježje, nasušno potrebno modernom dobu; na početku trećega tisućljeća u enciklici Novo millennio ineunte zatražio je da „počnemo iznova od Krista” jer nas „neće spasiti formula, nego osoba”.

Molbe za oprost

Ivan Pavao II. prvi je papa koji je službeno posjetio sinagogu 1986. u Rimu. Prije toga bio je u Auschwitzu, a poslije u Yad Vashemu u Jeruzalemu. Na svojem apostolskom putovanju Skandinavijom 1989. posjetio je zemlje gdje su luterani u većini, i opet prvi od svih papa, te je s njima sudjelovao u molitvama. Godine 1999. posjetio je Rumunjsku, kao prvi papa od raskola 1054. koji je došao u pravoslavnu zemlju, a potom je putovao i u Ukrajinu i u Grčku. Prvi je papa koji je ušao u džamiju, 2001. u Damasku. I u svakoj je od tih prilika ponudio ispriku: pravoslavnima zbog toga što su križari 1204. nasilno zauzeli Konstantinopol, muslimanima za sve moguće uvrede, žŽidovima za sve progone koje su načinili kršćani.

Krist nije sišao s križa – odgovarao je kad bi mu predlagali da se povuče s Kkatedre sSvetoga Petra. Kao u njegovoj mladenačkoj drami, Ribarov prsten ne može se skinuti s papina prsta za života jer bi postao bezvrijedan; vjernost ili jest ili nije

Uopće bi ga se moglo nazvati „papom isprika” jer ih je u pontifikatu dao više od stotinu za razne prijestupe katolika u prošlosti – od osude Galileija, trgovanja robovima i spaljivanja protestanata, do kršenja ženskih prava, šutnje zbog hHolokausta i zlostavljanja Aboridžina. Znao je moliti za oprost, ali i biti odlučan, recimo kada je trebalo zadržati celibat svećenika i ne dozvoliti zaređivanje žena. Godine 1994. ustanovio je da Crkva nema ovlasti da žene zaređuje za svećenike te da bi to značilo raskid s Tradicijom i bilo nespojivo s vjernošću Kristu. U svojem velikom ekumenskom angažmanu bio je posjetio i Anglikansku Ccrkvu, te je propovijedao u kKeanterberijskoj katedrali. Ipak se Robertu Runcieju, tamošnjem nadbiskupu, požalio zbog toga što zaređuju žene, nazvavši to korakom unatrag na putu prema jedinstvu katolika i anglikanaca. Zbog zaređivanja žena mnogi su anglikanski svećenici 80-ih prešli u Katoličku Ccrkvu, što im je Ivan Pavao II. omogućio, mada iako su bili oženjeni.

Za slobodu

Uporno je progovarao protiv nepravde. Osudio je 1983. diktatora Duvaliera na Haitiju i 1985. apartheid u Južnoafričkoj Republici, kritizirao je 1987. generala Pinocheta u Čileu, a pad vojne hunte Alfreda Stroessnera u Paragvaju izravna je posljedica papina posjeta toj zemlji 1988. Protivio se američkim napadima na Irak 1991. i 2003. Na hodočašću u Agrigento na Siciliji 1993. pozvao je mafijaše na obraćenje: „Jednoga dana doći će Božji sud!”, opomenuo ih je, a 1995. u Cataniji pozvao je žrtve mafije da „ustanu i zaogrnu se u svjetlo i pravdu”. Iduće je godine mafija bacila bombe na dvije rimske crkve.

