Objavljeno:
21. 10. 2020. 09:15

Nasuprot razmišljanju o zemlji kao o vlasništvu, tekovini svoga rada i nastojanja, postavlja se domena pustinje kao mjesto premišljanja značenja posjeda zemlje, stvaranja novih ideja o razlogu i svrsi života u zemlji

Mario Cifrak, OFM

U disertacijI Đurice Pardona Teologija zemlje u metaforici proroka Hošee (Glas Koncila; Zagreb 2017.), čini mi se važnim istaknuti kršćane suvremenoga doba kao naslovnike starozavjetnih obećanja, a osobito obećanja zemlje koje je nužno vezano uz saveznički odnos s Bogom. Religiozni tekstovi imaju zadaću da objave smisao egzistencije, da je nahrane „životom”. Ovaj konstitutivni karakter religiozne riječi je u izvrsnom obliku prisutan u Bibliji. Zato ona nema nakanu poučavati cjelokupnost nauka da obogati naša znanja, ne želi nam objašnjavati kakav je Bog u sebi, niti kako je načinjen svijet, niti kakva je esencija čovjeka; želi naviještati „savez” koji je Bog slobodno sklopio s čovjekom i čije prihvaćanje je za njega jedina mogućnost autentičnoga ostvarenja.

Kovčeg saveza ukazao se u Hramu, u nebu kako čitamo u Otk 11,19. Ukaza se i veliki znak u nebu, žena (Otk 12,1). Čudna slika žene. Naime, žena je zaogrnuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Žena je u nebu s kozmičkim elementima: suncem, mjesecom i zvijezdama. Ona je nebeska stvarnost. Mjesec dotiče, mjesec kojim se mjeri vrijeme, mjesecima. Ona je i u vremenu. Vremenska dakle, zemaljska stvarnost. Riječ je o trudnici pred porodom. I ognjeni zmaj se ukaza u nebu kao drugi znak. On je opasan, ima sedam glava, no samo deset rogova što mu nekako smanjuje učinkovitost. Ima i sedam dijadema. Riječ je o savršenoj vlasti koju ima npr. rimski c(ez)ar, odnosno Rimsko Carstvo i njegov političko-ekonomski sustav. On je očito demoniziran, no povlačenjem trećine zvijezda želi stvoriti novi poredak stvaranja poput Stvoritelja, Gospodina Boga. Sam sebe divinizira u odnosu na zemlju. Stalno stoji pred ženom da joj u potpunosti poždere dijete čim rodi. To mu je zadaća. I žena rađa. Dijete je muško. Bit će vladar. Postaje prijetnjom ostalim vladarima jer će vladati svim narodima. Njegova je vladavina drugačija jer njegovo vladalačko žezlo nije od zlata, nego je od željeza. Riječ je o siromašnom, gotovo ubogom vladaru. Ali ipak vladaru. Da se spasi, Bog ga uzima k sebi i k svom prijestolju. On je pravi božanski vladar. On je Sin Božji.

I njega rađa žena. Žena koja pripada i nebu i zemlji. Riječ je o narodu Božjem koji mora svakom vremenu „roditi”, podariti pravi lik Isusa Krista. To je njegova zadaća, zadaća Crkve. I Bog pritječe u pomoć, nije ostavljena na milost i nemilost neprijatelju, rimskom i svakom drugom političko-ekonomskom vlastodršcu. Ona bježi u pustinju gdje joj je Bog pripravo mjesto. Njezino mjesto je ondje. Žena, narod Božji, Crkva je bitno pustinjska stvarnost. Bog ondje o njoj brine, hrani ju. No vrijeme boravka nije trajno, ograničeno je na 1260 dana, tj. 42 mjeseca, odnosno tri i pol godine. Crkva nije samoj sebi svrhom jer je u vremenu. Cilj joj je biti opet u nebu.

U pozadini ovoga teksta Knjige Otkrivenja je i prorok Hošea 2,16-18. Hošea govori i o ženi i o zemlji – pustinji. Naime, autor govoreći o metaforici zemlje u knjizi proroka Hošee, navodi i metafore prostora. Evo kako tumači ovaj Hošein tekst: „Metafora fizičkog odlaska u pustinju (2,16) je govor o promjeni misaonog lokaliteta, o odlasku u atmosferu misli 'starih vremena' gdje je život u pustinji boravak s Bogom. Zemlja je mjesto i prostor boravka i života s Bogom. Zemlja je mjesto i prostor spasenja, a nipošto mjesto muke i prokletstva. Nasuprot razmišljanju o zemlji kao o vlasništvu, tekovini svoga rada i nastojanja, postavlja se domena pustinje kao mjesto premišljanja značenja posjeda zemlje, stvaranja novih ideja o razlogu i svrsi života u zemlji. Hošea u svijesti svojih slušatelja dekonstruira tadašnji, a konstruira novi, na starim tradicijama utemeljen, teološki prostor interpretacije zemlje kao prostor i mjesto Božjega vodstva i upravljanja. Na metaforički se način predstavlja odlazak u misaoni svijet i poimanje o zemlji koje je vladalo u Izraelu tijekom njegova putovanja prema zemlji pod Božjim vodstvom” (str. 406–407).

Izvor:
Svjetlo riječi