Objavljeno:
24. 06. 2021. 10:15

Sveti Ivan Krstitelj i danas poput magneta privlači rijeke hodočasnika koji mu hodočaste utječući se njegovu zagovoru

Piše: Ana Papić

Sveti Ivan Krstitelj, posljednji starozavjetni prorok, svojim načinom života bio je neobičan svetac. Na svijet je došao od već ostarjelih roditelja, pred Bogom ponizan, a pred ljudima velik. Navijestio je i krstio Krista. Ono što je naučavao, to je i živio, za to i umro. Do kraja je dosljedan svojim idealima – čvrsta karaktera i ufanja u Onoga kojega je navještavao čak i kralju Herodu Antipi kaže: "Nije ti dopušteno uzeti ženu brata svoga!" (Mk 6,18).

Velika je snaga privlačne sile kojom "najveći rođeni od žene", kako ga Krist naziva (Lk 7,28), oko sebe prikuplja veliki broj svojih štovatelja koji rado hodočaste na mjesta posvećena njegovu svetom životu. Štovanje je ovoga sveca počelo jako rano. Njegov grob u Sebasti u današnjoj Palestini dovodi se u vezu s najstarijim mjestom štovanja sv. Ivana Krstitelja. U Damasku je bila bazilika posvećena ovom svecu, ali je danas u njoj džamija. Papa Ivan Pavao II. je za svoga posjeta Damasku tamo održao međureligijski susret i molitvu. Posvećena mu je i Lateranska bazilika u Rimu. U BiH najpoznatije svetište posvećeno svetom Ivanu je ono u Podmilačju.

U livanjskom kraju sveti Ivan Krstitelj napose se štuje u selima Kablići, Lusnić, Podhum. Taj je dan uobičajeno organizirati ručak za goste – užinare koji kod domaćina dolaze nakon svete mise.

Iz povijesnih je podataka poznato kako se u XIII. st. grade mnogi samostani na području današnje BiH. Jedan od njih je i u Livnu, sagrađen između 1340. i 1375. godine. Pavao Šubić i njegova žena gradili su samostan i crk­vu Sv. Ivana Krstitelja franjevcima, koju je dovršio njihov sin Mladen II.

Na današnjem lokalitetu groblja svetoga Ive u Livnu otkriven je i dio ranokrš­ćanske bazilike, a znatan je dio uništen izgradnjom betonske ograde te kopanjem vodovodnoga i kanalizacijskoga sustava. Više pronađenih elemenata na tom području upućuje na činjenicu da se uz ostatke franjevačkoga samostana nalazila ranokrš­ćanska bazilika. Istraživanja su pokazala kako je to područje bilo aktivno groblje u posljednjih 200-300 godina, a tijekom Drugoga svjetskoga rata tu su se ukapali i umrli iz bolnice u čijoj se blizini groblje i nalazi.

Svake godine za Svetoga Ivana Krstitelja na groblju se tradicionalno pri slavljenju svetih misa okupi veliki broj vjernika.

I u tradicijskoj kulturi sveti Ivan Krstitelj zauzima važno mjesto. Najčeš­će ga se prikazuje kako krsti Isusa ili kako propovijeda obučen u odijelo od kože sa štapom u obliku križa, s janjetom u ruci ili pokraj sebe.

Večer prije Svetoga Ive palili su se svitnjaci. Svaka bi kuća skupljala drvo za paljenje, a u sumrak bi svatko ispred svoga doma zapalio svitnjak. Svitnjak bi oko sebe okupio ukućane, a oni hrabriji bi, kako svitnjak dogorijeva, preskakali preko njega. Ovaj običaj i danas živi.

Ujutro bi se ustajalo rano i gazilo po pepelu ostalom od svitnjaka. Budući da su obično hodali bosi, vjerovalo se kako će se na taj način spriječiti žuljevi i naboji na nogama. Inače je pepeo u krš­ćanskoj simbolici znak pokore, obraćenja te prolaznosti ovozemaljskoga života. To je ujedno i poziv na obraćenje k pravim i istinskim vrijednostima.

Smrt svetoga Ivana nije ostala nezabilježena u našoj tradiciji. Herod Antipa, tetrarh Galileje i Pereje, zapovjedio je da uhvate Ivana i da ga bace u tamnicu zbog Herodijade, žene svoga brata Filipa koju je uzeo za ženu, a Ivan mu je govorio da nije dopušteno imati ženu brata svoga. Herodijada ga zbog toga zamrzi i htjedne ubiti, ali nije mogla. Naime, Herod se bojao Ivana znajući da je pravedan i svet čovjek. Herod o svom rođendanu priredi gozbu na koju je došla i plesala Herodijadina kći koja se svidjela Herodu i gostima te joj kralj rekne da će joj dati što god zatraži od njega. Majka ju nagovori da traži glavu svetoga Ivana Krstitelja. Kralj se zbog toga ražalosti, ali zbog prisege pred gostima nije mogao odbiti. Naredi krvniku da na pladnju donese Ivanovu glavu i dade djevojci, ona svojoj majci. Kad su za to čuli njegovi učenici dođoše i uzeše njegovo mrtvo tijelo te ga položiše u grob (usp. Mk 6,17-29).