Tijekom 80-ih godina velika je tema bila i teologija oslobođenja koja je imala brojne sljedbenike u Latinskoj Americi. Njezini su teolozi argumentirali da borba za oslobođenje potlačenih – uključujući i razne ljevičarke gerilske pokrete – nije nespojiva s eEvanđeljem, a svećenik Ernesto Cardenal, primjerice, bio je ministar u sandinističkoj vladi u Nikaragvi. Kardinal Joseph Ratzinger, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, 1984. i 1986. službeno je osudio teologiju oslobođenja, iako su mnogi uvjeravali Ivana Pavla II. da nije isto komunizam u Europi i u Latinskoj Americi. No Wojtyłino viđenje slobode bilo je drukgačije, onakvo kakvo  je izložio u enciklici Sjaj istine u kojoj je podsjetio da „bez Stvoritelja stvorenje nestaje” i da sloboda proizlazi iz istine, a ne obratno – kada čovjek, „prepuštajući se relativizmu i skepticizmu, kreće u potragu za iluzornom slobodom odvojenom od same istine”.

Teologija tijela

Godinu dana prije nego je postao papa, 1977. u SAD-u, Wojtyła je rekao: „Čitav je ljudski život, od trenutka začeća pa nadalje, svet.” Predavanja koja je držao u Rimu od 1979. do 1984. bila su objedinjena u knjigu o teologiji tijela i ljudskoj spolnosti, i u njima je govorio o borbi „kulture života” i „kulture smrti”, gdje je na jednoj strani kršćanski brak, a na drugoj moderno društvo. Uvijek je smatrao kontracepciju, pobačaj, eutanaziju i homoseksualnost teškim grijesima, napose u enciklikama Evanđelje života (Evangelium vitae) i Koji mogu biti jednoDa svi budu jedno (Ut unum sint), gdje je isticao važnost obitelji i dostojanstvo žene. 

Ivan Pavao II. volio je velike geste. Godine 1983. objavio je početak godine Otkupljenja, 1987. najavio je Marijinu godinu, a 2002. proglasio je da počinje godina Euharistije, a tijekom nje je i umro. Najveći od svih njegovih jubileja bio je oglašen 2000., kada je pozvao Crkvu da preispita svoj put od Drugoga vatikanskoga koncila i da „pristupi misiji evangelizacije sa svježim oduševljenjem”. Nije razumio zašto bi škrtario s proglašavanjem blaženika i svetaca. Zbog svoje želje da naglasi opći poziv za svetošću, bio je proglasio 1 340 blaženika i 483 svetih, više nego svi njegovi prethodnici zajedno. Romi su tako dobili prvoga blaženika, Ceferina Gimeneza Mallu, a Indijanci prvoga sveca, Ivana Diega; proglasio je blaženom Majku Terezu i svetim Josemariu Escriva. Hrvati imaju razloga biti zahvalni Ivanu Pavlu II.: proglasio je svetima Leopolda Mandića i Marka Križevčanina, a blaženima Alojzija Stepinca, Ivana Merza i Mariju Petković.

Papa i Hrvati

I za još nešto Hrvati Ppapi duguju zahvalnost. One očajne zime 1991., kada je Hrvatska trpjela teške napade koji su prijetili da je unište posve, ili barem osakate da više neće moći samostalno živjeti, dok je Vukovar bio uništavan, Sveta Stolica je zagovarala Hrvatsku neovisnost. I prije svih drugih, 13. siječnja 1992., priznala je Republiku Hrvatsku kao međunarodni entitet. Ivan Pavao II. prvi ju je put posjetio 1994., održavši misu na Hipodromu u Zagrebu gdje danas na taj događaj podsjeća veliki križ. Ono što je tamo rekao nije svima dobro sjelo: „Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu. Vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim krajevima, kao što Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom te u Srbiji utječe u Dunav. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i narodi koje one povezuju.” Od Hrvata nije očekivao da budu predziđe kršćanstva, nego most prema ljudima koji vjeruju u istoga Boga.

Njegov dar za jezik bio je izniman – ne samo da se obraćao vjernicima na svim zamislivim jezicima, pa i Hrvatima na hrvatskom, nego je tijekom pontifikata sastavio 15 tisuća raznih govora i dokumenata, što iznosi nevjerojatnih 18 milijuna riječi, među kojima je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica, 19 motu proprija i nekoliko knjiga.

