Objavljeno:
08. 05. 2020. 11:15

Starozavjetna se Propovjednikova knjiga pripisuje mudrom Salomonu koji je znao da je Bog odredio vrijeme za sve ljudske aktivnosti, a čovjekova je dužnost da taj trenutak prepozna i iskoristi

Piše: Ladislav Z. Fišić

Zaštitni znak grada Visokog, kojega bi trebalo ucrtati u grb ili amblem ovoga grada, liječnik dr. Hajrudin Džananović, vodio je više od pola stoljeća brigu oko zdravlja đaka Franjevačke gimnazije u tom gradu. Kad je nabrao dosta godina uzorna života bez braka zbog brige oko zdravlja što više ljudi, i kad su mu se usporili pokreti i nastupila malaksalost u radu, ovaj je europski musliman ozbiljno zamjerio Bogu što je tako zamislio i odredio tijek ljudskog života. Po Božjoj uredbi, kažu vjernici, po prirodnom zakonu, kažu oni koji se stide ili ne žele vjerovati, ljudsko tijelo, kao i sve organsko, počinje starjeti čim nastane. Ali to je, kao i svaki prirodni zakon, pun smisla i nepokoriv. Kad bi u isto vrijeme na svijetu živjelo samo pet generacija ljudi, ne bi bilo mjesta za sve. Makar pobili sve divlje životinje u Africi i natopili Saharu. Nego, sve ide svojim prirodnim tijekom. Čovjek se rodi u obitelji, odraste pod okriljem roditelja, možda pogine u ratu, kao zreo osnuje svoju obitelj i traži posla, s vremenom osjeti da mu malakšu snage i da se mora na nešto ili na nekoga nasloniti, makar to bio štap. Na kraju "blago u Gospodinu premine" ili u bolovima i u mukama umre i prepusti svoje mjesto drugome.

Starenje i starost. Kao i svi drugi ozbiljni problemi, i starenje je, kao i nuspojave koje se javljaju uz to, filozofskom razmišljanju starih Grka postavljalo mnoga teška pitanja. Tomu mnogo teksta posvećuje i mit o Edipu, ali ne nalazi rješenje. Ostale su djelomice sačuvane Sofoklove drame Kralj Edip i Antigona, koje pokazuju do kojega stupnja može čovjeka dovesti jedna strast koja ga sa starenjem sve više opterećuje: strast za vlaš­ću. Kralj Tebe Laj dobio je sa svojom ženom Jokastom dijete, sina Edipa, ali kako se prepao da mu ovaj, kad odraste, ne preuzme vlast nad Tebom, kako je najavilo proročanstvo, i da se ne oženi njegovom ženom, kraljicom Tebe, zapovjedi da ga još kao novorođenče odnesu u šumu i ondje ostave. Srećom, naišao je jedan pastir, našao ga, uzeo sebi i odgojio.

Ne sluteći ništa, Edip se kao mladić vraća u Tebu, koja i danas postoji u Grčkoj kao neznatno selo, a u staroj Grčkoj bila je grad-država, i na ulazu u grad susreće tzv. Sfingu, stvorenje s lavljim tijelom i glavom žene koja svakom dolazniku postavlja jedno sudbonosno pitanje o čijem odgovoru ovisi njegov život. Ne odgovori li pravilno, gubi se u njezinim raljama, a pravilan mu je odgovor propusnica u grad. Edipu postavlja zagonetku: tko ujutro ide na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri. Sofoklov Edip je pametan i odgovara da je ujutro čovjek u vrlo ranom djetinjstvu nestabilan i puže na sve četiri, u podne je odrastao i dosta su mu dvije noge za kretanje u prostoru, a uvečer je star i mora se osloniti na štap. Edip je dao pravilan odgovor, a Sfinga je izgubila i strmoglavila se niz liticu. Laj je izgubio život, pao je kao žrtva svoje želje za vlaš­ću koja je, uz mnogo što drugo, također vrlo razorni znak starenja. Edip je svrgnuo Laja, zavladao Tebom, oženio se, ne znajući, svojom majkom i živio s njom u stanju moralnog zločina, tzv. incesta, prvoga koji spominje povijest, što je naziv za spolno općenje između najužih članova obitelji.

