Objavljeno:
14. 07. 2021. 14:30

Isus je jednom u prolazu nekim mjestom uskrisio djevojku, kćer Jaira nadstojnika sinagoge. Time je dao novi smjer kršćanskoj nadi. Ustani! Kakvog li samo poziva koji će nam biti upućen na času smrti.

Kako razumijemo kršćansku vjeru u uskrsnuće, o kojoj govori Biblija? Često slušamo čak i od emintnih crkvenih predstavnika o „tajni vjere” koja prkosi razumu i svim pokušajima objašnjenja. Zbog toga nije ni čudno što je sadržaj kršćanske uskrsne poruke toliko razvodnjen svim mogućim ezoteričkim (kultnim, magijskim) i multireligijskim sadržajima kao nijedan drugi.

„Bog je ljubav bez straha” kratka je formula naše kršćanske vjere u Bibliji. Zemaljski život završava smrću. Iza smrti nema produžetaka kako je to jednom prikladno kazao biskup Franz Kamphaus, ali ipak smrt nema zadnju riječ. Zemaljski život bit će od ljubljenoga Boga dovršen i preobražen.

Vječni život ne poznaje prostor. Nije na nebu, „pun i preobilan”, nije gore negdje. Također ne zna ni za vrijeme, pa ipak u nebu nije dosadno. Vječni život je potpuni život, zajedništvo Boga i ljudi, koje veže vez ljubavi.

Bog koji me želi od vječnosti i u čijim je probodenim rukama upisano moje ime, neće me na času smrti prepustiti ništavilu. Ne, ovaj nebeski Bog zaljubljen u svoja siromašna stvorenja, podiže i uskrisuje, to nam objavljuje u primjeru dvanestogodišnje Jairove kćeri. Naš cijeli život predstavljen je u smrtnom času. On čuva (podiže) ono što je bilo dobro, a oprašta i uklanja ono što je bilo zlo, dakle grijeh. On mene čovjeka podiže iz onoga što me tlačilo i potamnjivalo moje dostojanstvo. Pavao također u ovom kontekstu u svojim poslanicama koristi sliku jutarnjeg buđenja iz sna.

Isus poštuje grešnika ali osuđuje grijeh. Naše obraćenje (takozvana „djela” u Nauku o opravdanju) samo su epizoda nezaslužene Božje ljubavi, a ne pogodba kojom nas Bog zauzvrat treba prihvatiti i zavoljeti. Slika paklene kazne svoj bijedni uzrok ima u ovome: „Ako se Božji gnjev usmjeri protiv grešnika zasigurno će završit kažnjen u paklu.”Ali ako je Božji gnjev usmjeren protiv onoga što čini grešnik, ne trebamo se bojati vječne osude.

Raj i pakao nisu alternative. Pakao, više nego kazna, označava čovjekovu slobodu da živi bez Boga, s tim zajedno i čovjekovo samoisključenje iz ljubavi koju Bog pruža u nebu. Sud ne znači presudu u smislu pravde već čovjekovo iskustvo buđenja i uskrsnuća na kraju životnoga puta od Svoga Stvoritelja, doživljaj oproštenja i dovršenja. Dakle, doživljaj konačnog sakramentalnog iskustva Spasiteljeve riječi: Talita kum! (Djevojko, ustani!)

Čistilište znači sam Krist, kako doslovno kaže papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici: „U nadi spašeni”. Susret s njim nas ubija i izgara do srži. Naš se život pred Kristom može pokazati poput pukog hvalisanja ili prazne slame. Njegov pogled i dodir njegova srca nas liječi i posvećuje. Ta za nas bolna promjena čisti poput vatre. Ali blažena bol u kojoj moć Njegove ljubavi goreći prodire u nas, vraća nas nama samima, a s time onda i Bogu.

Moja osobna vjera glasi: Talita kum! (Djevojko ustani!). Ti si Bože ljubav bez straha. Ti si naše voljene pokojnike u času smrti probudio i u beskrajnoj ih ljubavi dovršio. Kada jednom umrem, opet ću ih vidjeti. Isus živi, i ja također s njim. Aleluja!  

Felix Evers

Izvor:
Svjetlo riječi/Christ in der Gegenwart