Gospina ruka

Ivan Pavao II. stekao je brojne neprijatelje. KGB mu je stalno radio o glavi i Vatikan je vrvio ruskim špijunima. Juan María Fernández y Krohn, svećenik kojega je zaredio raskolnički nadbiskup Marcel Lefebvre, protivan naslijeđu Drugoga vatikanskoga sabora, ranio ga je 1982. bajunetom u Fatimi. Al Qaeda ga je planirala ubiti 1995. na Filipinima, ali urota je bila otkrivena zbog nespretnosti atentatora – nehotice su bili izazvali požar radeći bombu. Na blagdan Gospe Fatimske, 13. svibnja 1981. Ivan Pavao II. vozio se Trgom sv. Petra u ranoj verziji papamobila – jer i to je neobično vozilo izumio – koja nije imala zaštitnu kupolu s neprobojnim staklom. Tada mu se iz gomile približio turski terorist Ali Ağca i u nj iz blizine ispalio nekoliko metaka iz automatskoga pištolja.

Papa je bez svijesti hitno prevezen u kliniku Gemelli i bio podvrgnut peterosatnoj operaciji, tijekom koje je izgubio tri četvrtine krvi. Prije operacije nakratko je došao sebi i tražio od liječnika, među kojima je bila i hrvatska kardiologinja Simona Gotovac, da ne skidaju škapular s njega. Zašto je Ali Ağca pucao na Ppapu, nikad nije bilo otkriveno, a Ivan Pavao II., koji ga je poslije posjetio u zatvoru da mu ponudi svoj oprost, nije htio nikome ispričati o čemu su razgovarali. Zato nije skrivao da vjeruje kako je Gospina ruka skrenula metak, ona ista koja je Luciji otkrila viđenje da će Sveti Otac u budućnosti mnogo trpjeti, pa čak i biti ubijen. Koga zanima kako izgleda metak izvađen iz Ppapina srca, može ga vidjeti u Fatimi – onamo ga je zahvalni Ivan Pavao II. odnio te je ugrađen u Gospinu krunu. Papino geslo glasilo je Totus tuus – čitav tvoj, a bilo je upućeno Mariji.

Papin križ

Među Ppapina brojna postignuća valja ubrojiti i izdavanje Katekizma 1992. kao „pouzdane norme za evangelizacijsku misiju Crkve”, a također je proveo i veliku reformu Crkvenoga prava i Kurije. Božanski golman ipak je tu i tamo dobio gol, recimo 1982. kad je bankrotirala talijanska banka Ambrosiana čiji je većinski vlasnik bio Instituto per le opere di religione, financijski servis Svete Stolice. Čelnik Ambrosiane bio je mason i kriminalac Roberto Calvi koji je uskoro nađen obješen ispod jednoga mosta u Londonu, a skandal je razotkrio brojne nečasne putove novca kroz Vatikan.

U jednom trenutku Ppapa je otvorio prozor i u tišini se jasno čuo njegov glas kojim nas je pozdravio, zahvalio nam na dolasku te poželio laku noć, jednostavno, izravno i prirodno, kakav je i bio

Na koncu su enormni napori svladali čak i Woytiłu. Godine 2001. dijagnosticirana mu je Parkinsonova bolest što se samo nadovezalo na stare ozljede i napredovali osteoartritis, ali Ivan Pavao II. nastavio je putovati svijetom, čekajući da ga Bog uzme sebi. „Krist nije sišao s križa”, odgovarao je kad bi mu predlagali da se povuče s Kkatedre sSvetoga Petra. Kao u njegovoj mladenačkoj drami, Ribarov prsten ne može se skinuti s papina prsta za života jer bi postao bezvrijedan; vjernost ili jest ili nije. Onako slab još se stigao uhvatiti u koštac s otkrićima svećeničke pedofilije: 2002. zahtijevao je od američkih biskupa da „neumorno istraže optužbe” i da budu otvoreni i transparentni. Kao izvor tih prijestupa naveo je to što su „svećenici podlegli napasti da misle da su bolji od drugih” te je ustvrdio da su takva zlostavljanja nespojiva sa svećeničkim pozivom.