Prvi zamjetljivi znak starenja je prvi pokvareni zub i prva bijela vlas na glavi. To se onda nezaustavljivo širi sve dok sva kosa ne pobijeli ili ne otpadne. Starenje je sustavna pojava. Čovjeku polako ponestaje snage i zdravlja, prema vlastitom kalendaru i vremenskom rasporedu. Ipak, može se dogoditi nešto neočekivano u životu što čovjeka izbaci iz ravnoteže, osijedi mu kosu i učini ga naglo starim. To su primijetili već stari Latini i imali za to izraz "puer centum annorum" (dječak od sto godina), što je hrvatski jezik spretno i slikovito preveo riječju "starmali".

Fratarska tradicija priča o tome kako su u ranijim vremenima fratri brže starjeli i ranije umirali. Kraj 17. stoljeća bio je najtragičniji za bosanske katolike i franjevce. Nakon nesretne i povijesno neutemeljene epizode s Eugenom Savojskim 1697. godine, kad je on s austrijskom vojskom prodro do Sarajeva, zauzeo ga i spalio, njemu se na povratku pridružilo gotovo cjelokupno katoličko stanovništvo oko rijeke Bosne zbog straha od turskih osvetničkih represalija. U zemlji je ostalo oko 20.000 katolika i 25 svećenika. Tada su fratri podijelili zemlju na tri dijela s obzirom na svećeničko opskrbljivanje jer su im samo tri samostana ostala uzgor. Kreševski je preuzeo skrb za Hercegovinu, Kraljeva Sutjeska za istočnu Bosnu, a Fojnica za zapadnu. Franjevci su zimovali u samostanima, a u proljeće bi mlađi uzeli konje i stvari potrebne za pastoralno djelovanje i odlazili u svoj sektor.

Tako je, kaže jedan fratarski ljetopis, krenuo kapelan fra Mato iz jednoga samostana, a ispratio ga je gvardijan fra Frano, čovjek u punoj snazi, crne, zdrave kose. O Miholjdanu, početkom jeseni fra Mato se vratio, a na kapiji ga čeka isti gvardijan, sada posve sijed. Fra Mato se ne može načuditi odakle takva nagla promjena i pita: "E, moj gvardijane, kako tako obijeli za samo jedno ljeto?" Gvardijan mu odgovori: "E, moj kapelane fra Mato, sve nasilu s Turcima se smijući." To je odgovor filozofije i politike preživljavanja koju su fratri provodili gotovo uvijek u prošlosti jer su sa svojim pukom bili gotovo uvijek u podređenom položaju.

Strah od starenja. Ljudi se bolesno boje starosti i starenja i ulažu goleme napore da je odgode, ako je već ne mogu posve ukloniti, ali žele ublažiti njezine pojavnosti. Boje kosu ili je čak ušivaju vlas po vlas, što je vrlo kompliciran i skup zahvat. Razvili su i znanosti koje se bave problemima starenja i starosti, gerontologiju i gerijatriju. Ova prva proučava probleme tzv. "treće dobi", a ova druga pojave koje dovode do bolesna stanja stara i malaksala čovjeka. I o oblicima opiranja tim pojavama gdje je čovjek, unatoč primjenama svih iznašaš­ća na kraju ipak jadni gubitnik i žrtva. Naime, ne kaže se to samo zato da bi se jednostavno pročitalo u Bibliji da sve ima svoje vrijeme. Starozavjetna se Propovjednikova knjiga pripisuje mudrom Salomonu koji je znao da je Bog odredio vrijeme za sve ljudske aktivnosti, a čovjekova je dužnost da taj trenutak prepozna i iskoristi. Stoga ovdje nema mjesta pukim savjetima o uzimanju pogodnih sredstava da bi se život produljio barem "za jedan lakat" jer se to nalazi u mnogim novinama i časopisima i postaje pomodarstvom kao horoskop.

