Objavljeno:
30. 09. 2020. 12:15

Zaljubljen u Božju riječ bio je zanesen njezinim dubinama te je sav bio unesen u čitanje i razumijevanje njezinih dubina. Imao je prirodnu sposobnost, stečenu znanstvenu vještinu i čvrstu volju i ustrajnost pred Bogom u svome radu. Ne samo filozofiju koju je poznavao u potrebnoj mjeri već i književnost je potpuno podredio tumačenju i izricanju Božje riječi

Piše: Ivan Bodrožić

Sveti Jeronim čiju 1600. obljetnicu smrti slavimo ove godine, jedno je od nezaobilaznih imena teologije ranoga kršćanstva koje i danas odiše veličinom i uzvišenošću poradi svega što je učinio na polju teologije i nadasve egzegeze.

Jeronimovo podrijetlo i domovina

Kad sebe predstavlja u svom znamenitom djelu O znamenitim muževima (De viris illustribus, 135) onda će reći da se zove Jeronim, od oca Euzebija, rođen u mjestu Stridonu koji je nekoć bio na granici Dalmacije i Panonije, a prema svemu sudeći rođen je oko godine 347. Do danas nije moguće sa sigurnošću utvrditi gdje je točno bio spomenuti gradić – utvrda koji su razorili Goti između 376. i 379. Mnogi krajevi svojataju čast biti njegovim rodnim mjestom (Duvno, Grahovo, Skradin, Štrigova, Kras itd.).

Bez obzira na to što ne znamo gdje je točno bio Stridon, a nemamo ni osobitih podataka o njegovoj obitelji, ipak znamo ono najvažnije: Jeronim je njegovao ponos da pripada kršćanskoj katoličkoj obitelji: „Ja sam kršćanin; rođen sam od katoličkih roditelja. Nosim na svome čelu zastavu križa.” Na drugom mjestu slično posvjedoči: „Od zipke smo se – da tako kažem – hranili katoličkim mlijekom.”

Odgoj i školovanje

Jeronim je temeljno školovanje prošao u obiteljskoj kući i u rodnome mjestu, sukladno obiteljskim mogućnostima i razinom koju je pružalo mjesto. Jeronimova obitelj bila je imućna, te mu je potom omogućila školovanje i u Rimu. Paralelno sa školovanjem, u kršćanskim obiteljima poput Jeronimove, davala se i vjerska pouka koja je pretpostavljala pouke najosnovnijih istina vjere, ali nadasve kršćanskoga ćudoređa i vrijednosti, dok je krštenje dolazilo naknadno kao pečat kojim se pečatilo kršćansko življenje. Proces kršćanskoga sazrijevanja Jeronim je dovršio u Rimu, gdje je primio i krštenje od pape Liberija te će uvijek s ponosom isticati kako je njegova vjera ona rimska, to jest u skladu s rimskim učenjem i predajom.

Glede stručne izobrazbe, pohađao je školu znamenitoga učitelja i govornika Donata. Nakon provedenih otprilike 4 – 5 godina sigurno je prešao na viši stupanj koji odgovara našem sveučilišnom studiju. Jeronim je u Rimu upijao književna djela najznamenitijih književnika (Ciceron, Vergilije, Seneka, Salustije, Plinije Mlađi, Horacije, Ovidije, Lukrecije, Svetonije, Varon itd.).

Prema dubljem kršćanskom iskustvu

Nakon završenoga školovanja u Rimu, Jeronim će poći u Trier (u listopadu 367.), carski grad koji će biti kao magnet ambicioznim i nadarenim mladim ljudima u potrazi za radom kod velikaša carskoga dvora. Paralelno uz stručni rad i usavršavanje u upravničkoj službi, Jeronim ne gubi vrijeme ni glede boljega upoznavanja kršćanstva i produbljivanja vlastite vjere. U Trieru upoznaje asketske krugove egipatskoga monaškog oblika i usmjerenja koji su se tamo razvili zahvaljujući sv. Atanaziju koji je nekoliko godina proveo u Trieru kao prognanik sa svoje biskupske stolice. Nadalje, Jeronim se započinje ozbiljnije zanimati i za teologiju i teološku problematiku svoga vremena, pa za svoju knjižnicu prepisuje djela sv. Hilarija. A obilazeći Galiju, upoznaje asketski život mnogih svetih muževa i žena, što ga je neobično privlačilo.

