Objavljeno:
15. 01. 2023. 09:00

Brak u kome je uz majku prisutan i otac, koji se s ljubavlju brine za svoju obitelj i proviđa za njezine potrebe, predstavlja najizvrsniji naravni način za izgradnju zdrave slike o Bogu Ocu

Maja Herman Duvel, mag. phil.

U prethodnom smo članku počeli govoriti o svojstvima kršćanskoga braka. Spomenuli smo što su to svojstva kršćanskoga braka općenito gledajući, a potom smo nešto detaljnije obradili prva dva svojstva: naravnost i svrhovitost braka. U ovom ćemo članku obraditi dva preostala svojstva, a to su nerazrješivost braka i njegova jednost ili jedinstvo.

Nerazrješivost kršćanskoga braka

Kršćanski brak je po svojoj naravi nerazrješiv. To je nekima od nas gotovo pa samorazumljivo kao već dobro prihvaćena i življena istina. Drugima pak prihvaćanje takvih apsoluta i obveza koje iz njih proizlaze može predstavljati poteškoću. Trećima je opet u potpunosti neprihvatljivo. Zato je dobro razmotriti razloge zašto Katolička Crkva već dvije tisuće godine naučava da je brak nerazrješiv.

Navedenu je istinu moguće sagledati s nekoliko različitih gledišta. Prvo koje ćemo razmotriti jest sama definicija braka. Ona kazuje da je brak nerazdruživo jedinstvo muža i žene koji ispunjaju uvjete da sklope sakrament braka. Prema definiciji braka, nerazrješivost tvori sȃmu njegovu bȋt ili pripada onome što brak jest. Supružnici se jedan drugome trajno predaju, iz čega slijedi da se ne mogu razvesti. Zato bez nerazrješivosti ne može ni biti sakramenta braka.

Drugo gledište koje ćemo razmotriti jest prvotna svrha braka. U prethodnom smo članku vidjeli da je brak ustanovljen radi rađanja djece i njihova odgoja. Muž i žena su ujedinjeni u tom cilju na način da oboje djeluju kao jedan jedinstveni uzrok rađanja i kako bi zajedno podizali djecu. Budući da djeca na taj način predstavljaju zajedničko dobro svojih roditelja, nužno je i da njihovo bračno zajedništvo bude nerazdruživo. Djecu je najbolje odgajati i obrazovati unutar sigurne i određene obitelji. Zato je jasno i nerazdruživo jedinstvo muža i žene preduvjet dobroga kršćanskog odgoja. Brak u kome je uz majku prisutan i otac, koji se s ljubavlju brine za svoju obitelj i proviđa za njezine potrebe, predstavlja najizvrsniji naravni način za izgradnju zdrave slike o Bogu Ocu. Stoga je prisutnost očinske figure posebno važna za odgoj u kršćanskoj vjeri. Trajna bračna veza ujedno predstavlja najčvršći temelj za izgradnju osjećaja stabilnosti i sigurnosti, za stjecanje identiteta, za učenje dužnosti, za razvoj samopouzdanja, brižnosti i zauzetosti. Međusobni odnos roditelja i djece ne traje samo nekoliko godina, nego cijeloga života. Zato nije moguće opravdati raskid braka koji bi uslijedio nakon što djeca dosegnu zrelu životnu dob i odu iz očinskoga doma.

Treće gledište se tiče drugotne svrhe braka. Riječ je o prijateljstvu supružnika i uzajamnom pomaganju u zajedničkom kućanstvu. I s toga gledišta možemo vidjeti da je ljudskoj naravi svojstveno izgrađivati trajna prijateljstva, dok njihovo prekidanje uvijek predstavlja jedan gubitak i odustajanje od svjesnih osobnih odluka i obećanja. Ujedno možemo vidjeti koliko je odanost u zajedničkim pothvatima važna ljudska kvaliteta.

S odanošću je povezana i krepost vjernosti, koju ovdje navodimo kao četvrto gledište. Vjernost spada pod kardinalnu krepost pravednosti. Zahvaljujući nerazrješivosti braka supružnici mogu rasti u kreposti vjernosti, a onda i pravednosti. Takav trajni životni odabir predstavlja put posvećenja. A kao i svi ostali putovi posvećenja, on često zna biti uzak i trnovit, ali znamo da vodi u život vječni.

Peto gledište koje ćemo razmotriti jest brak kao sakrament. Svi sakramenti su po svojoj bȋti nerazrješivi. Iako sakrament ženidbe ne utiskuje duhovni karakter kao što to čine krštenje, potvrda i svećenički red, ipak se može reći da utiskuje određeni karakter, i to onaj tjelesni. Sakrament ženidbe supružnicima predaje moć za vršenje tjelesnih čina. Muž prima moć nad tijelom svoje žene, a žena nad tijelom svoga muža, na način da se jedno drugome ne mogu uskraćivati doli po dogovoru. Nerazrješivost braka upravo proizlazi iz toga tjelesnog karaktera sakramenta ženidbe.

Šesto gledište koje ćemo uzeti jest brak kao znak otajstva zajedništva Krista i Crkve. Sveti Pavao piše o tom velikom otajstvu u 5. poglavlju Poslanice Efežanima. Jedinstvo Krista i njegove Crkve je vječno. Ono je življeno u nesalomljivoj vjernosti jer je Bog uvijek vjeran, dok bi u protivnom zanijekao samoga sebe (2 Tim 2,13). Kako bi jedno ljudsko zajedništvo moglo biti znak tako neizmjernoga i silnoga otajstva, nužno je da bude nerazrješivo. Zato su uzajamna vjernost, ljubav, poštovanje i požrtvovnost muža i žene znak Kristove ljubavi prema Crkvi, i pobožnosti Crkve prema svome Bogu i Spasitelju.

