Objavljeno:
01. 09. 2021. 08:15
Piše: Maja Herman Duvel, mag. phil.

Svetost je najveća moguća dobrota koju čovjek posjeduje kada voli najuzvišenije dobro koje je Bog. Na sličan način možemo reći i da je bračna svetost u dobroti, čistoći i ustrajnosti u bračnom zajedništvu iz ljubavi prema Bogu.

Toliko uzvišeni ideal supružnici mogu živjeti samo zahvaljujući nadi u Božju pomoć, vjeri u istinu koju je Bog objavio o braku i ljubavi kroz čuvanje Božjih zapovijedi.

U Svetom pismu nalazimo nekoliko tekstova koji nas uče o božanskoj istini o braku i njegovoj svetosti. Poslanica Efežanima otkriva nam veliko otajstvo da je brak između muškarca i žene odraz braka ili jedinstva između Krista i njegove Crkve kao glave i udova. Kao što Krist i Crkva tvore jedno tijelo, tako i muškarac i žena u ženidbenom savezu postaju jedno tijelo. U Poslanici Hebrejima čitamo sljedeće riječi: „Ženidba neka bude u časti u sviju i postelja neokaljana!” (Heb 13,4). Kako bismo razumjeli svu težinu te zapovijedi, prisjetimo se da su Hebreji mogli samo na jednom mjesto prinositi žrtve Bogu: na oltaru jeruzalemskoga hrama, što znači da je oltar bio jedino mjesto koje se moglo okaljati. Na taj nas način autor Poslanice Hebrejima uči da je bračna postelja poput oltara u jeruzalemskom hramu ustvari sveto mjesto, da je brak mjesto žrtvovanja Bogu, mjesto štovanja Boga. Jedinstvo tijela muža i žene u svetom braku ujedno odražava i unutarnji Božji život kao otajstvo plodne ljubavi. Bog je Adama i Evu stvorio kako bi po uzajamnoj ljubavi i po potomstvu kao plodu svoga jedinstva bili odraz Presvetoga Trojstva. Budući da toliko svetu i uzvišenu zbilju može odražavati samo brak koji je trajan, jedinstven, plodan i nerazrješiv, Isus je jasno osudio razvod, izuzev slučaja kada brak uopće ni nije zakonski sklopljen. Plodnost braka ne odnosi se samo na tjelesnu plodnost kroz otvorenost daru djece, već i na duhovnu plodnost kroz kreposti i djela ljubavi prema članovima obitelji i onima izvan toga kruga.

Kršćanski brak

Vjera u tako uzvišene istine o kršćanskom braku potiče nas na motrenje Boga, kao i na djelatno zalaganje oko posvećenja našega braka. Brak je ustanovljen na sliku božanske zbilje i krajnja svrha mu je da nas uvede u božansku zbilju. Zato je sveti Pavao navijestio da Bog ne osuđuje blud i preljub samo kao nezakonite i nemoralne čine, već i kao svetogrđe. Takvi grešni čini predstavljaju oskvrnuće jedinstva koje je toliko sveto da ga se može usporediti samo s jedinstvom između Krista i njegove zaručnice Crkve.

Kada su apostoli s negodovanjem izjavili da je trajni brak s jednom ženom nemoguć, Isus je odgovorio da je Bog taj koji bračnim drugovima daje da učine ono nemoguće – da se uzajamno vole božanskom ljubavlju. Po daru Duha Svetoga kojega primamo na krštenju i po ostalim sakramentima Crkve, Isus svim svojim učenicima daje moć da ljube kao što on ljubi i da žive kao što on živi. Kada se dvoje kršćana ujedine u svetom braku, Isus im daje posebnu sakramentalnu milost kako bi mogli biti vjerni i plodni do konca života. Bračni parovi koji žive od milosti sakramenta braka mogu posvjedočiti o tome koliko im je Bog pomogao kako bi bili vjerni i plodni – posred brojnih patnji, kušnji i nevolja.

Crkva je od samoga početka ukazivala na nužnost da brak ostane otvoren za dar života. Svi crkveni oci i naučitelji su naučavali da svaki pokušaj sprječavanja prirodne posljedice bračnoga jedinstva aktivnom kontracepcijom predstavlja smrtni grijeh. Sveti Ivan Zlatousti je napisao da su djeca baština i nagrada Božja, Božji blagoslov. U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: „Ustanova ženidbe i bračne ljubavi po svojoj su naravi usmjerene rađanju i odgajanju djece te u tome nalaze svoje ispunjenje” (KKC 1652). Rađanje djece nije jedina svrha braka, ali se brak bez želje za djecom i bez molitve Bogu za njih protivi značenju sakramenta ljubavi.

