Objavljeno:
20. 09. 2021. 09:30

Ono što je u najstarijim samostanima sačuvano, s jedne strane, na najbolji način reprezentira kulturni i duhovni interes franjevaca, a s druge,barem simbolično premošćuje prazninu kulturnih i likovnih epoha renesanse i baroka koje, osim preko franjevaca, nisu mogle imati odjeka u Bosni,odnosno Osmanskom Carstvu zatvorenom za europska kulturno-umjetnička kretanja. 

Marko Karamatić

Likovna tradicija bosanskih franjevaca oblikuje se od početka njihova djelovanja u srednjem vijeku. Nabavljali su umjetnička djela od umjetnikā iz Dalmacije i Dubrovnika s ciljem da vjernicima učine bliskijim navještaj vjerskih sadržaja te da estetski oplemene sakralne prostore. Tijekom četiri stoljeća osmanske vlasti (1463–1878) rušenjem brojnih samostana i samostanskih crkava uništavane su kulturno-umjetničke vrijednosti. O nekim zavjetnim slikama znamo da su im vjernici iskazivali veliko štovanje (Olovo, Rama, Zvornik, Gradovrh), a o mnogim nestalim u razaranjima ne znamo ništa. Od tridesetak srednjovjekovnih samostana, početkom 18. stoljeća ostala su samo tri  (Fojnica, Kr. Sutjeska i Kreševo). Okolnosti se počinju mijenjati tek pod konac osmanske vlasti.

Ono što je u najstarijim samostanima sačuvano, s jedne strane, na najbolji način reprezentira kulturni i duhovni interes franjevaca, a s druge,barem simbolično premošćuje prazninu kulturnih i likovnih epoha renesanse i baroka koje, osim preko franjevaca, nisu mogle imati odjeka u Bosni,odnosno Osmanskom Carstvu zatvorenom za europska kulturno-umjetnička kretanja. U samostanima nalazimo zapažena djela iz spomenutih umjetničkih stilskih epoha koje su franjevci pribavljali u Italiji, ponajviše u Veneciji. Crkva je stoljećima bila vodeća snaga u zapadnoj kulturi i umjetnosti, inicijator i mecena najvećih umjetničkih pothvata. U 19. stoljeću mnogo se toga promijenilo. Sakralna umjetnost nije bila više na onoj razini kao ranije.To se može vidjeti u crkvama toga vremena. Slično je i u Bosni i Hercegovini kao i u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. U novoizgrađenim crkvama, nakon uspostave austrougarske vlasti (1878), radili su pretežno umjetnici skromnijih sposobnosti. O tim uradcima danas govorimo kao o kulturno-povijesnoj baštini.

Likovna preobrazba

Od sredine 19. stoljeća centralna osmanska (turska) vlast nastoji se približiti europskim društvenim standardima u pitanju sloboda bez razlike na konfesionalnu pripadnost, što je rezultiralo mogućnošću gradnje crkava i samostana. Zahvaljujući toj činjenici osnovan je i samostan na Plehanu kod Dervente 70-ih godina 19. st. Skromna crkva nadomještena je reprezentativnom zgradom na prijelazu iz 19. u 20. st., a tri desetljeća kasnije izgrađen je i novi samostan. Budući da je jedan od mlađih samostana u Bosni Srebrenoj, u njegovu posjedu nije bilo starijih umjetničkih djela, izuzev vrlo vrijedne slike Svete obitelji venecijanskoga majstora (16. st.), a i ona je stečevina iz novijega vremena. Nekoliko tipskih kipova nabavljeno je u Bavarskoj 80-ih godina 19. st. koji su kasnije preneseni u novu crkvu. Nabavljen je novi Put križa izrađen u oleografskoj tehnici, inače dosta raširenoj pod konac19. st. Radi se o tehnici otiska na papiru ili platnu koji stvara dojam sličan uljenoj slici. Oleografije nisu originalne i nemaju umjetničke vrijednosti. Služile su također popularizaciji umjetničkih djela u građanskom društvu, što je njihova dobra strana, ali i pridonosile širenju bezvrijednih likovnih uradaka.

Slikar Marko Antonini (Gemona 1849 – Zagreb 1937) ukrasio je plehansku crkvu zidnim slikama (1909). On je radio u nizu samostanskih i župnih  crkava Bosne Srebrene te u brojnim crkvama u Hrvatskoj. Slikao je biblijske i svetačke likove, a dobrim dijelom je ukrašavao zidne plohe geometrijskom i floralnom ornamentikom. Njegovi slikarski radovi imaju danas prije svega kulturno-povijesno značenje. Oni su pretežno dekorativni, ali je slikar ponekad znao bljesnuti umjetničkim nadahnućem. Radio je i portrete nekih plehanskih franjevaca.

Tirolske umjetničko-obrtne radionice u kojima su izrađivani tipski kipovi i oltari dobre zanatske izvedbe, ostavile su traga u brojnim crkvama u BiH pa tako i na Plehanu.  Tamo su za crkvu sv. Marka na Plehanu izrađeni propovjedaonica (1908) i glavni oltar (1915). Sredinom tridesetih godina 20. st. izrađena su i četiri bočna oltara u Celju (Gospin, sv. Ante, sv. Ivana Krstitelja i Srca Isusova) također u duhu tirolske estetske tradicije.