Nije rijetkost da se u tradiciji Herod spominje kao Irud, a njegova žena Herodijada kao Irudica. Herodijada (Irudica) je zbog naloga da se svetom Ivanu odrubi glava postala personifikacija zla, osoba za koju se vjerovalo da donosi zlo i nevolju. Kad bi se bližila nepogoda, posebice vremenska, vjerovalo se da je to jedno utjelovljenje Irudice, pa bi narod iznio raspela i molio: Biži, biži, Irudice, Majka ti je poganica, Od Boga prokleta, Od svetog Ive raspeta.

U narodu je bio običaj da se u slučaju velike krupe oglase crk­vena zvona jer se vjerovalo da mogu razbiti niže oblake i oslabiti krupu. Vjerovalo se da sv. Ilija Gromovnik proganja Irudicu (krupu) tako što je gađa gromovima, odnosno crk­venim zvonima. Irudica je u tradiciji livanjskoga kraja prokleta, svetog Ive krvi sapeta, te se tjera u planinu: tamo di pivac ne piva/ di ovca ne bleji/ di kobila ne rže/ di vo' ne muče.

Sveti Ivan se u vjerskim usmenim pjesma spominje i kao onaj koji tješi Mariju koja tuguje za svojim raspetim sinom.

Gospa kleči na kamenu, na kamenu nam na moru, ona roni suze svoje, niza svoje bilo lice, k njoj dolazi sam Bog     i sveti Ivo Krstitelj

Što je Tebi sveta Divo Marijo?
Ne pitaj me, sam Bog i sveti Ivo Krstitelje,
imala sam Sinka svoga
najvišljega, najljepšega,
dođoše židovi
klete majke sinovi
od mene Ga oteše,
na muke Ga odvedoše.

Ustaj gori sveta Divo Marijo
pa pogledaj suncu istokome
ugleda' ćeš dvanaest apoštola
trinaestog Sinka Svojega.

Dvaput korači,
treći put se s Njim poljubi.

Jesi mi, Sine, uskrsnijo?

Jesam Ti, Majko, uskrsnijo.
Živim na veselje mrtvim,
na duševno spasenje.
Amen.

Iako je živio u vremenu i okolnostima daleko od našega vremena i načina života, sveti Ivan i danas poput magneta k sebi privlači rijeke hodočasnika koji mu hodočaste utječući se njegovu zagovoru. Njegova neustrašivost, odvažnost i poniznost i toliko stoljeća poslije njegova djelovanja stavlja pred nas pitanje je li naša veličina u onom što imamo i čime se hvalimo ili pak u onom što jesmo u sebi. Svojim je životom i čudesnim djelovanjem privukao k sebi toliki broj vjernika, a zbog svoje osobitosti zauzeo je i posebno mjesto u životu i duhovnoj tradiciji katolika ovih prostora. Znao je naš narod na prekrasan način izreći ono što mu je na duši i k Bogu se utjecati za ono što ga tišti. Jedna je od mnogobrojnih takvih vjerskih usmenih pjesama vezana i za život svetoga Ivana Krstitelja, a zabilježena je u Lusniću kraj Livna po kazivanju Perke Hrsto:

Sve godine svete biše
Kad na svitu pribivaše

Isus ima odonud doći,
Izličit će nas od nemoći.

Najprije posla poklisara,
Pomoguće sve odzgora

Da navisti svemu puku
Da provide svi nauku

Božjeg Sina Isukrsta,
Kome ime Ivan biše

Krstitelj se zovijaše
Krstitelju, sveti Ivo.

Kad se Ivo na svit rodi
Čudili se svi narodi

Jer mu stara mati
ne bi plodna u mladosti,
Porodi ga u starosti.

To darovi Božji biše
Kad se porod porodiše,
Ali tad rad besidaše

Faleć Boga, Oca svoga
Radi čuda velikoga.

Kad narodi to vidiše
Da je prorok svi rekoše,

Mnogi blago ostaviše,
Sveti nauk svi slušaše.

Ode Ivo do Jordana
Tude rijeka vodom zvana.
Glas krsti, poviš njega viče:
To je moj sin preljubezni.

'Ko ga bude virovati
Uvik će ga uživati,

A Isus će s Neba saći,
Svoju dragu Majku naći

Da je vodi u raj
Gori s anđeoski devet kori,
S pastirom i svim biskupim.

Svi se oko Gospe okitiše,
Zrake kuće napuniše,
Sve se kuće Božje sjaše,

A nebeski mir bijaše,
Isus majku dozivaše:

Odi meni, mila mati,
Ti ćeš sa mnom uživati.

Neka bude Bog hvaljen
Po sve vijeke vjekov
Amen.

"Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!" (Mt 3,2) riječi su svetoga Ivana koje i danas odzvanjaju jednakom jačinom i nose snažnu poruku onoga čiji je život i vječna slava sadržana u značenju njegova imena Gospodin je milostiv.

Izvor:
Svjetlo riječi