Napori nutricionizma i medicine da tijelo što sporije stari donose, doduše, određene rezultate koji se, opet, plaćaju velikim novcem ili velikim odricanjem dok, nakraju, i to ne postane nedostatno. Zašto je čežnja za vlaš­ću izričiti znak starosti primjerom pokazuju oni koji uživaju ako im dodijele naslov "počasni doktor", "počasni predsjednik", "doživotni predsjednik" itd. i žele čuti da se zna kako se to odnosi na njih, a ne čuju kako se iza njihovih leđa drugi pitaju: "Zar je ovaj još živ?"

Čovjekova težnja za jelom može od njega načiniti gurmana ili Bumblea iz Dickensova romana, a nemogućnost ispunjavanja ove težnje može od njega ostaviti samo kost i kožu i nerijetko ga uništiti. I jedno i drugo su krajnosti i bolesna stanja protiv kojih se čovjek mora boriti. U europskim razvijenim državama i u SAD-u ulažu nezamislivo mnogo novca za održavanje vitkosti i normalnog izgleda, preporučuju vrste jestvina koje u tijelo ne unose previše masnoće, soli i ugljikohidrata, preporučuju također kretanje, lagano trčanje, vježbe u teretanama, izmišljaju ortopedska sredstva koje pomažu da tijelo bude pokretljivo, ali na kraju se sve svodi na to da čovjeka isprate do groba, bace grumen zemlje na sanduk s njegovim mrtvim tijelom uz riječi: "Laka ti zemlja!" ili "Sjeti se, čovječe..." i vraćaju se svojim kućama i svojim navikama.

Hvale se kako se strogo drže liječničkih savjeta i govore da su se samo dotaknuli poželjne hrane, osobito žene svojih omiljenih delicija. Ljudi se hvale kako uporno drže dijetu, a žale se ako se ne vide rezultati. Ne vide se zato što u samoći svoje kuće nadoknade ono čega se u javnosti odriču. Bilo bi puno poštenije da bogate zemlje siromašnim državama, svojim bivšim kolonijama, vrate barem dio onoga što su im desetljećima i stoljećima otimali od kulturnog blaga do prirodnih dobara, čime one sada vode borbu za produljenje života. Radije im šalju oružje da se sami uništavaju, a hvale se da su ih kulturno osvijestili i podignuli. Istina je i jedno i drugo, ali je također istina da su španjolski i portugalski konkvistadori nanijeli narodima Latinske Amerike mnogo više zla nego koristi.

Blagodati staračkih domova. U bogatijim zemljama, pa i u našoj, kao gljive poslije kiše niču domovi za starije osobe, koje ne "mogu sobom". To je društveni problem prvoga reda. Ranije je vladalo mišljenje da je sramota malaksalog oca ili majku "strpati" u starački dom, nego ih treba dohraniti u vlastitoj kući i koliko je god moguće iskoristiti njihovu prisutnost. Barem da zabavljaju djecu. Danas je drukčije. Selo se približilo gradu i teritorijalno i po načinu života za koji ima sve manje prostora. Način života se promijenio. Traži se posao, jer ako želiš ostati na selu, moraš biti bogat, imati dosta zemlje i strojeve bez kojih se zemlja ne može obrađivati, a bez dosta zemlje ne isplati se imati strojeve. A kamo ćeš sa starim ocem ili majkom tih najmanje osam sati na poslu?