Nakon tih putovanja Jeronim se kratko vraća u rodni grad Stridon, no nakon sukoba s rodbinom i razočaranja, odlazi put Akvileje u kojoj će boraviti tri godine (370. – 373.). No i u Akvileji se iznenada počelo pričati protiv Jeronima, što je njega duboko povrijedilo, te je odlučio otići iz rodnoga kraja i spomenutoga okruženja.

Dovršetak formacije

Jeronim, dakle, oko 373/4. odlazi na istok zajedno s nekim prijateljima želeći hodočastiti u Svetu zemlju. Brodom je prošao cijeli Jadran te je onda s albanskih obala pošao pješice. Zaustavio se u Ateni, drevnoj grčkoj prijestolnici, u kojoj se i osobno osvjedočio u ono što je o njoj zapisano u novozavjetnim spisima. Na sirijskoj obali potom je posjetio samostan Rosos, da bi potom stigao do Antiohije. Put ga je skoro posvema iscrpio, te je teže obolio, pa je čak bio i na granici smrti. U Antiohiji je susreo staroga prijatelja Evagrija koji ga je ugostio u svome domu i na svome imanju Maroniji.

Nakon toga Jeronim se zaputio u Kalcidijsku pustinju (55 milja istočno-jugoistočno od Antiohije) među pustinjake, gdje provodi strog život, vježba se u mrtvljenju i pokori, ali isto tako čita Sveto pismo i prepisuje knjige za svoju knjižnicu. Vjerojatno se u tome razdoblju dogodilo njegovo dublje obraćenje na Sveto pismo kada je u jednom snu primio Božji ukor da nije pravi kršćanin, već da je ciceronijanac jer je radije čitao Cicerona nego Sveto pismo. Od toga trenutka on njeguje istinsku strast za Božjom riječi i koristi sve svoje potencijale i darove da je što bolje upozna i nauči tumačiti. S tim ciljem uči jezike (sirijski, grčki, hebrejski), pokušava ući u tijek velikih rasprava svoga vremena i vježba se u asketsko-pustinjačkom životu. Osim što će u tome razdoblju Jeronim biti zaređen za svećenika, on će se svojski dati u znanstveno usavršavanje koje će ga učiniti vrsnim poznavateljem i tumačem Svetoga pisma. Učit će upoznajući i slušajući izravno neke od najboljih teologa i egzegeta svoga vremena, a velika prednost je što je upoznao dvije velike egzegetske tradicije: aleksandrijsku i antiohijsku, čime je postao najkompletnijim egzegetom svoga vremena.

Početak teološke djelatnosti

Jeronim će imati milost boraviti u Carigradu u vrijeme sabora 381., nakon čega se  vraća u Antiohiju, odakle 382. godine putuje put Rima zajedno s Paulinom Antiohijskim i Epifanijem Salaminskim. O njemu se vrlo brzo pronio glas kao o vrlo dobrom poznavatelju jezika i mladom teologu i egzegeti, a ništa manje asketi. U ljeto te iste godine sudjeluje na saboru u Rimu gdje se rješava problem apolinarizma i antiohijskoga raskola, pri čemu je imao zapaženu ulogu kao prevoditelj i teolog. Učen i dobronamjeran postao je tajnikom pape Damaza te ga je papa zadužio da tumači nejasna biblijska mjesta, popravlja latinski biblijski tekst i nastavi sa znanstvenim radom. Njegovo oduševljenje trajat će do papine smrti (prosinac 384.) kada će ga određeni krugovi oklevetati da je htio postati papom, pa će onda to utjecati na njegovu odluku da nepovratno napusti Rim i zapad i skrasi se negdje na istoku.