Odlazak u Očev dom

Ivanu Pavlu II. naglo je pozlilo 31. ožujka 2005., ali nije bio hospitaliziran. Isti mu je dan dao bolesničko pomazanje njegov prijatelj i tajnik Stanisław Dziwisz. Na Trgu sv. Petra bdjele su tisuće. Kad je to čuo, Ppapa je rekao: „Tražio sam Te, a Ti si došao meni, hvala Ti.” Zadnje su mu riječi bile na poljskom, 2. travnja u 15.30 sati: „Pozwólcie mi odejść do domu Ojca” („Dozvolite mi da odem u Očev dom”), i još je izgovorio amen. Umro je iste večeri u svom stanu u Vatikanu, malo prije 85. rođendana.

Na prozoru toga stana vidio ga je oko Božića 1987. autor ovih redaka, tijekom susreta zajednice iz Taizéa. Na Trgu sv. Petra nakon molitve zadržalo se mnoštvo mladih, remeteći vatikanski muk, te su tako dočekali i rani mrak toga toploga zimskoga dana. U jednom trenutku Ppapa je otvorio prozor i u tišini se jasno čuo njegov glas kojim nas je pozdravio, zahvalio nam na dolasku te poželio laku noć, jednostavno, izravno i prirodno, kakav je i bio.

Imao je najveći državnički sprovod nakon Winstona Churchilla 1965. i Tita 1980. Papu u lijesu od čempresovine ispratila su četiri kralja, pet kraljica, 70 premijera i predsjednika, 14 visokih vjerskih vođa i 250 tisuća vjernika unutar vatikanskih zidina. Dekan Kardinalskoga zbora, kardinal Ratzinger – najbliži Ppapin suradnik, s kojim je svakoga tjedna ručao desetljećima, a da su cijelo to vrijeme jedan drugom govorili „vi” – predvodio je sprovod. Papa je bio pokopan u kripti bBazilike sv. Petra, u grobu u kojem je nekad nekoć ležao Ivan XXIII., koji je odatle premješten u crkvu pošto je proglašen blaženim. Odmah se o Ivanu Pavlu II. počelo govoriti kao o Velikom – čime je ušao u društvo Leona I. koji je odvratio Atilu i Hune da ne unište Rim, Grgura I. po kojem su nazvani korali i Nikole I. koji je konsolidirao Crkvu u srednjemu vijeku. Naslijedio ga je Ratzinger kao Benedikt XVI., i također o njemu govorio kao o „velikom papi” i o svojem „velikom prethodniku”.

Čudesa ljubavi

Zemaljska biografija Ivana Pavla II. završila je, ali ona nebeska tek je bila počela. Među inim čudesima po njegovu nebeskom zagovoru, dokumentiran je slučaj redovnice Marie Simon-Pierre koja je ozdravila od Parkinsonove bolesti – iako mnogi smatraju da je njegovo najveće čudo mirni raspad komunizma. Zahvaljujući čudima, a i njegovoj herojskoj vrlini za života, 2011. bio je proglašen blaženim, a tijelo mu je premješteno u bBaziliku, u kKapelicu sv. Sebastijana, tik do Michelangelovae djela PietàPiete. Iste godine prijavljeno je i drugo čudo – Floribeth Mora iz Kostarike izliječena je od smrtonosne aneurizme na mozgu. Na Trgu sv. Petra 27. travnja 2014. služena slavljena je misa prigodom kanonizacije njega i Ivana XXIII., koju je pred 800 tisuća vjernika koncelebriralo 150 kardinala i 700 biskupa. „Ljubav mi je sve objasnila, i ljubav je sve riješila”, rekao je jednom Karol Wojtyła, a govori nam to i danas, nasmiješen sa svojega nebeskoga prozora.

Izvor:
Svjetlo riječi