Možemo se osvrnuti na još jedno, sedmo gledište, koje se tiče pitanja obiteljskoga nasljedstva. Roditelji po naravi nastoje steći dobra kako bi ih predali svojoj djeci. Njihova djeca onda po naravi i pravu postaju nasljednicima tih dobara (2 Kor 12,14). Budući da su djeca zajedničko dobro oba roditelja, najbolji način da muž i žena svojoj djeci pruže odgovarajuće nasljedstvo jest taj da ustraju u zajedničkim nastojanjima.

Jednost ili jedinstvo kršćanskoga braka

Sveto pismo nas već o prvih stranica poučava o jednosti ili jedinstvu braka. Tako čitamo da je Bog od samoga početka utisnuo u poredak ovoga svijeta da jedna žena pripada jednome muškarcu (Post 2,24). Takav ustroj kazuje da je brak po svojoj naravi jedinstven. U ovom tekstu ćemo se više osvrnuti na slučaj mnogoženstva jer je puno učestalije, ali navedena svojstva podjednako vrijede i za slučaj mnogomuštva. Dakle, ako bi muškarac imao više žena, bilo bi im onemogućeno neometano pravo na njegovo tijelo jer on se ne bi istodobno mogao dati nekolicini žena ako bi svaka od njih istodobno zatražila bračni odnos. Također, muž koji bi imao više žena zasigurno ne bi htio da i njegova žena ima više muževa, iz čega slijedi da se mnogoženstvo protivi zlatnome pravilu koje kazuje da ne činimo drugima što ne želimo da drugi nama čine. Ujedno se protivi i naravnom osjećaju ljubomore koji nas uči da je braku svojstveno da se osoba s kojom smo vjenčani ne dijeli s drugima.

Slično kao što smo učinili kada smo razmotrili pitanje nerazrješivosti braka, i pitanje njegova jedinstva možemo sagledati tako da razmotrimo svrhe braka. Mnogoženstvo ne predstavlja zapreku za ostvarenje prvotne svrhe braka koja se tiče rađanja djece jer je dovoljan jedan muž kako bi nekoliko žena rodilo djecu. Što se tiče njihova odgoja, naravne potrebe nas uče da je za djecu najbolje da su i otac i majka što više dostupni i prisutni. Mnogoženstvo ne uništava potpuno ni drugotnu svrhu braka, koja se sastoji u dijeljenju poslova nužnih za život, ali ono predstavlja veliku zapreku za miran, zadovoljan i pravedan brak.

Na taj se način mnogoženstvo dijelom ne protivi naravnom zakonu, dok se drugim dijelom protivi. Zato ga naravni zakon ne zabranjuje izravno i odmah u svojim prvotnim načelima, već u onim drugotnima. Tako i u Starom zavjetu čitamo kako je kroz određena razdoblja mnogoženstvo bilo dozvoljeno. Stoga je za uspostavu prvotnoga Božjeg poretka bilo potrebno da ga zabrane i Božji i ljudski zakon. Kada je Bog stvorio prve ljude, stvorio ih je bez ikakve mane ili nedostatka, pa tako i onih koje se odnose na brak. Kako bi Adam i Eva bez ikakve zapreke mogli ostvariti sve svrhe braka, Bog je providio da se njihova bračna zajednica sastoji od jednoga muža i jedne žene.

Što se tiče treće svrhe braka, koja se sastoji u tome da brak bude znak Krista i njegove Crkve, možemo reći da je mnogoženstvo u potpunosti uništava. Krist je jedini Zaručnik Crkve i Crkva je njegova jedina Zaručnica. Stoga tek kada razmotrimo koliko se mnogoženstvo protivi Božjoj nakani o braku kao sakramentu Kristove vjernosti Crkvi, možemo u potpunosti vidjeti koliko je ono ozbiljno zlo i uvreda protiv Boga.

Živjeti u kršćanskome braku nije ni lako ni jednostavno, i to pogotovo u današnjem svijetu kada je čovjek svojim uplitanjem u Božji poredak proizveo zle situacije za koje ne postoje ljudska rješenja. No ni takva situacija nije izvan Božjega promisla i mudrosnoga vodstva. Možemo je iskoristiti kako bismo još ustrajnije tražili Božju pomoć i oslanjali se na Božju milost te kako bismo se osobno još snažnije zauzeli oko stjecanja bračnih kreposti. Krepostan i složan brak jedno je od najvećih ljudskih dobara, a ujedno predstavlja dobar uzor za druge ljude. Snagu i mudrost za nadvladavanje slabosti i teškoća kršćanski supružnici u prvom redu traže od Boga i od svetaca koji su prije nas prošli kroz slična iskušenja. Svijest o vlastitim slabostima i o Božjoj milosti nam omogućuje da razlučimo ideologije koje nam promoviraju ideje o savršenim, idiličnim, romantičnim brakovima u kojima čovjek živi blaženstvo već na ovome svijetu. Krist nam je objavio istinu da je blaženstvo rezervirano za onaj svijet, dok ga na ovome svijetu živimo u vjeri i nadi. Takvo stanje stvari ne umanjuje našu radost, već je upravo čisti i posvećuje. Jer naša radost je Gospodin, naše blaženstvo je sȃm naš Bog kojega nastojimo nasljedovati u svojim bračnim zajednicama, i čiji znak želimo biti kroz življenje bračne vjernosti i jedinstva te kroz kršćanski odgoj djece.

Izvor:
Svjetlo riječi