Prema trajnom crkvenom nauku bračnim parovima je dozvoljeno da se služe metodom prirodnoga planiranja obitelji koja uključuje suzdržavanje od bračnoga čina tijekom plodnih dana ženina ciklusa, kako bi se zbog ozbiljnih razloga (npr. dojenje djeteta) izbjeglo začeće, ali bez onemogućavanja svrhe bračnoga čina i bez povrede ženina tijela, kao i svođenja žene na seksualni objekt. Prirodno planiranje obitelji ujedno pomaže muževima da se oslobode napasti da postanu seksualni predatori. Današnja kultura više u muškarcima ne njeguje njihovu naravnu sklonost da budu zaštitnici svoje žene i djece, već potiče niže strasti seksualnoga udovoljavanja samima sebi i izrabljivanja drugih. Danas se muškarcima koji cijene i poštuju djevičanstvo pokušava nametnuti osjećaj manje vrijednosti, dok se kao uzore muževnosti i uspjeha veličaju oni koji ne znaju kontrolirati svoje seksualne porive. Kršćanska kultura, za razliku od toga, uči kreposnom životu u samokontroli i umjerenosti. Kreposni život onda dovodi do samopoštovanja, koje pak muškarcu omogućava da se s pažnjom i ljubavlju može darivati svojoj supruzi. Uzajamno poštovanje i ljubav dovode do smanjenja postotka razvoda. Možemo zaključiti da postoji izravna povezanost između razvoda i čuvanja Božjih zapovijedi. Mlaki kršćani naprosto ne uspijevaju smoći dovoljno unutarnje snage i kreposti kako bi ustrajali u borbi protiv svih napasti i kako bi ostali doživotno vjerni svome bračnom drugu i sveto živjeli u braku.

Suvremeni svijet neprijatelj kršćanskog braka

Neprijatelji Katoličke Crkve se rijetko kada služe teoretskim rasprama kako bi odvratili ljude od Boga. Oni radije pribjegavaju lakšoj i bržoj metodi koja djeluje na način da nas se polako navikava na nemoral, na način da pomalo mane počinjemo smatrati poželjnima, a kreposti nazadnima, da počinjemo zavidjeti grešnicima, a prezirati čestite ljude, da smatramo da je sloboda u grijehu, a ne u poretku koji vlada u duši. Jedno od glavnih sredstava kojima se danas potkopava kršćanski moral, a onda i vjera, jesu kontracepcija i svi oblici neplodnih seksualnih odnosa. Kada svetost bračne postelje svedemo na sterilni užitak koji kratkotrajno dijele dva sebična pojedinca, onda počinje nestajati mogućnost trajnoga, jedinstvenoga i plodnoga jedinstva između jednoga muškarca i jedne žene. Kršćansku kulturu jednako tako uništava i promocija pornografije. Blaženi Alojzije Stepinac je već prije Drugoga svjetskog rata ustao u obranu javnoga morala na način da se žestoko borio protiv časopisa s pornografskim sadržajima koji su se tiskali u Beogradu na hrvatskom jeziku, što znači s jasno ciljanim čitateljstvom. Danas je taj oblik nemorala postao sveprisutan pojavom interneta. Zato više nego ikada trebamo slijediti put koji nam je zacrtao Isus Krist, nebeski Zaručnik, čije nas zapovijedi čuvaju u bračnom životu.

Knjiga Postanka nam objavljuje što to znači sveti brak. Bog je prvo stvorio Adama na svoju sliku i naličje, u stanju svetosti, što znači da je Duh Sveti poticao svaku Adamovu misao, riječ i djelo na način da po njima proslavlja Boga. Dok je Adam bio u tom stanju, Bog je na njega pustio tvrdi san i od njegova je rebra oblikovao Evino tijelo. Tako je Bog Adamu providio savršenu družicu i pomoćnicu, a nas poučio da se muškarac i žena koji žele imati dobar brak trebaju brinuti samo o jednoj stvari: o savršenoj volji Božjoj. Bog nam je obećao da će oni koji su pozvani na bračni život i koji ostanu usredotočeni na vršenje savršene Božje volje primiti od nebeskoga Zaručnika milost svetoga braka.

Crkva nam je prije nekoliko godina dala za uzor bračnoga života roditelje svete Male Terezije, blažene Ljudevita i Azeliju Martin. Oni su do konca života ostali vjerni Bogu, jedno drugome i svojoj djeci, a ujedno su bili plodni djelima ljubavi prema drugim ljudima. Njihov brak i njihova obitelj postali su sveti zato što su se oslanjali na milost sakramenta braka, a ne na vlastite snage. Njihovi nam životi svjedoče da su svi blagoslovi čista Božja milost. Bog i nama želi udijeliti sličnu milost, a za to je potrebno da mu s puta uklonimo zapreke.

Prva i glavna zapreka su naši grijesi. Isus nas uči da se pokajemo za svoje grijehe i da ga molimo da nam udijeli milost da ga nasljedujemo i da vršimo njegovu svetu volju u sve dane svoga života. Osim toga, potrebno je da rastemo u spoznaji Boga, da čitamo Sveto pismo, crkvene naučitelje i svece. Isto tako trebamo biti vjerni sakramentalnom životu: nedjeljnoj svetoj misi, redovitoj ispovijedi. Ako smo već u braku i ako imamo obitelj, nemojmo zaboraviti da zajednička molitva čuva naše zajedništvo i vjernost. I njegujmo osobnu molitvu u tišini tijekom koje na poseban način, u dubini svoje duše, učimo gajiti žudnju za jedinstvom s Bogom. To jedinstvo je u Svetom pismu opisano kao svadba, kao brak. Jer Bog se s nama želi nerazdruživo i vječno ujediniti u ljubavi, i naš je brak ovozemaljski odraz te zbilje, kao i njezina priprava i škola.

Izvor:
Svjetlo riječi