To je slika likovnoga sadržaja na Plehanu do druge polovice 70-ih i 80-ih godina 20. st. kada su uslijedile promjene. Njihov inicijator bio je fra Vjeko Božo Jarak (1931), dugogodišnji profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i aktivni promicatelj likovne umjetnosti. Stvorio je posebno ozračje i raspoloženje u Bosni Srebrenoj što je rezultiralo time da su mnogi afirmirani likovni umjetnici radili u crkvama bosanskih franjevaca. Osobno je poznavao brojne slikare i kipare i preporučivao ih župnicima. Kao kolekcionar skupio je oko 3.000 umjetničkih djela hrvatskih i bosanskohercegovačkih umjetnika. Njegovo zanimanje za likovnu umjetnost, kako sam kaže, „nije imalo za primarni cilj skupljanje umjetnina nego jednostavno komunikaciju kao pokušaj otvaranja i izlaska iz geta u kojem vlada primitivizam”. Dijelove svoje bogate zbirke darovao je na više strana: franjevačkom samostanu Plehan, gradovima Bugojnu, Neumu, Stocu, franjevačkom samostanu i Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, samostanu u Sarajevu, gradu Varaždinu, a dio je izložen u Galeriji „Vjeko Božo Jarak” u Podkosi kod Čapljine.

Godine 1977. darovao je za neveliku plehansku samostansku kapelicu četrnaest postaja Križnoga puta u različitim tehnikama od isto toliko autora. Bio je to početak plehanske likovne preobrazbe. Nakon te nevelike, ali atraktivne, umjetničke darovnice, uslijedila je (1978) velika darovnica s više stotina djela (slike, reljefi, skulpture). Kad je riječ o darovanoj zbirci fra Vjeke Jarka, izlišno je govoriti da su to pomno birana djela od redom prvorazrednih umjetnika kao što su: Ivan Meštrović, Celestin Medović, Robert Frangeš Mihanović, Vilko Gecan, Jozo Kljaković, Frano Kršinić, Ivo Dulčić, Mirko Rački, Zlatko Šulentić, Krsto Hegedušić, Valerije Michieli, Antun Augustinčić, Frano Šimunović, Ksenija Kantoci, Nada Pivac, Slavko Šohaj, Šime Vulas, Edo Murtić, Zlatko Prica, Nikola Reiser, Zdenko Grgić, Đuro Seder, Omer Mujadžić, Želimir Janeš, Zlatko Keser, Josip Biffel, Marija Ujević, Josip Poljan i dr. I za one malo upućene u kretanja u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, navedena imena sve govore! Zbirku je uvećavala uprava samostana novim nabavama.

Novi život Plehana

U zbirci je velik broj djela religiozne tematike. Najveći dio njih je vezan uz neki događaj iz Kristova života. Najzastupljenija je povijest Isusova stradanja, ali su tu i druge teme: Isus s djecom, Posljednja večera, Govor na gori, Sveta obitelj, Mojsije, Povratak izgubljenoga sina i dr.

Zastupljeni su također likovi i događaji iz naše kulturne i nacionalne povijesti: tako susrećemo  portrete književnika A. G. Matoša, slikarā F. Šimunovića i Ive Dulčića, teologā Karla Bartha i Romana Gvardinija, humanista Tome Mora... Od tema s povijesnim reminiscencijama izdvajamo: Seljačka buna, Ahdnama, Stara Bosna, Govor Stjepana Radića u Beravcima...

Usporedno se radilo i na umjetničkoj obnovi crkvenoga prostora. Postavljen je novi Put križa četrnaestorice umjetnika (Michieli, Grgić, Janeš, Vulas, Seder, Poljan, Mujadžić, Šohaj, Lovrenčić, Keser...). Na velikoj plohi apsidalnoga zida Đuro Seder je naslikao Posljednju večeru. Glavni oltar je riješio kipar Zdenko Grgić koji je ravnao cijelim uređenjem crkve, a bočne oltare su umjetnički oblikovali: Ivica Šiško, Zdenko Grgić, Đuro Seder, Frano Kršinić. Izrađeno je i nekoliko vitraja kojih su autori Seder, Dulčić, Šulentić, a u planu su bili vitraji Ede Murtića i Zlatka Price.

A onda je došao rat 1992. godine. Većina umjetnina, arhiv i knjižnica izvučeni su u Slavonski Brod. Srpska vojska je početkom srpnja 1992. minirala samostan i crkvu. Nepokretne umjetnine: veliki mozaici, kipovi u mramoru, reljefi u bronci nestali su u ruševinama.

Poslije rata, po projektu arhitekta Zlatka Ugljena, izgrađena je nova crkva te muzejsko-galerijski prostor, dok je samostan u gradnji. Umjetnine su još u Slav. Brodu jer galerijski prostor nije sasvim uređen. Svemu zlu usprkos, na vidiku plehanskoga brežuljka stoji veličanstvena crkva a uskoro će, nadajmo se, i umjetnička djela naći svoje mjesto odakle će svjedočiti o novome životu Plehana!

Izvor:
Svjetlo riječi