Objavljeno:
01. 11. 2022. 09:00
Foto: Dijana Muminović

Svatko od nas na svoj način pokušava odgonetnuti značenje zaziva iz Očenaša: Budi volja Tvoja. A odgovor je tako jednostavan i za svakoga jednako obvezujući: volja Božja je naša svetost!

fra Damir Pavić

Crkva je u duhu reforme sabora u Tridentu divno poredala i ponudila vjernicima kroz svaki mjesec u godini određenu pobožnost tj. razmišljanje o pojedinim otajstvima vjere: siječanj – Imenu Isusovu; veljača – Duhu Svetomu; ožujak – sv. Josipu; travanj – Muci Gospodnjoj; svibanj – Djevici Mariji; lipanj – Srcu Isusovu; srpanj – Predragocjenoj Krvi Isusovoj; kolovoz – Uznesenju Djevice Marije u nebo; rujan – Svetim arkanđelima i anđelima čuvarima; listopad – Gospinoj krunici; studeni – Svim svetima i dušama u čistilištu; prosinac – Utjelovljenju i Rođenju Isusovu. Pored ove mogućnosti mjesečnoga razmišljanja o otajstvima vjere, crkveni kalendar nam također svakoga dana kroz godinu daje različite svetkovine, blagdane te spomendane brojnih svetaca i svetica. Možemo se zapitati: Nije li to možda pretjerano? Ne udaljava li nas štovanje Djevice Marije, anđela i svetaca od same biti kršćanskoga bogoštovlja: Presvetoga Trojstva? Čemu na primjer sada, u mjesecu studenom, prisjećanje na bezbrojne znane i neznane svetačke likove kada znamo da je za uzorit kršćanski život dovoljno živjeti po riječima Svetoga pisma?

„Hodaj mojim stopama, to će ti pomoći”, govorio je sv. Henrik svojemu sluzi s kojim je jednom cijelu noć hodao kroz šumu zametenu snijegom. Ove riječi mogu nam poslužiti kao jednostavan primjer opravdanosti štovanja svetaca. Njihovi duboki tragovi koje su utisnuli u kršćansku povijest i svijest minulih naraštaja, neustrašivo i beskompromisno hodeći u snazi Duha i istini Isusova evanđelja, predragocjeno su sredstvo i putokaz i nama kako koračati ovom zemljom na putu prema vječnosti. Po njihovu primjeru i svjedočenju svijetli nam lice samoga Krista kojega su, iako slabi i grešni poput nas, svim srcem ljubili i trudili se vjerno ga nasljedovati.

Sveopći poziv

Kako bismo bolje razumjeli sveopći poziv kršćanima na svetost potrebno je vratiti se samim izvorima. Dovoljno je samo uzeti jednu rečenicu sv. Pavla koji kaže: „Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje” (1 Sol 4,3). Današnji kršćani često se znaju zaplesti u mrežu beskrajnih mudrovanja o tome što Bog od nas želi? Svatko od nas na svoj način pokušava odgonetnuti značenje zaziva iz Očenaša: Budi volja Tvoja. A odgovor je tako jednostavan i za svakoga jednako obvezujući: volja Božja je naša svetost! Prvi kršćani to su jako dobro razumjeli. Za razliku od Staroga zavjeta gdje se o svetosti govori samo u iznimnim slučajevima, u Novom zavjetu svetim se zapravo nazivaju svi kršćani. Kada čitamo Pavlove poslanice primjećujemo jednoznačnost između riječi kršćanin i svet. „Preporučujem vam Febu, sestru našu: primite je u Gospodinu kako dolikuje svetima”, ovim riječima obraća se apostol Pavao zajednici kršćana u Rimu (Rim 16,2). Nikada nećemo saznati koliko je kršćana tijekom povijesti, a osobito tijekom prvih stoljeća kada je Crkva bila krvavo progonjena, živjelo svetim životom, podnoseći radosno i iz ljubavi prema Isusu i najstrašnija mučeništva. Nebrojeno mnoštvo svetih. O tome govori i apostol Ivan u svome Otkrivenju: „Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika!” (Otk 4,9).