Kad jednom otkrije da se nijedna ljudska riječ ne može mjeriti s Božjom, odlučit će se potpuno posvetiti izučavanju ove neponovljive riječi koja mu je otkrivala i davala Boga u isto vrijeme

Godine 385. odlazi iz Rima put istoka u pratnji pobožnih svetih žena kojima je bio asketski duhovnik. Odjedrio je put Cipra, pa preko Antiohije otišao do Svete zemlje, pa čak i do Egipta. Upoznao je Didima Slijepca, posjetio monaške udruge te se potom vratio u Palestinu i nastanio u Betlehemu pored špilje Gospodinova rođenja (386.). Tu je podignuo dva samostana, za muškarce i žene, i nastavio se baviti onim što mu je bilo najdraže i najsvetije, a to je teološki rad, tumačenje Svetoga pisma i uređivanje prijevoda na latinski jezik, što će ostaviti iza sebe kao znamenitu Vulgatu. U Betlehemu će i umrijeti 30. rujna 420.

Zreli teološki rad

Jeronim je svoj obol dao ponajprije na polju teološko-biblijskih znanosti svoga vremena. Kao teolog Jeronim je bio više sklon izučavanju Svetoga pisma i njegovih dubina, nego dogmatsko-spekulativnom radu. A posjedovao je sjajno znanje iz književnosti i izuzetnu ljepotu izražavanja. Uz latinski kojim je pisao, bio je vrstan poznavatelj i jezika na kojima je napisano Pismo (hebrejski i grčki), a savladat će osnove sirijskoga i aramejskoga. Zaljubljen u Božju riječ bio je zanesen njezinim dubinama te je sav bio unesen u čitanje i razumijevanje njezinih dubina. Imao je prirodnu sposobnost, stečenu znanstvenu vještinu i čvrstu volju i ustrajnost pred Bogom u svome radu. Ne samo filozofiju koju je poznavao u potrebnoj mjeri već i književnost je potpuno podredio tumačenju i izricanju Božje riječi. Otkako je prionuo ozbiljnom egzegetskom radu, jasno je razlučio svete od svjetovnih disciplina, te je ove posljednje stavio u službu jasnije spoznaje Božje objave i tumačenja njezinih dubina.

Onkraj oduševljenja za profane autore, postupno je sazrijevao za isključivo posvećenje Božjoj riječi koju će korjenito spoznati kao sasvim drukčiju i bogatiju od ljudske riječi. Kad jednom otkrije da se nijedna ljudska riječ ne može mjeriti s Božjom, odlučit će se potpuno posvetiti izučavanju ove neponovljive riječi koja mu je otkrivala i davala Boga u isto vrijeme. Neće se stoga ustručavati pokazati kako mu je Božja riječ važna za životni kontakt i životno zajedništvo s Kristom: „Ako je pak, prema apostolu Pavlu, Krist Božja snaga i Božja mudrost, a tko ne pozna Pisma ne pozna Božju snagu i mudrost, zaključujemo da je nepoznavanje Pisma nepoznavanje Krista”, reći će u Prologu svoga Komentara proroka Izaije. Prema tome, za Jeronima teologija je bila više od znanstvene discipline jer je bila disciplina u kojoj je crpio izravno zajedništvo s Kristom, Božjom snagom i mudrošću. Teologija će onda za njega biti živa i životna disciplina od koje neće odustati te će cijeloga života zadržati ovaj osjećaj za teologiju, ne prestajući je nikad više izučavati i od nje živjeti.

Jeronimova uža teološka specijalnost bila je egzegeza, to jest tumačenje Svetoga pisma. U svoj biti on i jest tumač Svetoga pisma i prevoditelj te se ubraja među najznamenitije bibličare svoga vremena, a i Crkve uopće. Pred Svetim pismom Jeronim se nikada nije osjećao u tolikoj mjeri osposobljen da ne bi morao dalje učiti i stjecati nove spoznaje, to jest usvajati znanje i tehnike za bolje poznavanje biblijskoga teksta. To što je susretao i čitao djela vrsnih teologa i egzegeta, što je kao zapadnjak boravio na istoku gdje je upoznao ranokršćanske tradicije u najvažnijim Crkvama (Antiohija, Jeruzalem, Aleksandrija) bit će mu prednost i dar koji će ga učiniti kompletnim ili u najmanju ruku vrlo svestranim egzegetom. A kako je po karakteru težio k savršenstvu, onda je usvajao ono najbolje što je upoznavao od drugih, bilo da je riječ o teologiji ili o asketskoj praksi. Među njegove učitelje ubrajaju se velika imena poput Didima Slijepca, Apolinara iz Laodiceje, Grgura Nazijanskoga, a uz njih koje je osobno upoznao, tom nizu se može pridodati i Kromacije Akvilejski i papa Damaz, kao i sveti Augustin s kojim je razmijenio više pisama.

