Početna stranica » Tko je taj?

Tko je taj?

197 pregleda

Kad se razmišlja o Isusovim čudima, onda nije lako ponuditi jednoznačan odgovor o njihovu smislu. Kod nekih opisa čuda vidljiva je Isusova želja da pomogne čovjeku u potrebi, osobito u onim slučajevima u kojima se kaže da se Isus sažalio nad ljudima, da je s njima suosjećao ili pak da je proplakao, kao što je to bilo pred Lazarovim grobom.

U toj skupini opisa Isusovih čuda često je naglasak na važnosti ljudske osobe u odnosu na obdržavanje nekoga zakonskog propisa, na primjer na obdržavanje subotnjega počinka. Kod druge skupine čuda veći je naglasak stavljen na vjeru koju čudo budi u ljudima koji ga promatraju. Ponekad je naglašena i promjena u samoj osobi na kojoj Isus ostvaruje čudo. Ta osoba tada počinje svjedočiti o Isusu ili počinje služiti. U trećoj skupini čuda najveći je naglasak na samom Isusu i čudo služi da bi pojasnilo tko je Isus i kakvo je njegovo poslanje. Ove tri skupine čuda nisu strogo podijeljene, nego se elementi svih triju skupina često u različitim omjerima nalaze u nekom čudu.

On ima vlast

Na samom početku Isusova javnoga djelovanja, nakon što je u sinagogi u Nazaretu izgovorio svoju prvu propovijed i nakon što je na sebe primijenio riječi proroka Izaije o onome koji je pomazan Duhom Gospodnjim (usp. Lk 4,18), okupljeni se pitaju: „Nije li ovo sin Josipov?” (4,22), negirajući tako bilo kakvu mogućnost primjene proročkih riječi na Isusa. U isto vrijeme, time započinje niz pitanja o Isusovu identitetu.

Odmah nakon toga, Isus se nalazi u Kafarnaumu, gdje poučava i izgoni zloduha (usp. 4,31-35). Nakon toga evanđelist Luka nas izvješćuje: „Nasta opće zaprepaštenje te se među sobom razgovarahu: ‘Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!’” (4,36). Ovo je nedorečeni odgovor na pitanje Isusova identiteta: on ima vlast nad nečistim dusima. Sljedeći korak bio bi priznati da je ta vlast božanska. U istoj epizodi na pitanje Isusova identiteta odgovara sâm zloduh: „Znam ja tko si ti: Svetac Božji” (4,34). Time zloduh priznaje da Isus pripada božanskom svijetu i pridaje mu naslov ‘Svetac’ koji je u Starom zavjetu pridržan za Boga.

On je Sin Božji

Slično priznanje zloduha nalazimo i u nastavku. Nakon što je uz obalu Galilejskoga jezera Isus ozdravio mnoge i iz mnogih istjerao zloduhe, ti su zlodusi vikali: „Ti si Sin Božji!”, a evanđelist dodaje da su znali „da je on Krist” (4,41).

Na taj način je sasvim dopunjen odgovor na pitanje Isusova pravoga identiteta. On je Krist, a to znači Pomazanik ili Mesija, no on je istovremeno i Sin Božji.

Ovaj odgovor nalazi svoju potvrdu u Lukinoj epizodi o ozdravljenju uzetoga (usp. 5,17-26). Uzetome Isus kaže: „Čovječe, otpušteni su ti grijesi!” (5,20). To kod pismoznanaca i farizeja potiče raspravu i pitanje: „Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?” (5,21). Evo opet odgovora na pitanje identiteta: ako Isus oprašta grijehe, onda je on doista Bog. Kao znak svoje moći on i ozdravlja uzetoga, ali ozdravljenje je samo znak nečega mnogo većega – otpuštenja grijeha, jer „vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!” (5,24). Nato svi odgovaraju slaveći Boga i u strahu govoreći: „Danas vidjesmo nešto neviđeno!” (5,26). Ovo „neviđeno” sastoji se u tome da je Bog osobno pohodio svoj narod. To što je Bog poduzeo u Isusu Kristu, Mesiji i svome Sinu, neviđeno je.

