Objavljeno:
28. 08. 2020. 11:15

Sv. Monika, udovica (332. – 287.) slavi se 27. kolovoza

Život svete Monike bio je obilježen molitvama i suzama upravo za sina Augustina, nemirna te pomalo odveć slobodarski orijentirana mladića, koji je neko vrijeme uporno odbijao kako majčine molitve, tako i poticaje milosti. Tek je kratko pred smrt sveta Monika doživjela radost što joj je sin Augustin prigrlio kršćansku poruku i hitro krenuo putem savršenstva.

Jedne je noći usnula proročki san. Jedan joj je glas, kako bi umirio njenu tjeskobu, prošaptao: „Ne može propasti sin tolikih suza!” U srcu joj se opet pojavio tračak nade i jednoga je dana napokon uslijedio i odlučujući korak, obraćenje. Postignut je cilj molitava i suza svete Monike. Njezina je zadaća time bila izvršena te je 15 dana poslije preminula u Ostiji.

Monika je rođena u mjestu Tagasta u kršćanskoj obitelji te je odgojena vrlo strogo. Mlada se udala za poganina Patricija, s kojim je imala troje djece. Suprug joj je bio naprasit i tvrdoglav, ali je ona, kao mudra i razborita supruga, na njegove česte ispade bijesa odgovarala blagošću i strpljivošću, zahvaljujući kojima ga je na posljetku ne samo smirila, već i privela krsnom studencu, privučena krepostima i ljubavlju, kojima je kršćanska vjera bila obdarila njegovu nježnu suprugu.

Ime Monika je grčkog, odnosno latinskoga porijekla, a znači: monahinja, redovnica, usamljenica. Zaštitnica je majki i udovica.

 

Sv. Augustin, biskup i Crkveni naučitelj (354. – 430.) slavi se 28. kolovoza

Sveti je Augustin jedan od najistaknutijih ljudi Crkve: vješt filozof, bistar i prosvjetljen teolog, žustar polemičar, te nadasve veliki svetac. No, njegov život nije oduvijek bio tako čist i prav. Naprotiv! Zrelost je dočekao gonjen nemirom, koji ga je naveo na ponašanja i izbore što ih je kasnije oplakivao i kojih se odrekao, nakon što je na svome putu susreo Boga i mir, kojega taj susret redovito donosi. Čuvene su njegove riječi: „Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u Tebi, (Bože).”

Kao mladić, uspješno je studirao retoriku i filozofiju te se oduševljavao poezijom. Ujedno se, bez imalo grižnje savjesti, predavao svim životnim užicima, uključujući – dakako – i one tjelesne, no time svejedno nikako nije uspijevao utažiti urođenu težnju za savršenstvom, ćudoređem i istinom. U jednom je trenutku pomislio kako će svoje tjeskobe uspjeti umiriti pristajući uz manihejstvo – poprilično nejasnu i hirovitu vjersku struju. Otud su proizašle sve rane, kao i snažni unutarnji razdori, koji su njegovo mladenaštvo učinili nemirnim i praznim. A ona je s 29 godina stigao u Milano.

U Milanu, gdje je u to vrijeme biskup bio sveti Ambozije, proturječja Augustinova života eksplodirala su u svoj svojoj dramatičnosti. Upravo je jedna propovijed svetoga biskupa Ambrozija u njemu upalila oganj krize, koji ga je dugo razdirao, radi čega je stao bolno preispitivati čitav svoj život. No, naposljetku se uspio izbaviti iz te more. Evo kako: na vrhuncu svoje tjeskobne potrage, jednoga je dana u sebi začuo glas – bijaše to dječji glas – koji mu je ponavljao: „Uzmi i čitaj, uzmi i čitaj.” Augustin je u tome trenutku u rukama imao Poslanice svetoga Pavla, koje je slučajno otvorio i pročitao slijedeće riječi: „Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!” (Poslanica Rimljanima 13,12-14). Činilo se kako te riječi opisuju njegov život pa su postigle učinak jasne zrake sunca, koja je odagnala gustu maglu koja je okruživala njegov duh, pomogavši mu ugledati put istine i mira. Kratko nakon toga, Augustin je pošao k Ambroziju krstiti se. Nekadašnji se mladi veseljak, tako u Afriku, vratio kao pokornik. Ondje je zaređen za svećenika, a zatim postavljen za biskupa Hipona.

Bio je nadasve plodan pisac, a njegovo je najpoznatije djelo: Ispovijesti – nekoliko stotina stranica na kojima je, iskrenošću koja razoružuje, otvorio svoje srce. Te stranice katkad odzvanjaju radošću poradi pronađena mira, dok na drugim mjestima obiluju gorčinom i pokajanjem zbog počinjenih prijestupa.

Dvadeset godina nakon pada Rimskoga Carstva (410.) što ga je potaknulo da napiše djelo O državi Božjoj, Augustin je preminuo u mjestu Hippo Regiusu, drevnom gradu nedaleko od suvremene Annabe u Alžiru, pod opsadom vandala, barbarskoga plemena, koje je zadalo daljnje smrtonosne udarce starom i poljuljanom carstvu, „državi ljudskoj.” Ime Augustin je latinskog porijekla a znači: uzvišen, časni. Zaštitnik je tiskara i teologa.

Izvor:
Svjetlo riječi