Sve skupa je doprinijelo da postane cjelovit i temeljit poznavatelj Svetoga pisma i teoloških zbivanja svoga vremena. Iako je upoznavao mnoge, ipak je nastojao biti neovisan, tražeći vlastiti put tumačenja. Prednost mu je bila jer je posjedovao dovoljno egzegetskih vještina budući da je bio načitan i učen, poliglot i govornik, obdaren talentom i opskrbljen korisnim materijalom. Često je konzultirao i hebrejske tumače i njihove izvornike, čime je pokazivao otvorenost i spremnost duha da ne bude jednosmjeran i jednouman, već da u ime svetoga cilja koji je pred njim, napravi sve što može da bude do kraja kvalitetno.

Jeronim je doista volio biti originalan: nije mu bilo drago kopirati drugoga, prerađivati ili parafrazirati, a da to ne kaže. Vrijednim je držao sposobnost izvornosti. Zato će i reći u Predgovoru prevodeći spis Didima Slijepca o Duhu Svetomu: „Pisca ističem od samoga naslova. Radije prevodim tuđi spis nego da se – kako neki čine – kao mala vrana resim tuđim bojama.” Ali to što nije uvijek on morao biti krajnji domet teoloških spoznaja, nije ga činilo pasivnim ni sprječavalo da uči. Za njega se može reći, bez lažne skromnosti, da je cijeli život učio, svjestan kako je golemo, bolje rečeno neiscrpno, polje rada na kojem se našao. Kao čovjek širokih obzorja, spreman se usavršavati i izgrađivati, nije žalio truda uložiti u vlastitu izobrazbu, o čemu svjedoči njegova pozamašna biblioteka koja je za ono doba bila pravo bogatstvo. Uz nju i uz dobro pamćenje postao je živa enciklopedija teološkoga, biblijskoga znanja.

Teolog polemičar

Nijedan čovjek ne može pobjeći od svoje naravi, pa tako ni Jeronim. On to nije ni pokušavao. Bio je žestoke naravi, pa su njegovi kasniji životopisi zapisali znamenitu rečenicu koja to otkriva: „Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac.” Nošen vatrenom naravi, a pun revnosti za katoličku vjeru, pisao je praktične spise polemičke naravi koji su mogli imati i doktrinarnu notu. Vrijedno je izdvojiti neke od tih teoloških rasprava: Protiv luciferijanaca, Protiv Helvidija, Protiv Jovinijana, Protiv Ivana Jeruzalemskoga, Protiv Rufina, Protiv Vigilancija, Protiv pelagijanaca itd. No osim ovih polemičkih rasprava protiv određenih pojedinaca ili skupina, valja imati na umu da je Jeronim bio vrlo dobar poznavatelj bremenitih teoloških zbivanja svoga vremena i odlučni branitelj pravovjerja Crkve. Mnogo je pisao protiv krivovjeraca svoga vremena (arijanci, pneumatomasi, macedonijanci, apolinaristi), upozoravajući neprestano na njihove zablude i kriva učenja. Često će, pišući svetopisamske komentare, davati antiheretičke smjernice svojim čitateljima, pogotovo kad se susretne s odlomcima i redcima koje su krivovjerci tumačili na svoj način izokrećući njihov smisao.

Uslijed polemičkih potreba on će onda svoje pouke i upozorenja na krivovjerce proširiti i na još veći krug ljudi i broj tekstova. Kako će biti upoznat, a imat će i dobru dokumentaciju pod rukom, u svojim komentarima znat će se obrušiti i na marcionite, sabelijance, enkratite, montaniste, docete, gnostike i ostale krivovjerce dokazujući da iskrivljuju smisao Svetoga pisma ne tumačeći ga u duhu crkvene predaje i pravila vjere.

Izvor:
Svjetlo riječi