Na tragu rečenoga, u pobožnoj želji da se jednoga dana u godini živa Crkva prisjeti svih onih neznanih kršćana koji su sačuvali polog vjere i svetačkim životom posvjedočili svoju opredijeljenost za Krista, na Istoku se u IV. stoljeću započeo slaviti blagdan svetih mučenika na prvu duhovsku nedjelju. Dva stoljeća kasnije isti blagdan uveden je i u Rimu. A za vrijeme pontifikata svetoga pape Bonifacija IV., točnije 13. svibnja 609. godine, prvi put u kršćanskoj povijesti, nekadašnji poganski hram Panteon u Rimu pretvoren je u crkvu posvećenu na čast Bogorodici i svim svetim mučenicima (Sancta Maria ad Martyres). Od tada je blagdan Svi sveti slavljen toga datuma. Kasnije će papa Grgur IV. 835. godine premjestiti svetkovinu Svi sveti na 1. studenoga. Jedno od tumačenja razloga premještanja svetkovine na 1. studenoga jest da je nakon završene žetve i berbe bilo lakše organizirati hranu i piće za mnoštvo hodočasnika koji bi dolazili na proslavu u Rim. Drugo, vjerojatnije tumačenje, jest kako se time htjelo dokinuti razne poganske običaje keltskoga podrijetla vezane uz 1. studenoga kao početak zimskoga godišnjeg doba.

Za ispravno shvaćanje svetkovine Svi sveti veoma je važno poznavati tradiciju Crkve. Tako je već od samih početaka vidljivo da su vjernici nadahnuti Duhom Svetim, po osjećaju vjere (sensus fidelium), shvatili kako je potrebno iskazivati štovanje nekom mučeniku iz svoje sredine te sačuvati uspomenu na njih budućim naraštajima. Dovoljno je spomenuti samo sv. Polikarpa, biskupa iz Smirne, koji je među prvima pretrpio mučeništvo u tome gradu. Štovanje mučenika u pravilu je bilo vezano uz njihov grob. A kada kršćanstvo više nije bilo progonjeno, na tim mjestima su nicale kapelice, crkve i prekrasne bazilike u kojima se na dan njihove smrti slavila svečana euharistija kao spomen na dan kada su rođeni za nebo. Zajedno s mučenicima štovani su i apostoli, priznavaoci vjere tj. oni koji su za vrijeme progona podnosili progone i mučenja za Krista. S vremenom se štovanjem proširilo i na svete biskupe, askete, redovnike, djevice, udovice, odnosno na sve one koji su provodili svetački život vršeći pokoru i djela milosrđa. Od velike važnosti u širenju štovanja pojedinoga sveca uvelike su pridonosile i relikvije (ostaci tijela) kao i njihovi životopisi.

Što se tiče teološke opravdanosti svetkovine Svi sveti i boljega razumijevanja u širem kontekstu dovoljno je samo spomenuti trostruku podjelu Crkve koju nudi katolička ekleziologija, odnosno teološka disciplina koja se bavi poviješću i ustrojem Crkve. Crkva je naime tradicionalno podijeljena na sljedeći način: 1. Proslavljena Crkva (Ecclesia triumphans); 2. Trpeća Crkva (Ecclesia dolens) – naziva se također: pokajnička Crkva (Ecclesia poentiens) i iščekujuća Crkva (Ecclesia expectans); 3. Vojujuća Crkva (Ecclesia militans). Iz ove trostruke podjele razvidno je ono što ispovijedamo u jednom članku ispovijesti vjere, gdje se kaže: Vjerujem u općinstvo svetih. Prvi dio toga općinstva jest proslavljena Crkva u nebu, tj. neizmjerno mnoštvo svetih koji su već ovjenčani krunom vječnoga života i nalaze se pred Božjim prijestoljem. Drugi dio čine svete duše koje će također ući u nebo, ali po zakonu pravednosti trpe čistilišne muke, budući da ništa nečisto ne može doći pred lice Božje. Treći dio sveopćega zajedništva svetih smo svi mi živi na zemlji – vojujuća Crkva, zajednica „svetih” kršćana, koja još uvijek prolazi zemaljskom stvarnošću, bijući boj protiv tijela, đavla i svijeta. Ove tri Crkve duboko su povezane na otajstven i mističan način: proslavljena, trpeća i vojujuća Crkva sjedinjuju se u istome Duhu u jedinstvenom skladu vjere, nade i ljubavi, prožetim zagovorom, pokorom i molitvama jednih za druge. Čudesna simfonija Božjega nauma spasenja i ostvarenje Isusove želje da svi budu jedno.