Zato je najprije država, a odmah zatim i privatnici, posegnula za gradnjom domova za starije osobe imajući na pameti prije svega svoju korist. Međutim, tu nije problem samo napraviti zgradu za zajednički život nego je problem dovesti u nju djelatnike, ljude kojima je više stalo do pomoći nemoćnima nego do plaće, dok je investitorima ili voditeljima domova nešto sasvim drugo na umu. Koliko sam se puta ugodno osjećao kad mi kažu kako nam je dom čist, umiven, kao nov, iako bi najprije trebalo pitati kako nas naši njegovatelji paze i brinu li se za nas. Naime, os vrtnje života u jednome domu su upravo njegovatelji i sestre njegovateljice. Sve druge službe su dopunske: praonica, kuhinja, održavanje prostorija... Kad pogledam kako jedna sestra ili njegovatelj pristupa nemoćnom štićeniku da mu promijeni pelene ili da ga okupa svakog tjedna, pomislim da se kod njih rađa instinkt brige kao što kod mlade majke nakon rođenja u prsa zajedno s mlijekom nahrupi i instinkt brige za novorođenče, koji joj pomaže da ga bez imalo odbojnosti očisti, povije ili svaki dan okupa sve do onoga trenutka kad njezino čedo "stane na svoje noge" i postane sposobno kontrolirati svoje fiziološke procese.

Nakon otvorene granice prema Europi, osobito za takva zvanja, nas je napustilo pet njegovatelja. Kao djelomična dopuna javio se jedan mladić s odgovarajućom školom i on će preuzeti taj posao. Išao je s jednim našim njegovateljem tri sata i gledao što on sve radi, a onda je skinuo uniformu, otišao u upravu, pozdravio se i rekao da to nije za njega, a bilo bi poštenije da je rekao da on nije za to. Nismo ga više vidjeli niti on nas.

Naš siromah treba imati djece. Nema mnogo bogatih u staračkim domovima. Njima nije problem plaćati poslugu koja će dnevno boraviti u njihovoj kući i njegovati njihove starije nemoćnike. Ali siromah? Jedan naš "odbjegli" njegovatelj našao je sličan posao u Frankfurtu. Prvi radni dan bio mu je upravo na Novu godinu, praznik. Javio je, ne bez opravdane, malo naivne samohvale, kako je toga dana zaradio 200 eura. To je više od pola mjesečne plaće našeg njegovatelja. A kad sam pitao nekoliko naših štićenika kako izlaze nakraj s plaćanjem boravka, odgovaraju: "Djeca, moj ujače! Imam ih po svijetu, pa jedno pošalje sto eura, jedno dvjesto maraka, nekoje opet povremeno plati više i bude mi dosta s mojim minimalcem od mirovine. Meni dosta." Čovjek se nije bojao; odgojio je petero djece i sad mu se to vraća.

U Europi, pa i kod nas, grade se starački domovi tako da se u njima što življe odražava duh i klima vlastite kuće. Sobe su sve prostranije i u svakoj novog stanovnika čeka hladionik i kuhalo da se susjedi mogu skupiti oko vruće kave i pričati priče, one iste od jučer ili prekjučer, koje su zanimljive jer su već zaboravljene. Domovi se grade i u gradovima, a ima često i zaklada starih bogatih dobročinitelja, ali se sve više grade u prigradskoj čistoj prirodi radi boljega ugođaja. Pri objavi o podijeljenoj mjesečnoj plaći preko banke uprava bi se trebala ispričati njegovateljima i sestrama zbog niske plaće, a to što je njihova plaća višestruko veća, to je samo znak da Dom dobro "posluje", da nije u dugovima i da je svugdje takva praksa, tumače opravdavajući se. Njegovatelji se ne bune, uzimaju svoju oskudnu, ali redovitu plaću i, dok se naginju nad nepokretnog i nemoćnog pacijenta da bi ga preokrenuli, možda pomisle da i njih čeka slična sudbina. One koji prerano ostare ili počnu starjeti čeka sudbina koju je pjesnik Ujević izrazio u svojoj Svakidašnjoj jadikovki: Teško je biti star, a biti mlad.

Izvor:
Svjetlo riječi