On je Božji pohod

Kad je Isus došao u grad Nain, ondje uskrišava sina udovice iz Naina. Kad je mrtvac ustao i počeo govoriti „sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: ‘Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!’” (7,16). U ovome su prisutne dvije aluzije. Jedna podsjeća na događaje vezane uz proroka Iliju i proroka Elizeja. S Ilijom je vezana pripovijest o uskrišenju udovičina sina u Sarfati (usp. 1 Kr 17,17-24). Na kraju udovica priznaje: „Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Gospodnja u tvojim ustima istinita!” (17,24).

S Elizejem je vezana pripovijest o uskrišenju Šunamkina sina (usp. 2 Kr 4,32-37). Tako, u viđenju Lukina evanđelja, Isus svojim djelovanjem preuzima ulogu starozavjetnih proroka. Zato mnoštvo i zaključuje da je velik prorok ustao među njima. On, međutim, nije samo „čovjek Božji” kako je to bilo rečeno za Iliju, nego se kaže da je sâm Bog pohodio narod svoj. I u tome se prepoznaje druga aluzija i to aluzija na samo Lukino evanđelje. Na njegovu početku, u odjeljku koji govori o rođenju Ivana Krstitelja, njegov otac Zaharija izriče svoj hvalospjev: „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj!” (Lk 1,68). Taj pohod opisan je kao ostvarenje spasenja i obećanja svih proroka i kao konačno izbavljenje od svih neprijatelja (1,69-75).

Mesija posljednjih vremena

U nastavku upravo Ivan Krstitelj šalje svoje učenike Isusu da ispitaju je li on „onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?” (7,20). U židovstvu izraz „onaj koji ima doći” označava očekivanoga Mesiju.

Isus na još jedno pitanje o svome identitetu odgovara: „Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje” (7,22). Ove riječi podsjećaju na proročko predviđanje posljednjih vremena koje je u Isusovo doba već bilo spojeno s očekivanjem Mesijina dolaska. Isus time potvrđuje da je on Mesija.

On je Bog

Nekoliko redaka dalje, kad se Isus našao za stolom u kući nekoga farizeja, pristupila mu je neka grešnica (usp. 7,36). Farizej zaključuje: „Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica” (7,39). Isusova reakcija pokazuje kako ne samo da poznaje situaciju ove žene, nego i znade što farizej u sebi misli. Na kraju pouke, kaže ženi: „Oprošteni su ti grijesi” (7,48). Sustolnici se nato pitaju: „Tko je ovaj da i grijehe oprašta?” (7,49). Ovo je pitanje koje već u sebi sadrži odgovor. Naime, svakom je Židovu tada bilo jasno da samo Bog oprašta grijehe.

U sljedećem poglavlju nalazimo epizodu u kojoj Isus stišava oluju (usp. 8,22-25). Tada se i njegovi učenici u čudu zapitaju: „Tko li je ovaj da i vjetrovima zapovijeda i vodi, i pokoravaju mu se?” (8,25). Još jedno pitanje koje u sebi sadrži odgovor.

Samo Bog može zapovijedati vjetrovima i vodi. Ako za oproštenje grijeha nije moglo biti dokaza da su doista oprošteni, kod stišane oluje evidentno je da je stišana. Isus je doista Bog.

Konačno otkrivanje identiteta

Ovaj niz pitanja: „Tko je ovaj?”, nastavlja i sâm Isus onim pitanjem upućenim učenicima: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (9,20a). Učenici nisu bili nepripremljeni na ovo pitanje, kao što to nisu ni čitatelji Lukina evanđelja. Ono cijelo vrijeme visi u zraku. Zato Petar i odgovara: „Krist – Pomazanik Božji!” (9,20b).

Čitatelju je jasno da ovo nije potpuni odgovor. Već se u nekoliko prijašnjih primjera vidjelo da je Isus Bog ili Sin Božji. Puni odgovor stiže prilikom Isusova preobraženja (usp. Lk 9,28-36). Ondje, pred zadivljujućim prizorom, izabrani učenici čuju Očev glas: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!” (9,35). Otac predstavlja Isusa kao svoga Sina. To je puna istina o njemu. Kad je konačno razriješeno pitanje o Isusovu identitetu, učenici su ga spremni slušati. Upravo zbog toga i može početi njihov put s Isusom prema Jeruzalemu (usp. 9,51).

Ondje će se dogoditi i ono najveće čudo, čudo potpunoga predanja na križu, sve do smrti, a ujedno i čudo uskrsnuća. Ovo posljednje čudo veće je od svih prethodnih i tek u njemu možemo razumjeti i sva ostala Isusova čuda.