Vjerodostojnost vojujuće Crkve

Ono što mene osobno posebno zanima u ovoj temi broja, posvećenoj svetkovini Svi sveti, jest želja propitati vjerodostojnost vojujuće Crkve tj. njezin odnos prema pozivu na svetost. Stoga nije potrebno tumačiti zašto je u prethodnim recima za današnji naraštaj vojujuće Crkve riječ svetost napisana u navodnicima. Nismo li kao zajednica vjernika zakazali, zaboravivši da je želja za svetošću, suobličavanje Kristu, jedina istinska zadaća i smisao života svakoga kršćanina? Zato riječi sv. Ivana apostola sedmoj Crkvi u Laodiceji zvuče tako aktualnima: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. Govoriš: Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba! A ne znaš da si nevoljan i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš” (Otk 3,15-18). Čitajući ove retke teško se oteti dojmu primjenjivosti ovih redaka na suvremenu Crkvu. Na svim razinama i na različite načine kao da se promiče upravo mlakost i prosječnost kršćanskoga života, lišena snage Duha Svetoga. Toliko se truda ulaže da Crkva kao institucija živi u skladnom miru sa svijetom i liberalnim svjetonazorima nepomirljivim s evanđeoskim naukom, zaboravljajući pri tome da je u naravi Crkve da bude progonjena jer jedino na taj način može biti sveta. Dovoljno je samo promotriti primjere tolikih crkvenih velikodostojnika koji tako olako i bezobrazno da im se obrazi nimalo ne zarumene pred licem Krista Raspetoga, bez imalo srama podržavaju ili opravdavaju protuprirodnu i protubožansku ideologiju LGBT aktivizma i prava na pobačaj. Danas uistinu svjedočimo pomrčini Crkve, o kojoj govori Blažena Djevica Marija u svome dramatičnom ukazanju u La Salletu. Utjecajni teolozi i pastiri u Crkvi postkoncilskoga vremena, zajedno s vjernicima koji se vode riječju i primjerom svojih pastira, pogrešno tumače i primjenjuju smjernice II. vatikanskoga koncila, udaljavajući se na taj način od izvornoga Kristova nauka. Pojedini među njima kao da se natječu u tome tko će s prije prilagoditi i dopasti svijetu i tzv. mainstream mnijenju, sve u duhu navodne prilagodbe Crkve današnjem čovjeku. Kao da Krist i njegova riječ nisu isti jučer, danas i uvijek! Mlaki pastiri, strahujući za svoj dobar glas i životni komfor, ne žele jednostavno ništa talasati i provocirati suvremeni Babilon evanđeoskom riječju koja ne paše u okvire nove religije političke korektnosti ili povrijediti načela ekumenitisa, kako veliki Dietrich von Hildebrand sarkastično naziva lažni i izvrnuti dijalog Crkve s nekršćanskim svijetom i drugim religijama. Isti autor u svome djelu Trojanski konj u Crkvi opisuje i različite načine infiltracije petokolonaša na visoke položaje unutar Katoličke Crkve, sve radi razaranja crkvenoga nauka iznutra i stvaranja preduvjeta da Crkva ne bude kamen spoticanja, nego od velike pomoći u stvaranju bezbožnoga Novog svjetskog poretka. Na taj način Crkva se (ne)svjesno odriče snage Duha Svetoga kako bi poslužila zamišljenom masonskom projektu stvaranju jedne svjetske religije. Dovoljno je samo u ruke uzeti Masonski plan uništenja Katoličke Crkve u 33 točke, dostupan i na internetu, kako bi stvari bile posve jasne.

