Objavljeno:
28. 09. 2022. 12:45
Fra Ante Vučković

„Pismo sveto za mene čitatelja ima vrijednost upotrebe mane”, kaže u jednom zgusnutom tekstu Erri de Luca, talijanski književnik, pjesnik, mirovni aktivist, prevoditelj i još štošta drugo. Teško je u našemu svijetu naći nekoga sa sličnim odnosom prema Bibliji. Samoga sebe Errine smatra ni vjernikom ni ateistom. Vjernik nikada nije povjerovao jednom zauvijek. On uvijek iznova obnavlja svoju vjeru. Erri misli da se zbog toga što se Bogu ne može obraćati izravno ne može nazvati vjernikom. Bogu ne može reći: Ti! O Bogu govori u trećem licu. Svakoga dana nogom zapne za kamen molitve, ali ga ne može iskopati. Molitva je prag koji ne uspijeva prijeći. Druga prepreka koja mu ne dopušta da za sebe kaže da je vjernik je oprost. Nije u stanju oprostiti niti primiti oproštenje. Zbog ova dva praga preko kojih ne uspijeva prijeći ostaje izvan zajednice vjernika. No, to ga ne čini ateistom. Ateist živi od sigurnosti. Ateist se odriče Boga. Odriče se goleme mogućnosti da pretpostavi Boga. Ateist to ne čini toliko za samoga sebe koliko za druge. On je za druge uvjeren da Boga nema. Ima potrebu uvjeravati ih da je u pravu. Tako se isključuje iz iskustva mnogih ljudi. Zatvara i sebi i drugima ulazak u nepregledni prostor ljudskoga iskustva s Bogom. Erri je zadovoljan vjerom drugih. Našao je u životima nekih ljudi trag Božji. U Bibliji je našao tragove koji su ostali iza njih. Odlazi na susrete s biblijskim tekstovima i svoje osobno iskustvo čitanja može prenijeti drugima.

Na Bibliju je naišao slučajno. Bilo je to ujesen osamdesete godine, nakon pada komunizma, zajednice kojoj je do tada pripadao. Od tada nikamo ne odlazi bez Biblije. Čita je svakodnevno. Čita je na starom židovskom jeziku. Čita izjutra. Dočim se probudi. Čita je onako kako su židovi u sinajskoj pustinji skupljali manu. Ujutro bi je skupljali za taj dan. Mana je služila kao hrana. Nije bila za prodaju. Nije bilo moguće skupiti je pa je kasnije unovčiti i na njoj zaraditi. Mana nije bila ni za razmjenu. Nije bilo moguće skupiti je pa dati u zamjenu za nešto drugo. Moglo se njome služiti. Služila je za hranu, za preživljavanje. Nije se mogla sačuvati za sljedeći dan. Tko bi to pokušao, otkrio bi da bi se do jutra pokvarila. Erri svakoga jutra čita neki tekst iz Biblije. Hrani se njime kao što uzima porciju hrane. Okus čitanja ostaje u ustima satima nakon čitanja. Ponekada se poneka stara židovska riječ dugo nakon čitanja nastavi kretati u ustima. Biblijski tekst i biblijske riječi imaju upotrebnu vrijednost. Nije moguće uzimati neki izričaj na način kako se to čini s horoskopom. Ne leži u biblijskim riječima nikakvo predviđanje dnevnih budućih događaja. Čitanje Biblije je kao odlazak u pustinju, na mjesta koja više nije moguće pronaći na zemlji i posjetiti ih. Biblijski događaji su, istina, vezani uz stvarni zemljopis, ali njezini tekstovi su se odvojili od zemljopisa. Čitanjem biblijskih tekstova ulazi se u svijet koji ne postoji na nekim drugim stranicama. Njezinim se čitanjem, osim toga, ulazi i u bezbrojni niz čitatelja koji su u različitim vremenima otvarali iste stranice, odvajali se od biblijskih vremena i u njoj čitali neko drugo vrijeme. To sliči odlasku u vinograd koji nam ne pripada i u kojem je grožđe već otrgano. Dopušteno nam je ući jer smo siromašni i jer smo stigli zadnji. Tko god tako uđe pa pozorno i polako prolazi između čokota, uvijek nađe neki ostavljeni plod. Tako se pridružuje beskonačnom nizu komentatora i neprekinutom komentaru dodaje svoju malu bilješku.

Čitanje je kao mana kojom se hranimo. Svakoga jutra ima neki drugi okus. Čak i isti stih koji ponovno čitamo nakon nekoga vremena mijenja svoj okus. No, Erri zna da ne može svatko čitati na isti način. Neka hrana nije za svakoga ista. Ono što je njemu hrana nekome može biti neprobavljivo. Zato Erri ne može preporučiti čitanje. Radije govori o susretima. Kako preporučiti susrete? Oni se dogode. Nikada nisu isti. O njima se može svjedočiti. No, ne može ih se preporučiti.

Erri čitanje biblijskih tekstova doživljava kao susret s iskonskim vremenima i počecima. Bilo bi pogrešno shvatiti to kao neku nostalgiju za prošlim. Posve suprotno. Tko traži budućnost neke rijeke neće je naći na ušću. Mora krenuti na izvor. Tako su biblijski tekstovi izvor iz kojega teče ono što nas čeka.

Ljudi različito čitaju. Posebno se to odnosi na Bibliju. Tu najneobičniju od svih knjiga mnogi vjernici čitaju svakodnevno. Ima i onih koji to ne čine. Drugi to čine vrlo rijetko. Jedni čitaju bez kreativnosti. Njihovo je čitanje zamorno. Drugi čitaju unoseći u tekst svoje najneobičnije zamisli koje u samom tekstu nemaju nikakva oslonca. Njihovo je čitanje nasilno. Erri čita kao da sa slova oprezno ispuhuje prašinu pa ona ponovo postaju čitka. Njegovo čitanje nije nasilno i nije zamorno. Svježe je. I rječito. Njegova strast čitanja biblijskih tekstova svjedoči o vrlo različitim putovima kojima Božja riječ ulazi u ljudske živote i hrani ih.

Izvor:
Svjetlo riječi