Objavljeno:
25. 07. 2022. 10:00
Muška i ženska nošnja u Čemernom

Tradicijsku odjeću Hrvata u župi Čemerno želim predstaviti kroz priče o tome kako sam otkrivao trag i pronalazio zaboravljene i rijetke primjerke nošnji. Čemerno je bila i ostala moja najljepša i najzanimljivija etnografska priča.

o. Zvonko Martić

U župi Čemerno obavljao sam službu župnika od 1998. do 2004. godine i u to vrijeme istraživao i prikupljao nošnje i nakit. Područje ove župe zanimljiv je etnografski prostor u kojemu se spajaju i prelamaju dvije različite tradicije – okolice Sarajeva i Kraljeve Sutjeske, s jedne strane, i istočnoga dijela Bosne gdje se prepliće s tradicijskom kulturom Srba s rubnih područja Romanije, s druge strane.

Povod za obnavljanje nošnje bilo je osnivanje Hrvatske folklorne skupine Kulin ban. Kako je u ratu 1990-ih župa porušena i raseljena, nije bilo dovoljno sačuvanih nošnji za sve članove folklorne skupine. Prema prvim kazivanjima o nošnjama ove župe moglo se konstatirati da je to odjeća koju su etnolozi prozvali varijantom odijevanja na području Sarajevskog polja, odnosno hrvatskih sela u okolici Sarajeva. Te su nošnje kombinacija gradsko-seoskoga tipa u kojemu su žene nosile dimije, duge crne suknje na dnu skupljene, zatim kratke košulje od krutoga ručno tkanoga pamučnog platna uzvoda, preko kojih su oblačile kratke prsluke čerme ukrašene koncem boje srebra ili zlata srmom i kratke crne kapute dugih rukava škuteljke. Ako imaju ukras od krzna, zovu se kuburije. Ova kombinacija je spoj seoskoga ručno rađenoga tkanja i kupovnih dijelova odjeće koju su izrađivali obrtnici terzije. Na glavi su djevojke, prema njihovim kazivanjima, kao i udane žene nosile svilene ili pamučne marame.

Na pristup obnovi i mojem istraživanju nošnji župe Čemerno najviše su utjecala dva događaja. Prvi je bio kada je župljanin Zdravko Đogo donio dvije ženske košulje koje je pronašao u svojoj porušenoj kući i drugi kada sam počeo istraživati običaje ove župe. Dvije prljave i požutjele košulje donio je Zdravko uz ispriku da su nisu baš za korištenje. On nije znao ništa o toj nošnji osim da je to njegova majka čuvala i da ju je pronašao u porušenoj obiteljskoj kući. Prisutni župljani su isticali kako te košulje nisu dio nošnje iz župe Čemerno. Međutim, kada je došla Mara Zečević, zvana Petrovca, i vidjela košulje, rekla je kako su to košulje koje je Zdravkova majka nosila na svojem vjenčanju negdje oko 1935. godine. Polagano su se slagali i drugi dijelovi starih nošnji.

Ispod ovih ručno tkanih košulja nosile su se i od domaćega platna ručno tkane gaće kao i u Kraljevoj Sutjesci. Daljnja kazivanja su počela dozivati sjećanja kako je jedna „stara cura” do svoje smrti nosila ovakvu nošnju i kapu s dukatima na glavi. Zatim, nošnje svatova koje su imale ukras od raznobojnoga papira prišiven na vrpcu oko crne kape od čohe – fesove. Zanimljiva je bila priča i o nakitu od kovilja uz ovaj raznobojni papir. Naime, kovilje raste samo na Kopošićkim stijenama uz ruševine staroga grada Dubrovnika. Oko blagdana sv. Ante (13. lipnja) brali bi kovilje, sušili i žene su ga prišivale na fesove, a momci bi ih kasnije darivali djevojkama koje su voljeli.

Naziv krstjanska nošnja za staru nošnju u župi Čemerno prvi put sam čuo u selu Vijaka, u okolici Vareša, a to su mi potvrdili i u selu Dolovočićima, gdje mi je Janja Matić darovala mušku nošnju i dio ženskoga nakita „što se nosio i uz ovu novu i uz staru krstjansku nošnju.”

Kada je za nastup folklorne skupine trebalo pripremiti svadbene običaje, onda se otvorila još jedna priča potvrđujući činjenicu kako nošnja nije uniforma i kako su se naši stari oblačili mnogo raskošnije nego što mi poznajemo. Isprošena djevojka nosila je kapu s crnim svilenim koncem kalkan. Na dan vjenčanja preko kalkana prekrivao se bijeli veo duvak uz obilje srebrnoga nakita s pozlatom. Djevojke i mlađe udane žene uz crne kratke kapute škuteljske nosile su i kratke kapute uskih rukava koparane. U župi Čemerno nosio se i kratki kaput dugačak do bokova anterija. Ruža Mađura iz Kamenice kazivala je kako je nekada davno umrla neka žena kojoj muž nije dao služiti velike mise gregorijane (trideset susljedno slavljenih misa za pokojnika). Ona mu se ukazala u snu i pitala zašto ne plati mise. Kada se on požalio kako nema novca, navodno mu je ona rekla da proda njezinu anteriju. Našao sam jedan primjerak anterije i otkupio u antikvarijatu u Sarajevu. Koparane i anterije nosile su imućnije djevojke i žene, a njih je u ovom kraju bilo veoma malo.

Muškarci su se odijevali u košulje od domaćega tkanog pamučnog ili lanenog platna, tkane vunene hlače čakšire s nogavicama u bijelim vunenim pletenim čarapama oko kojih su se oblačile uzicama gajtanima ukrašen komad sukna tozluci. Oko pojasa su se opasivali tkanicama od raznobojne vune različitih dužina. Kažu da su ih nekada nosili duge i preko šest metara. Muški prsluci su često nošeni jedan preko drugoga: džoku, džemadan i fermen. Koparan kaput dugih rukava darovala mi je Kata Kajić, a pronašla ga je u sanduku porušene kuće.

Žao mi je samo što nisam uspio rekonstruirati uz ovu mušku nošnju s crvenim gajtanima i kabanicu od crnoga sukna šajaka koju se spominje u jednom od rijetkih opisa nošnje ove župe. Početkom 20. stoljeća muškarci više ne nose srebrni nakit na prsima toke, nego samo njihov dio, a od muških ukrasa nosili su i duge srebrne ili od legura boje srebra lance oko vrata omotane po nekoliko puta. Osobito vrijedan i rijedak muški ukras je bio i lančić za sat. Na glavama su muškarci nosili crne kape fesove i nisu ih se odrekli kada su to učinile mnoge hrvatske folklorne skupine.

Izvor:
Svjetlo riječi