Nadalje, ne treba biti previše pametan za primijetiti da je, umjesto vraćanja izvorima kako bi Crkva povratila izvornu svetost na koju je pozvana po svojoj naravi, na djelu posvemašnja protestantizacija Katoličke Crkve. Tako se razvodnjava i negira važnost svetih sakramenata i pobožnosti svecima, želeći svesti Crkvu na neku Humanitarnu udrugu d.o.o., koja daje tek svoj karitativni doprinos nastojanju Ujedinjenih naroda u stvaranju boljega svijeta. Dovoljno je samo na primjeru Katoličke Crkve na zapadu, Njemačka je najočitiji primjer, vidjeti svu strahotu Crkve koja se odrekla sile i snage Duha kako bi se prilagodila svijetu. Sveta misa tako postaje nalik luteranskoj spomenici Isusove večere s učenicima, a sakrament svete ispovijedi tek puka zaostavština zatucanoga neprosvijećenog srednjovjekovlja. Pod krinkom vjernosti Isusu i evanđelju ismijava se pobožnost Blaženoj Djevici Mariji, a govor o njezinim ukazanjima svrstava se u područje fanatizma. Prezire se i ismijava štovanje svetaca, čašćenje svetačkih relikvija nerijetko je okarakterizirano kao nekrofilija, a govor o smrtnom grijehu, posljednjem sudu, postojanju đavla, paklu ili mogućnosti vječne propasti najbrži je put za tradicionalnoga svećenika ili vjeroučitelja za oduzimanje svećeničke ili katehetske ovlasti od strane mjesnoga ordinarija. Spomenut ću samo jedan strašan primjer toga ludila. Prije nekoliko godina od jednoga sam svećenika, na moju veliku radost ali i žalost, dobio relikvije sv. Konrada iz Parzhama, kapucinskoga redovnika iz Altöttinga. Njegove relikvije, kao i relikvije nekih drugih svetaca, ovaj svećenik uspio je spasiti tek pukom slučajnošću da ne završe u kanti za otpad nakon zatvaranja jedne crkvice! Dobro je rekao jedan duhovni pisac: početak propasti nekoga naroda jest trenutak kada se odrekne relikvija i štovanja svojih svetaca zaštitnika.

Današnje vrijeme je takvo da od svih živih vjernika, koji se nazivaju Kristovim imenom i po sakramentu svete potvrde postali su Kristovi vojnici – članovi zajednice svete vojujuće Crkve – traži jasan odgovor: Koliko smo svojim životom daleko od vjere i svetosti naših predaka koji su bili pripravni poradi vjere darovati i vlastiti život? Dovoljno je samo prisjetiti se jednoga od najsvetijih likova iz hrvatskoga naroda, bl. kardinala Stepinca, neustrašivoga svjedoka koji na đavolskom procesu iz mržnje prema Bogu i Crkvi izgovara proročke riječi: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.”

Što treba činiti

Stoga je, u okviru proslave svetkovine Svi sveti i razmišljanja o svecima, posve opravdano postaviti sljedeće pitanje: Što današnja Crkva treba učiniti kako bi išla uskim putem svetosti koji vodi u život vječni? Mislim da najbolji i najjednostavniji odgovor na ovo pitanje nudi poznato snoviđenje sv. Ivana don Bosca. On je Crkvu vidio kao lađu kojoj joj prijetio potop od neprijateljskih lađa koje su je napadale. Lađa je spašena onoga trenutka kada ju je papa privezao lancima za dva stupa koja su izranjala iz mora. Na jednome stupu bijaše kip Bezgrešne Djevice s natpisom Pomoćnica kršćana, a na drugom, višem i većem, velika hostija s natpisom: Spasenje vjernika. Ovo proroštvo je posve jasno: Crkva koju u konačnici „i vrata paklena neće nadvladati” (Mt 16,18) danas prolazi teška vremena. Njezin jedini spas je vratiti se svim srcem tradicionalnom i dostojanstvenom slavljenju svete mise i djetinjem štovanju Djevice Marije. Pišući godinama o svecima mogu reći jedino ovo: Nisam pronašao nijednoga sveca ili sveticu, uz sve različitosti i posebnosti Božjih darova koje su imali, a da nisu gajili posebnu ljubav prema euharistiji i Majci Božjoj. Najljepši primjer renesanse neizmjernoga poštovanja prema svetoj misi, svetoj ispovijedi, štovanja Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu i molitvi svete krunice je svetište u Međugorju. Ulijeva nadu vidjeti mlade ljude iz cijeloga svijeta koji sa strahopoštovanjem, klečeći i sklopljenih ruku, primaju hostiju znajući da primaju živoga Krista te time vraćaju poštovanje prema svetoj pričesti.

Na koncu bih još samo spomenuo sv. Pija V., jednoga od najvećih papa u povijesti Katoličke Crkve, koji je u trenucima kada je shvatio da kršćanskom svijetu prijeti opasnost od islama naredio da se iz svih kršćanskih srdaca uzdigne molitva krunice Blaženoj Djevici Mariji. Zahvaljujući pomoći i zaštiti Djevice Marije – lik Gospe Guadalupske bio je na zapovjednoj lađi – kršćanska vojska izvojevala je bitku kod Lepanta 7. listopada 1571. godine. U spomen na taj dan papa je u litanije uveo zaziv Pomoćnica kršćana, a molitvi Zdravo Marije dodao je i zaziv Sveta Marijo, Majko Božja!

Izvor:
Svjetlo riječi